Foto: Nidžara Ahmetašević
Dok se zapadnoeuropski političari nadmeću tko je on njih zaslužan za “zaustavljanje migrantske krize”, katastrofe u brojnim zemljama Afrike i Azije i dalje tjeraju hiljade prema očekivanoj većoj sigurnosti. Jedan dio tih ljudi proteklih je mjeseci zatočen u BiH gdje im je perspektiva veoma blijeda.
Od početka ove godine do sredine maja, prema zvaničnim podacima, u Bosnu i Hercegovinu je ušlo više od 4.500 ljudi. Broj ulazaka se svaki dan povećava, no uprkos upozorenjima volontera i grupa koje su uključene u pružanje podrške, trenutak za zvanične institucije da reaguju došao je tek kada se približila posjeta Erdoğana Sarajevu. Nisu puno angažovanije bile ni međunarodne organizacije, na čelu sa UNHCR, koji isto kao i u drugim zemljama u kojima su izbjeglice, više vremena i novca troše na preskupu administraciju nego za ljude kojima je potrebna pomoć.
U petak 18. maja, kolona autobusa sa oko 260 ljudi, od kojih su neki i više od mjesec dana živjeli u improvizovanom šatorskom naselju u centru Sarajeva, uputila se ka Mostaru i nedavno renoviranom kampu Salakovac. Na pola puta, na ulazu u Hercegovačko-neretvaski kanton (HNK), kolonu koju je pratila policija Kantona Sarajevo zaustavila je policija susjednog kantona. Naime, komesar MUP-a HNK Ilija Lasić je izdao naredbu kojom je prolazak konvoja zaustavljen na više od četiri sata. Problem je otklonjen nakon reakcije Ministarstva sigurnosti, a dan kasnije Lasić je priveden u prostorije SIPA.
“On je počinio teško krivično djelo. Ako je neko vršio politički pritisak on je to trebao odbiti. Sve ćemo istražiti”, rekao je ministar sigurnosti Dragan Mektić tokom konferencije za medije održane dok je konvoj još uvijek stajao kod tunela na području Ivan Sedla, nevidljivoj granici dva kantona. Prema informacijama koje su došle do medija, nije postojala zvanična odluka o zaustavljanju konvoja. Razlog zbog kojeg je komesar donio odluku nije poznat, ali je očigledno da nema nikakve veze sa izbjeglicama i migrantima, nego tek da su se oni našli u sred predizbornih političkih igara ovdašnjih političara.
Zanemarene obaveze
Nakon višesatnog čekanja, konvoj u kojem je bilo barem 30 djece je prošao i uspio doći do kampa u Salakovcu. Dok se odvijala drama na Ivan Sedlu, u Sarajevu je već počelo čišćenje kampa preko puta Vijećnice.
Migranti i izbjeglice u BiH, u većem broju, počeli su pristizati od početka ove godine. Prema zvaničnim podacima, u januaru je zabilježeno 237 ulazaka, dok je u aprilu taj broj bio 1.448. Od onih koji su došli u BiH, 384 su uspjeli da se prijave za azil, uprkos naporima ovdašnjih institucija da to spriječe na sve moguće načine. Od toga da otvoreno govore ljudima koji dolaze da se prijavljuju u Ured za strance da to ne mogu uraditi, do toga da se potpuno zanemaruju sve zakonske obaveze, kao i obaveze koje proističu iz međunarodnih deklaracija a koje se tiču postupaka prema tražitelja azila.
Među onima kojima je otežak pristup azilu je i više od 50 maloljetnika koji putuju sami i koji su do sada registrovani u BiH. Moguće da je njihov broj i veći jer dosta osoba koje su stariji maloljetnici su, bez pojašnjenja, registrovani kao mlađi punoljetnici. Neki su pak sami dali lažne podatke uplašeni mogućnosti da bi mogli biti odvedeni u Imigracioni centar koji je u suštini zatvor u kojem BiH vlasti drže zatvorene i porodice sa djecom i maloljetnike koji putuju sami. Najčešći razlog za zatvaranje maloljetnika je da država nema funkcionalan sistem socijalne zaštite.
Informacija o tome šta se dešava u Imigracionom centru je vrlo malo. Izbjeglice i migranti koji su se našli u ovom zatvoru žale se na nedostatak hrane, lako podmitljive stražare, verbalno i povremeno fizičko nasilje, nehumane uslove, no potvrda za ove navode nema za sada.
Iz organizacije Vaša prava, koja pruža besplatnu pravnu pomoć, kažu da ljudi koji su u Centru često nemaju informacije o svojim pravima, a neki od njihovih klijenata su im rekli da imaju problema i u komunikaciji sa uposlenima s obzirom da nisu obezbijeđeni prevodioci. To znači da su neki od njih potpisali dokumente koji im nisu bili prevedeni. Vaša prava sa ovakvim slučajevima, kada napokon dođu do njih, idu pred Sud BiH i pokušavaju poništiti odluke o smještaju u Imigracioni centar, u čemu nerijetko i uspijevaju.
Ostavljeni na ulici
Kada je riječ o maloljetnicima, nedostaje adekvatan odgovor socijalnih ustanova, ali i psihološke pomoći jer su mnogi od njih preživjele teške traume na svom putu.
