O organiziranom negiranju zločina i zločinačkog karaktera NDH u današnjoj Hrvatskoj
Jasenovac je već punih sedamdeset pet godina prije svega simbol za ustaški logor, a tek zatim o njemu se razmišlja kao o mjestu, piše u recenziji knjige Slavka Goldsteina ‘Jasenovac – tragika, mitomanija, istina’. O koncentracijskom logoru Jasenovac napisano je mnoštvo knjiga, a na popisu žrtava koji izrađuje Javna ustanova i spomen-područje Jasenovac krajem ožujka 2016. nalazilo se 83.145 imena. Nažalost, ni to ni brojna svjedočanstva nisu dovoljni, već posljednjih dvadesetak godina postoji potreba da se zločinački i genocidni karakter logora Jasenovac umanji ili negira.
Umanjivanje i negiranje su sebi u zadatak uzeli hrvatski neofašisti, dok se njihova ideološka braća srpskog predznaka bave višestrukim uvećavanjem.
Pod visokim pokroviteljstvom Crkve u Hrvata i uz logističku potporu njezinih službenika na terenu, a okuraženo licemjernim odnosom vrha države Hrvatske (posebno su takvima vjetar u leđa dali za svojeg kratkog boravka na vlasti Tomislav Karamarko i Zlatko Hasanbegović, kao i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja se antifašizma i jasne osude fašizma iz 1940-ih sjeti uglavnom pred delegacijom iz Izraela), u Hrvatskoj se organizirano provodi negiranje zločina i zločinačkog karaktera tzv. NDH.
Zadnji takav primjer kolumna je notornog Milana Ivkošića koju je objavio Večernji list, a koja hvali knjigu dokazanog falsifikatora Igora Vukića ‘Radni logor Jasenovac’. Ivkošić hvaleći knjigu piše o Jasenovcu kao maltene turističkom mjestu u kojem su se – tako ispada – primjenjivali standardi hotela s tri zvjezdice, sa sve zabavama, koncertima, nogometnim utakmicama… Tu i tamo dogodilo bi se da je neko podlegao nekoj bolesti.
Zanimljivo je, da spomenem za kraj ovog uvoda, kako su hrvatski neofašisti naučili živjeti sa svojim kontradikcijama. U jednom času uzvikuju Ubij Srbina, u drugom času imaju potrebu dokazivati kao njihovi ideološki uzori nisu ubijali Srbe; u jednom času su im Židovi krivi za svo zlo svijeta i rado bi očistili planetu od tog zla, u drugom času imaju potrebu dokazivati kako njihova država-uzor nije sudjelovala u holokaustu. Jedan dan slave stihove i autora stihova Jasenovac i Gradiška stara, to je kuća Maksovih mesara … U Čapljini klaonica bila, mnogo Srba neretva odnila, dok drugi dan dokazuju da se ni u Jasenovcu ni u Čapljini ništa nije dogodilo već da su to komunističke i velikosrpske podvale.
Knjiga Jasenovac – tragika, mitomanija, istina polemičan je i argumentiran odgovor na sve pokušaje negiranja genocida u Jasenovcu i zločinačkog karaktera ustaške države. Objavljujemo jedan dio iz Goldsteinove knjige (izvor: Portal Novosti) pod naslovima O jasenovačkoj ‘trostrukosti’ i Zločinačka svojstva ustaške NDH, s preporukom za dalje čitanje – linkove možete pronaći na portalu Novosti.
(Franjo Šarčević)
O jasenovačkoj ‘trostrukosti’ (Slavko Goldstein)
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je u lipnju 2014. godine i, nakon dvije odbijenice i dvije žalbe, rješenjem Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba u travnju 2015. upisano je u Registar udruga Republike Hrvatske. Time je Društvo steklo zakonsko pravo za djelovanje po svojem statutu koji je sastavni dio registracije. Gotovo istovremeno, objavljena je i prva knjiga u izdanju Društva ‘Jasenovački logori – istraživanja’. Na 268 stranica knjiga obuhvaća tri ranija rada članova Društva, donekle prilagođena za objavljivanje u ovoj prilici: ‘Tri jasenovačka logora’ Vladimira Horvata, ‘Sabirni i radni logor Jasenovac’ Igora Vukića i ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ Stipe Pilića i Blanke Matković, popraćeno ilustrativnom građom, predgovorom nakladnika, podacima o autorima, popisom izvora i kazalom imena. U organizaciji Društva autori marljivo obilaze hrvatske gradove, na javnim tribinama prezentiraju svoju knjigu i propagiraju njene stavove. Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac 1941. – 1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima. Navodno je bio samo običan sabirni, kažnjenički i radni logor u kojem se rijetka pojedinačna ubijanja broje tek na desetke ili stotine, a nikako na bezbrojne tisuće muškaraca, žena i djece nestalih u masovnim likvidacijama. Ne znam jesu li autori svjesni koliko takvim negiranjem žrtava duboko diraju u pijetetske osjećaje nas, direktnih potomaka jasenovačkih stradalnika i stotine tisuća pripadnika naših bližih i širih obitelji razasutih po Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Europi, Izraelu, Americi, po cijelome svijetu.
