Izbjeglice koje su ostale u Hrvatskoj, zajedno s domicilnim stanovništvom – oni su za koje je potrebno kreirati društvo dobrodošlice; jer je važno da nam je svima dobro i skladno u sredini u kojoj živimo i društvu kojeg zajednički gradimo.
LUCIJA MULALIĆ I TEA VIDOVIĆ
Uloga medija u kreiranju takve atmosfere važna je i o njoj se mnogo promišlja i raspravlja, pogotovo unutar širih okvira pitanja medijske moći i utjecaja. Medijsko izvještavanje o temama poput izbjeglištva može donijeti prijeko potrebne informacije domicilnom stanovništvu oko ljudi koji postaju novi članovi njihovih društava, no isto tako može biti i mehanizam za širenje nepovjerenja, straha, a ponekad i netrpeljivosti. Za doprinos raspravi o ulozi medija razgovarale smo s izbjeglicama koje žive u Hrvatskoj – pitajući ih kako oni vide medijsko izvještavanje te koje preporuke za promjene imaju.
Naši sugovornici ističu kako poštuju posao novinara, no smatraju kako mediji u Hrvatskoj ne rade toliko dobar posao u izvještavanju o izbjeglicama, budući da su uglavnom mali (imaju manjak novinara i zaposlenih) te se pritom bave velikim rasponom različitih tema. Zbog toga su nedovoljno informirani oko ovako zahtjevne problematike. No, situaciju treba poboljšati; te baš zato što je problematika zahtjevna, pristupiti joj odgovorno – što uključuje istraživački rad kojim je moguće napraviti pregled stanja u zemljama iz kojih izbjeglice bježe te tako informirati javnost o stanju u svijetu. Prva poruka koja ide prema lokalnim zajednicama uvijek ide iz medija, zbog čega je važno vrlo dobro promisliti o porukama koje se šalju. Mediji imaju veliku razinu moći. Jezik koji koriste usmjeren je na to da se vijest proda, te naslovi koji se koriste mogu omalovažiti poštovanje osoba o kojima pišu. Susret s vrlo ružnim interpretacijama izbjeglica čini ih vrlo nesretnim jer se ne može generalizirati na tako velikoj populaciji raznolikih osoba.
Izbjeglička obitelj u Zagrebu (FOTO: Lupiga.Com)
Smatraju problematičnim kada mediji odbijaju istražiti i pokazati pozitivne strane te se fokusiraju samo na negativne. No, tu vide mogućnost da same izbjeglice pokažu medijima tko su oni zapravo. Izbjeglice mogu formirati smjer razgovora s novinarima. Ako ne žele razgovarati o svojim slučajevima i prošlosti, trebaju to jasno izreći i odbiti odgovoriti na takva pitanja, te se fokusirati na budućnost, prema kojoj je većina izbjeglica ionako usmjerena. Izbjegavanje razgovora s novinarima je greška jer tako ostavljaju otvorene ruke novinarima da pišu što god žele - budući da ne postoji nitko tko će stati pred kamere i takve navode demantirati. No ipak, smatraju kako u zadnje vrijeme mediji ipak pokazuju više želje za izvještavanjem o pozitivnim pričama izbjeglica u Hrvatskoj, poput kampanje Okus Doma.
Osobe koje su u procesu traženja međunarodne zaštite često su u dvostrukom stanju straha: straha i nelagode oko događaja zbog kojih su morali pobjeći i koji su obilježili njihovu psihu, te straha oko neizvjesnosti njihovih slučajeva. Osim toga, neki se boje da ako izjave nešto loše o Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite ili institucijama, da će zbog toga biti odbijeni. Neki tražitelji koji su već neko vrijeme u prihvatilištu znaju savjetovati one koji tek dolaze da se ne žale na situacije i moguće probleme, kakvi god oni bili, te da tiho čekaju svoje odluke. Isto tako, eksponiranost unutar medija može biti pogubna za njihovu sigurnost: novinari traže puna imena i informacije o njihovim identitetima, a mnoge je strah takve informacije podijeliti sa širom javnošću. Naposljetku, pitanja gotovo svih novinara neminovno se vrte oko razloga zašto traže azil i bježe iz svojih zemalja, iako bi odgovori trebali biti jasni svakome tko zna zbog kojih se razloga može tražiti azil. Nema potrebe ulaziti u bolne detalje pojedinih slučajeva, pogotovo kada takve priče novinarima služe samo kako bi zaintrigirali publiku. Ljudi koji nisu u takvim situacijama i nisu obilježeni strahom, a upoznati su sa situacijom i problemima izbjeglica, trebali bi koristiti tu prednost i govoriti u ime onih koji to ne mogu.
Izbjeglice u prolazu kroz Zagreb (FOTO: Lupiga.Com)
Dosadašnja iskustva koje su imali s medijima bila su raznolika, no kažu kako su prvotnu nelagodu u razgovoru s medijima prevladali tako da su novinare nastojali približiti ovoj tematici. Neki spominju teške situacije kada mediji preko tebe nastoje doći do trećih osoba (poput poslodavaca i slično) – što je vrlo degradirajuće. Zaključuju kako su migranti i izbjeglice jednako ljudi kao i svi ostali, te upravo oni mogu na neki način biti sukreatori dobrog zajedničkog suživota i modela uključivanja.
Jedan od naših sugovornika zaključio je: „Ne volim govoriti o prošlosti jer prošlost boli i ima rane. Razumijem da ljudi ne znaju razloge zbog kojih mnogi od nas moramo napustiti svoje domove, no mislite li da je stvarno lako stalno govoriti o razlogu zbog kojeg mi je život ugrožen? Moja tužna priča čini me nesretnim. Želim govoriti o budućnosti, integraciji i svemu što želim i mogu napraviti u novom društvu. Očekujem od medija da prate što se događa u svijetu i o tome informiraju javnost. Te da uz to nude konkretne prijedloge za rješenja – rješenja za razvoj interkulturalnih sredina.“
Izvor: Lupiga