U nastupima po Hrvatskoj, autori knjige objašnjavaju sintagmu ‘trostruki Jasenovac’ u imenu svoga Društva: prvi Jasenovac je ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti na prostoru bivšeg ustaškog logora; treći Jasenovac navodno je 1948. – 1951. bio logor za političke protivnike tadašnjeg jugoslavenskog režima, pristaše staljinskog Informbiroa. Ali postoji i druga, suštinski dublja i istinitija interpretacija jasenovačke ‘trostrukosti’: genocid nad Romima, genocid nad Židovima i genocid nad Srbima, s dodatkom političkog zločina nad Hrvatima.
Tvrdnje bez argumenata
U prvome od tri teksta u knjizi pod naslovom ‘Tri jasenovačka logora’ Vladimir Horvat objašnjava navodnu jasenovačku ‘trostrukost’ koja je istaknuta u imenu njihova Društva i u naslovu njegova teksta. Za razliku od članaka ostalo troje autora, Horvatov se tekst donekle ističe površnošću, golim tvrdnjama bez argumentacije i grubim pogreškama u navođenju izvora. Već na svojim uvodnim stranicama Horvat citira navodno saslušanje ustaškog ministra Mladena Lorkovića od 26. 1. 1946. pred organima Narodne Republike Hrvatske kojeg saslušanja nikad nije bilo. Mladen Lorković ubijen je godinu dana ranije, od ustaške ruke, u travnju 1945. zbog sudjelovanja u pokušaju rušenja Pavelićeve vlasti, pa ne znam odakle Horvatu besmisleni podatak da je Lorković 1946. stigao pred Vrhovni sud NRH. I ne znam kako su urednici mogli propustiti takvu glupost u prvom, a zatim i u drugom izdanju njihove knjige.
Za Vladimira Horvata općenito se može reći da je u ratnom stanju s podacima o jasenovačkim logorima. On sasvim krivo datira početak rada glavnog Logora III Ciglana (po Horvatu 23. kolovoz, a zapravo studeni 1941.). Horvatov tekst pun je nevjerojatnih nebuloza, poput tvrdnji da se ‘obično kao glavne žrtve (Jasenovca) nabrajaju Srbi, Židovi i drugi, ali neke povijesne činjenice upućuju na zaključak da su to većinom bili Hrvati’ ili da je poslijeratni ‘partizanski logor… imao znatno veći broj žrtava od ustaškog (logora)’. Za raspravu o takvim apsurdima Horvat bi morao iznijeti bar nekoliko provjerenih imena i prezimena žrtava ubijenih u poslijeratnom jasenovačkom logoru, ali niti nakon dvadeset godina bavljenja tom temom ni Vladimir Horvat ni njegovi istomišljenici nisu pronašli ni jedno jedino takvo ime; nasuprot poimeničnom popisu od 83.145 žrtava ustaškog logora Jasenovac 1941. – 1945. godine za koji ni Horvat ni njegovi istomišljenici ne mogu tvrditi da je sve samo laž. Nijedna obitelj nikad se nije javila s informacijom da je netko od njenih bližnjih nestao u tom navodnom poslijeratnom jasenovačkom konclogoru i to je zapravo dovoljan dokaz da takvog poslijeratnog logora smrti u Jasenovcu nije ni bilo. Za Vladimira Horvata karakteristično je da bez ikakvog podatka, čak i bez indicija, ipak izmišlja dalekosežne zaključke. Nakon nekih iskaza o Staroj Gradiški on olako tvrdi: ‘Iz svega navedenoga posve je jasno (sic!) da je svih pet ustaških logora postalo partizanski logorski kompleks ili pravilnije sklop partizanskih logora Jasenovac.’ O tom jasenovačkom poraću Stipo Pilić i Blanka Matković, autori trećeg dijela knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’, ipak pišu ozbiljnije i u pomanjkanju dokaza navode bar neke možebitne indicije, pa ću se radije baviti njihovim tekstom i ostaviti Horvata s njegovim maštarijama.
Nepostojanje bilo kakvih dokaza za nedokazive tvrdnje Horvat objašnjava rečenicom da ‘nepobitni pisani dokazi o tome nisu objavljeni, nego se vjerojatno brižno kriju ili su čak uništeni’. Prema jednoj savjesno rađenoj bibliografiji o ustaškom logoru Jasenovac do 2000. godine objavljeno je 1.106 knjiga, 1.482 memoarska zapisa i studijska članka, 108 zbirki dokumenata, a u posljednjih 15 godina ta je obilna građa dodatno obogaćena. Sve je to potkrijepljeno desecima tisuća dokumenata koji se odnose na Jasenovac, a pohranjeni su u središnjim arhivima država koje su nastale na području bivše Jugoslavije i u pedesetak lokalnih arhiva. Među njima je i velik broj dokumenata ustaške provenijencije koji također jasno govore o smrtonosnom karakteru jasenovačkih logora 1941. – 1945. godine. Ako Vladimir Horvat sumnja čak i u tu ustašku dokumentaciju, preporučam mu da se raspita o njemačkoj dokumentaciji, s kojom sigurno nitko nije mogao manipulirati. Već od prvih tjedana NDH 1941. njemački obavještajci izvještavaju o krvavim ustaškim zločinima nad Srbima, a kasnije i o Jasenovcu i drugim logorima, s upozorenjima da to stvara nemire u cijelom području i može bitno štetiti njemačkim ratnim naporima.
Dokumenti lokalnih arhiva na području bivše Jugoslavije evidentirani su i u središnjim republičkim arhivima i s fotokopijama često su izmjenjivani radi proširenja dostupnosti, pa je sasvim nemoguće da je u toj isprepletenoj mreži netko mogao ‘brižno sakriti’ ili čak ‘uništiti’ kompletnu dokumentaciju o jednoj fazi jasenovačkih logora ne ostavivši za sobom nikakvog traga, kao što nam to sugerira Vladimir Horvat. Posebno zamjeram Horvatu što se u toj svojoj konstrukciji o nestajanju jasenovačkih dokumenata oslonio na jedan citat krajnje nepouzdane Ljubice Štefan i optužio Muzej Holokausta u Washingtonu za sudjelovanje u skrivanju i pljački dokumentacije. A istina je upravo suprotna: nakon što je tijekom ‘Oluje’ ljeta 1995. dio muzejskih eksponata i dokumenata iz Jasenovca odnesen u Republiku Srpsku, pa dijelom poslan i u Washington, Muzej Holokausta u sporazumu s hrvatskom vladom pobrinuo se da se sva ta građa iz Banjaluke i Washingtona 2001. vrati u Jasenovac, gdje je komisijski stručno pregledana s konstatacijom da ništa bitnog ne nedostaje. Predstavnici hrvatske vlade uredno su zahvalili posrednicima Muzeja Holokausta i nije baš jasno zašto to 15 godina kasnije Vladimir Horvat prešućuje i vjeruje klevetama Ljubice Štefan.
Baveći se ratnim žrtvama samoga mjesta Jasenovac, Vladimir Horvat poziva se na inače vrlo pouzdanu knjigu Alojza Buljana i Franje Horvata ‘Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska (Grad Novska, općine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina – dio i Grad Sisak – dio)’. Iz nje citira samo listu ‘Žrtve komunizma i antifašizma’ u kojoj je 146 imena i prezimena s najvažnijim podacima o svakome od njih, a ispušta listu ‘Žrtve fašizma’ s jednako precizno nabrojenih 336 imena i prezimena Jasenovčana, dijelom stradalih nedaleko svojih domova u samom jasenovačkom logoru. Istim sistemom jednostrane selekcije služi se i Igor Vukić, autor središnjeg dijela knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’. (…)
Genocid nad Romima
Dok piše o radnim službama i drugim benignijim aspektima Jasenovca, Igor Vukić zasniva svoje tekstove na autentičnim dokumentima, a slabost im je što su jednostrani i skrivaju punu istinu. Međutim, kad Vukić pokušava negirati jasenovački genocid, on više nema argumenata ni za poluistinu i propada u laž. Pri kraju svog teksta Vukić piše: ‘Bivši logoraši govore o manjoj živopisnoj skupini od nekoliko stotina Roma koji su se u logoru našli u rano ljeto 1942. godine… Bivši logoraši ni prije ni kasnije ne govore o većim skupinama Roma u logoru’ – a Vukić mora znati da je to laž. U bibliografiji knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’ obuhvaćeno je i djelo prvog memoariste Đorđa Miliše, a u njoj je i poglavlje ‘Cigani’, potresni opis brutalnog genocida nad tisućama Roma u Jasenovcu. O genocidu nad Romima pisao je i drugi jasenovački memoarist Milko Riffer, a o tome iscrpno govore i mnogi prikupljeni dokumenti u kapitalnim knjigama Antuna Miletića, naznake u ‘Sećanjima Jevreja’, dokumentirani opisi u knjigama Narcise Lengel-Krizman, Ive Goldsteina, Nataše Mataušić, RadovanaTrivunčića i drugih autora, kojih su djela većinom navedena i u bibliografijama i citatima knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’, pa ih je Igor Vukić kao glavni autor te knjige svakako morao čitati. Kako se nakon svih tih tekstova mogao upustiti u bezočno negiranje masovnog ustaškog zločina nad Romima?
Najneposrednije je o stradanju Roma svjedočio logoraš dr. Mladen Iveković: ‘Gledao sam rijeke Cigana, njihove žene i djecu, kako su se svakog dana slijevale u Jasenovac… Kako su neopisivo jezovite scene opraštanja Cigana od njihovih žena i djece. To je tako užasno, elementarno i upravo životinjski ljudsko, da mora potresti i za čitav život ostaviti tragove u svakom čovjeku. Ciganska djeca, kovrčavih glava i krupnih crnih očiju, tako su draga i topla. Njihove su se ručice tako grčevito držale svojih majki i očeva, njihov lelek prodirao je do kostiju. Ubijalo se dnevno na vagone takve Cigančadi. Zašto? Nitko nije znao – zato što su skitnice, zato što su Cigani?’
Prema naredbama Ustaške nadzorne službe i Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH od 19. svibnja 1942. ustaše, oružnici i domobrani do kraja su srpnja 1942. ‘očistili’ Hrvatsku i Bosnu od Roma. Pokupili su ih iz njihovih naselja i dopremili u Jasenovac. U Logoru III/C odvojili su muškarce od žena i djece, dijelom ih odmah odvodili na stratište u Gradinu i poubijali, a dijelom prebacili preko Save u srpsko selo Uštica, iz kojeg su 8. svibnja iseljeni svi stanovnici. Oko 250 Uštičana je ubijeno, najviše u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a selo je pretvoreno u dodatni logor jasenovačkog kompleksa. U narednim tjednima i ljetnim mjesecima Romi su gotovo svake noći u grupama odvođeni iz Uštica i ubijani na Gradini i skoro nijedan od onih koji su 1942. dopremljeni u Jasenovac nije preživio. Genocid je nad njima bio totalan. Prikupljanje podataka o stradalim Romima išlo je vrlo teško, pa je do 2003. povjesničarka hrvatskih Roma Narcisa Lengel-Krizman napravila popis od 8.750 imena, prezimena i drugih podataka o ubijenim Romima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Jasenovcu. U narednim godinama istraživači u Spomen-području Jasenovac obratili su posebnu pozornost istraživanju romskih žrtava, pa su danas, 2016. godine, u jasenovačkom popisu žrtava zabilježene 16.173 romske žrtve s područja cijele NDH, od toga broja 5.688 muškaraca, 4.877 žena i 5.608 djece ispod 14 godina starosti. Nehumano je prešućivati taj genocid, kao što to čini Igor Vukić. (…)
Zločinačka svojstva ustaške NDH
O genocidu nad Židovima u Jasenovcu postoji relativno najviše dokumenata i prepričanih podataka. U početnim mjesecima logora, sve do kasne jeseni 1941., Židova je bilo najviše. U iscrpljujućim radovima na nasipu i u prisilnom trčanju u kolonama s posla i na posao ubijalo se skoro svakoga koji je od iznemoglosti zaostajao ili padao. Prema iskazu Ljube Miloša, prvog zapovjednika radne službe logoraša u Jasenovcu, prvi masovni pokolj u kojem su najviše stradali Židovi izvršen je potkraj listopada ili početkom studenoga u Logoru I (Krapje), jer su se logoraši navodno pobunili zbog gladi. Tek kad su se u prvim mjesecima 1942. u Jasenovcu počele sistematskije formirati radne grupe, a među Židovima proporcionalno je bilo najviše stručnih ljudi, mnogi su s grubih manualnih poslova premješteni u proizvodne i obrtničke radionice i u zdravstvenu službu. Manji dio ih se održao na životu i po dvije-tri godine, sve do pred kraj opstanka jasenovačkih logora, pa su tek na kraju skoro svi poubijani.
Najbrojniji grupni genocid nad Židovima u Jasenovcu počinjen je između 15. lipnja i 15. srpnja 1942. kad je rasformiran đakovački židovski logor. U tri transporta više od 2.400 Židovki i Židova (prema nekim podacima oko 3.000, čak do 3.208) dopremljeno je tada iz Đakova u Jasenovac. Pretežno su to bile žene i djeca, jer muškarci su većinom već ranije bili otpremljeni na druga stratišta. U pretrpanim i zabrtvljenim stočnim vagonima žene i djeca danima su ostavljeni na kolosijecima Logora III Ciglana. Nije im pružena ni voda ni hrana, neke ili neki umirali su već u vagonima, a ostali su u grupama odvođeni na stratište u Gradinu na Savi. Nitko iz tog transporta nije preživio. Ubijeni su i Mosko Papo, rođen 16. ožujka te godine i Leon Abinun, koji je bio samo devet dana stariji.
Erwin Miller procjenjuje da je oko 700 vinkovačkih Židovki i Židova izgubilo živote u Holokaustu, većinom u Jasenovcu, što potvrđuju podaci iz izvanredno studiozno napisane knjige Tome Šalića ‘Židovi u Vinkovcima i okolici’, kao i zbirni podaci koje je prikupila Melita Švob u dvotomnoj ediciji ‘Židovi u Hrvatskoj’. Među njima, u popisu su jasenovačkih žrtava i moja tetka, očeva sestra Alma Rosenberg, njen suprug Aleksandar Aco Rosenberg i njihov 11-godišnji sin, moj bratić Feliks. Među žrtvama Jasenovca upisani su i moj djed Aron Goldstein i njegova najmlađa kćerka Berta, a nema moje bake Adolfe Goldstein (rođ. Reich), iako sam poslije rata čuo da su u ljeto 1942. svi troje zajedno od kuće iz Tuzle bili otpremljeni s transportom Židova koji je išao za Jasenovac. Ne znam kako se desilo da je baka upisana među židovskim žrtvama koncentracionog logora Đakovo. Kad sam je 1940. posljednji put vidio, bila je kao i uvijek britke pameti, ali nepokretna u kolicima nakon jakog srčanog udara. Mogu zamisliti, ne bez muke, da je baka s kolicima postala smetnja policijskoj ili ustaškoj pratnji u pretrpanom transportu. Možda su je zaista otpremili u Đakovo, a možda samo odbacili ili ostavili tko zna gdje i upisali među đakovačke žrtve. Grobišta ostalih stradalnika mamine i očeve obitelji u Holokaustu razasuta su od velebitskih jama do Auschwitza i Transnistrije u današnjoj Moldaviji.
U tom kontekstu o Židovima Vukić spominje i jedan plan po kojem su u Njemačku trebali biti otpremljeni i židovski logoraši iz Jasenovca i Stare Gradiške, ali do toga nije došlo. Iz Vukićevog teksta proizlazi da su zadržavanjem u Jasenovcu ti ljudi bili spašeni od smrti u nacističkim dušegupkama Treblinke i Auschwitza, što naravno nije istina. Do kraja travnja 1945. svi su poubijani u jasenovačkim logorima, s izuzetkom tridesetak uspješnih bjegunaca i drugih sretnika. Prešućujući tu činjenicu, Vukić u zaključnom dijelu tog teksta tvrdi da je u deportacijama Židova ‘u Treći Reich… odvedena većina pripadnika židovske zajednice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’, pa time nastoji zataškati genocidni karakter ustaške NDH.
Ne znam je li se Igor Vukić bar malo zamislio nad takvim svojim tvrdnjama, jer radi se o flagrantnim negacijama Holokausta, što u razvijenim zemljama zapadne demokracije znači gubitak sveučilišne katedre, javnu blamažu, a u drastičnijim slučajevima i sudsku kaznu. Ako još i postoje neke numeričke nedoumice oko žrtava počinjenog ustaškog genocida nad Srbima i Romima, stradalnički brojevi Židova u NDH prilično su precizni. Izvedeni su iz najpouzdanijih izvora: iz poimeničnih popisa članova Židovskih (Jevrejskih) općina na teritoriju NDH početkom 1941. u usporedbi s poimeničnim popisima svih koji su se poslije rata vratili preživjevši Holokaust. Uoči Drugoga svjetskog rata na području na kojem je formirana NDH živjelo je oko 39.000 Židova, a rat i Holokaust preživjelo je oko 8.500. Većina tih preživjelih spasila se od ustaškog genocida bijegom u područja pod talijanskom upravom, a poslije rujna 1943. priključenjem partizanima i na teritoriju pod partizanskom kontrolom. Od ustaške ruke ubijeno je i umrlo u logorima i stradalo u izbjeglištvu oko 24.000 hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Židova, od toga u jasenovačkim logorima između 16 i 17 tisuća, a oko 6.500 otpremljeno je u njemačko-nacističke logore u okupiranoj Poljskoj, odakle su se samo rijetki vratili.
Trudeći se na više načina prikriti zločinačka svojstva ustaške NDH, Vukić se u zaključnim dijelovima svog teksta služi i jednim doista smiješnim argumentom: konstatirajući da su Ante Pavelić i Andrija Artuković već 30. travnja 1941., dakle niti dvadesetak dana po dolasku na vlast, potpisali rasne zakone po kojima se četiri godine u ustaškoj državi progonilo, pljačkalo i ubijalo Židove, Vukić sugerira olakotnu okolnost u činjenici da su ti isti Pavelić i Artuković pri samome kraju postojanja te države, 3. svibnja 1945., potpisali Zakonsku uredbu o ukidanju rasnih zakona po kojoj je prestalo ‘svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti’, pa su preostala tri dana Pavelićeva stolovanja u Zagrebu i opstanka NDH i mrtvi Židovi mogli uživati ravnopravnost. Poznavajući Igora Vukića kao solidnog novinara iz njegovih boljih vremena, ne mogu izbjeći čuđenju da je mogao napisati takvu glupost.
S nekoliko škrtih riječi pri kraju svog teksta Vukić ipak priznaje da je za dovođenje u Jasenovac bilo i nekih rasističkih kriterija: ‘Zbog svoje nacionalne pripadnosti u logor su dovođeni Židovi i Romi’, ali ‘zatočenici nisu bili dovođeni u logor da bi bili ubijani’. Međutim, za Srbe Vukić tvrdi da su u ‘logor dospijevali isključivo iz ideoloških razloga’ i da ‘nitko u logor nije dospio, niti bio ubijen, samo zato što je Srbin ili pravoslavac’. Vukić, dakle, u potpunosti negira jasenovački genocid nad Srbima, iako su baš Srbi bili daleko najbrojnije žrtve Jasenovca. Od ukupno 83.145 popisanih žrtava u Jasenovcu blizu 47.627 bili su hrvatski i bosansko-hercegovački Srbi. Predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac dr. Stjepan Razum i istraživač Tomislav Vuković izrazili su sumnju u 14.000 imena i prezimena s tog popisa. Navodno je toliko bilo duplikata, pa kad su uklonjeni, navodno je nastao manjak u ukupnom broju žrtava. Da bi se taj broj popunio, tvrde Vuković i Razum, upisano je 14.000 novih imena, bez ikakve provjere. Preispitao sam te tvrdnje s kustosima koji rade na tom popisu u Jasenovcu i ustanovio da nikakvih naknadnih dopisivanja nije bilo. Provedena je provjera i uklonjeni su duplikati koji nikad nisu bili dvostruko brojeni, ali su stvarali zabunu, iako to nije utjecalo na ukupni broj žrtava u popisu. Ako čak i mimo svih provjera prihvatimo sumnju nad 14.000 imena, što je onda s preostalih 70.000 imena i prezimena? Hoće li ih Društvo à priori proglasiti lažnima, iako su većinom kao žrtve više puta provjeravane u njihovim obiteljima, kućama, selima i lokalnim arhivima? Naravno da se minucioznim pretragama u takvim popisima može pronaći poneka greška, ali isto tako i poneka žrtva koja nije upisana, pa s punim uvjerenjem smijem reći da je naš popis u Jasenovcu brojčano približno pouzdan, uz neke provjere i dopune na kojima će se još raditi.
Pavelić je s nekoliko stotina ustaških emigranata u talijanskim autobusima u travnju 1941. dopremljen na vlast u Zagreb sa svojim dugo njegovanim planom o ‘narodno čistim prostorima’ Hrvatske, Bosne i Hercegovine u novouspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U to vrijeme na području NDH živjelo je oko 6 milijuna stanovnika, od toga oko 3,5 milijuna Hrvata, oko 700 tisuća Muslimana i oko 1,800.000 Srba. Zamisao o etnički ‘čistim prostorima’ značila je oko 1,800.000 ljudi protjerati, poubijati ili prevođenjem u katoličanstvo pretvoriti u Hrvate. Bez nekakvog sustavnog plana, ali i bez oklijevanja, Pavelić i njegovi bliski suradnici brutalnim su improvizacijama odmah pristupili realizaciji svojih genocidnih ideja: u Gudovcu kraj Bjelovara 28. travnja ubijena su 192 nasumce prikupljena Srbina, bez ikakvog pravog povoda; u Hrvatskom Blagaju u noći 9./10. svibnja ubijeno je blizu 400 Srba iz okolnih sela; u Glini su u noći 12./13. svibnja ubijeni svi srpski muškarci u dobi od 16 do 60 godina, bez ikakve selekcije, istrage ili suđenja, njih oko 300. Istovremeno zaredala su pojedinačna ubojstva istaknutijih Srba i manjih grupa u mnogim gradovima, a zatim i prve masovne likvidacije stanovništva po srpskim selima Like, Korduna, Banije, Kninske i Bosanske krajine i Hercegovine. Sve se to dešavalo dva-tri mjeseca prije početka oružanog otpora i ustanka, pa tvrdnja da su ustaški masovni zločini nad Srbima bili represalija na oružani ustanak naprosto nije istinita. Svrha je bila zastrašiti i totalno upokoriti srpsko stanovništvo, obezglaviti ga i onesposobiti za bilo kakav otpor kad nastupe masovna iseljavanja u Srbiju, koja su zapravo već počela 29. lipnja 1941. protjerivanjem srpskog stanovništva iz područja oko Plitvičkih jezera.
Učinak je bio upravo suprotan. Srpski seljaci bježali su od ustaša i oružnika u šume i većina ih se pridružila partizanima koje su u srpnju komunisti poveli u otpor i ustanak, a manjina hrvatskih Srba stala je uz četnike. Ishod je poznat: Hrvatska, Bosna i Hercegovina postale su trajnom jezgrom uspješnog antifašističkog rata na podruju cijele bivše Jugoslavije. Ustaški teror, koji je povremeno oscilirao između zaoštravanja i ublažavanja, ali nikad nije sasvim prestao, bio je veliki doprinos krajnjoj pobjedi partizana i komunista.
Glavna mjesta genocidnih ubijanja Srba i Židova u početku su bili logori na Velebitu, na otoku Pagu i u Gospiću, gdje je do kraja kolovoza 1941. ubijeno oko 24.000 ljudi, najviše muškaraca, ali također i žena i djece. Zbog naglog širenja ustanka tijekom kolovoza Talijani su okupirali cijelu jadransku obalu i velike dijelove njenog zaleđa. Ustaše su morali isprazniti cijelo područje sa svim koncentracionim logorima zajedno s približno 4.000 preživjelih logoraša. Blizu 3.000 prebačeno ih je u Jasenovac, pa su to u nedalekom Krapju i Bročicama postali prvi zatočenici jasenovačkog logorskog kompleksa. Uskoro su počeli stizati Židovi iz zagrebačkog sabirnog logora na Zavrtnici, a zatim sve više Srba. Prema opisima preživjelih logoraša Vladimira Carina, Egona Bergera i drugih, životni uvjeti u Jasenovcu I (Krapje) i Jasenovcu II(Bročice) bili su neljudski: spavanje u pretrpanim barakama ili na otvorenom tlu, neprestana glad, radovi na više kilometara udaljenim nasipima sa sadističkim maltretiranjima i ubijanjima iznemoglih, zaostalih u kolonama i oboljelih. Prema opširnim iskazima Ljube Miloša u istražnom zatvoru 1947. i 1948. godine, u ta dva prva jasenovačka logora bilo je u rujnu i početkom listopada nešto više od 4.000 zatočenika, a kad su zbog velikih jesenskih poplava 14. – 16. studenoga ti logori bili napušteni i logoraši preseljeni u novouspostavljeni Logor III Ciglana, stiglo ih je svega oko 1.500.
Čim je u listopadu najveći Logor III bio osposobljen za primanje logoraša, iz više hrvatskih i bosanskih gradova krenuli su veliki transporti uhićenih Srba u Jasenovac. Zbog upada Većeslava Vece Holjevca na čelu 25 preobučenih partizana 17. studenoga u Karlovac, izvršeno je 23./24. studenoga represalijsko hapšenje oko 220 karlovačkih Srba, pored oko 30 Židova i političkih sumnjivaca, pred kojom sam racijom uspio pobjeći iz grada. Po unaprijed sastavljenom popisu ustaški policajci oko pola noći došli su pokupiti i oca moje školske kolegice Danice Mamula (Kos), željezničara Simu Mamulu, a naišavši i na Daničinog starijeg brata Nikolu, pokupili su ‘kao višak’ i njega. Otac i sin otpremljeni su u velikom skupnom transportu 24. studenoga u Jasenovac, odakle se nikad nisu javili, kao ni velika većina ostalih 250 otpremljenih.
Prema već spomenutom istražnom iskazu Ljube Miloša, tadašnjeg zapovjednika svih logoraških radnih službi, njegov direktni pretpostavljeni Maks Luburić u to je vrijeme držao da je jasenovačkom logorskom kompleksu poželjno imati oko 3.000 logoraša za održavanje ‘pogona’ i nužnih djelatnosti, a najviše ih može biti oko 5.000. ‘Višak’ je išao na likvidaciju, a karlovački transport bio je očigledno jedan od tih viškova.
Najspektakularnija likvidacija, koju su prilično podudarno opisali brojni preživjeli logoraši, desila se na katolički Badnjak 1941. godine. Luburić je u govoru pred strojem logoraša rekao da je čuo kako se mnogi ovdje žale da su slabi i bolesni, pa ne mogu izdržati teške radove na nasipu i drugdje. On, Luburić, upravo se vratio iz Đakova, gdje je u tamošnjem logoru uspostavio odjel za slabije i boležljive, pa tko se ovdje tako osjeća, neka se javi da ga otpremimo u Đakovo. Navodno se odmah javilo više od 500 logoraša, koji su smjesta otpremljeni, ali ne u Đakovo, već direktno na likvidaciju. Odonda je među jasenovačkim veteranima kružila crnohumorna krilatica za logoraša kojeg više nema – ‘otišao je u Đakovo’.
Ustaše iz jasenovačke posade povremeno su išli i na ‘posebne zadatke’, kao npr. potkraj 1941. kad su pod komandom Maksa Luburića sudjelovali u velikoj ustaško-domobranskoj ofanzivi na partizane i srpska sela sjevernog Korduna. U rano jutro 21. prosinca dvije ustaške satnije opkolile su srpsko selo Prkos Lasinjski na obali Kupe i pohvatale cjelokupno stanovništvo, njih 440 žena, djece i starijih muškaraca, jer muškarci sposobni za vojsku uglavnom su na vrijeme pobjegli. Pohvatano stanovništvo ustaše su zatočili u Lasinji i odande ih tijekom tri naredne noći poubijali na obližnjoj jami u šumi Brezje. Nitko od 440 pokupljenih Prkošćana nije preživio, a spaljeni Prkos ostao je najtemeljitije ‘očišćeno’ srpsko selo u Hrvatskoj 1941. godine. (…)