Među maloljetnicima je i H. iz Iraka koji je više od godinu dana bio u kampu Morija, na otoku Lesvos u Grčkoj. Taj kamp Human Rights Watch poredi sa koncentracionim logorom u kojem su ljudi zadržani u krajnje nehumanim uslovima, sa ograničenom slobodom kretanja. Naime, kamp ima ulogu takozvanog hot-spota koji su kreirani po ideji iz EU, a sa namjerom da budu mjesta za prvu registraciju osoba koje dolaze u EU. Hot-spotovi, kojih ima i u Italiji i Španiji, kao i na više otoka u Grčkoj, pretvorili su se u zatvore, dok su ljudi koji su prisiljeni da žive unutra nerijetko žrtve raznih vrsta nasilja, uključujući i seksualno.
H. je preživio ovaj logor i nakon više od godinu dana dobio dozvolu da pređe u Atinu gdje je boravio nekoliko mjeseci, a onda odlučio da krene dalje. I tako je završio spavajući na ulicama i u napuštenim zgradama u Sarajevu. “Shvatio sam da je mogućnost da ću nastaviti svoj put ka zapadnoj Evropi gotovo nepostojeća”, kaže H. na perfektnom engleskom dok razgovaramo u Sarajevu nakon ulične podjele hrane. Kaže i da je svjestan kako je prolazak kroz Hrvatsku gotovo nemoguć te sada traži način da ostane u BiH. No, sve što zna o BiH je život na ulici. Bez pomoći volontera ne bi imao ni hranu, mjesto da se okupa, garderobu, vreću za spavanje… Ništa. Država ga je naprosto ostavila na ulici.
Dvije sedmice je spavao u šatoru u parku preko puta Vijećnice. Nije otišao ka Salakovcu jer se plašio da će kao neki njegovi maloljetni prijatelji završiti u zatvoru. “Nisam siguran šta dalje da radim i koja je procedura za mene da ostanem ovdje. Ali, valjda će mi neko reći”, kaže H. Bio je više puta u UNHCRu te je nerijetko na ulicama pomagao predstavnicima ove i drugim međunarodnih organizacija prevodeći za njih, ali niko se nije potrudio da mu pomogne.
Izmještanje kampa
Od februara ove godine, različite grupe volontera i susjeda, građana Sarajeva, na svaki su mogući način pomagali ljudima koji su bez prestanka dolazili u park preko puta Vijećnice. Pomoć od institucija je bila minimalna. Policija je bila više nego profesionalna i to je ustvari najveća pomoć koja je do sada došla od bilo koje institucije. Ostalo su uradili građani i volonteri.
Susjedi su pružali utočište ljudima koji su dolazili svaki dan i svaku noć, hranili ih, vodili doktorima kada je trebalo. Kada su susjedi pokušali postaviti mobilne WC-e, nadležni u Općini su to odbili. Tako da su ljudi koji su živjeli u ovom privremenom kampu bili prinuđeni nuždu obavljati tu gdje su spavali i jeli ili bilo gdje u okolini. Iako je to postao problem za sve koji su boravili u ovom dijelu grada, svjesni da im niko neće pomoći, susjedi su trpili i sami čistili park i oko parka.
Dva dana prije izmještanja kampa, prvi put su se nadležni pojavili i objasnili svima šta će se desiti. U petak ujutro oko 5, došla je policija i pet autobusa i počelo je izmještanje. Do 7 sati svi su već bili u autobusima, prilično zadovoljni da se sklone sa ulica. Volonteri su došli da pomognu te da uklone šatore, deke i garderobu koja se može ponovo koristiti, nakon pranja. Čišćenje su nastavili komunalci i vatrogasci, a onda su prekopali park a kako bi dočekali Erdoğana koji je sa članom Predsjedništva Bakirom Izetbegovićem trebao prošetati ovim dijelom grada. Svima, pa i ljudima koji su živjeli u parku, bilo je jasno da je ovo razlog pomjeranja, a ne obaveza države da obezbijedi humani smještaj i osigura sve potrebe tražiteljima azila.
U međuvremenu, Salakovac je oživio. Kamp je pod kontrolom državnog Ministarstva za izbjeglice i ljudska prava koje se do sada nije nikako uključivalo pod isprikom da niko od ljudi koji su došli u BiH nema status izbjeglica. Zanemarili su da su nadležni i za poštivanja ljudskih prava te da činjenica da nikome nije dodijeljen status iako je preko 4.500 ljudi ušlo u BiH jeste kršenje ljudskih prava.
Građani umjesto države
U Salakovcu će pomagati nevladine organizacije koje je UNHCR, a kasnije i država, izabrao za svoje partnere, mada niko nije jasno kada i po kojem principu. Jedna od njih – Vaša prava – je prepoznata po svom radu u BiH. No, organizacije BH inicijativa žena i Emmaus su malo poznate te su mnogi vrlo skeptični prema njihovom načinu rada. Nijedna nije imala puno iskustva u radu sa izbjeglicama i migrantima, ali im je ipak dato puno povjerenje da to rade sada.
Prisutni su i lokalni Crveni krst, Međunarodna organizacija za migracije (IOM), UNHCR, a već drugi dan su nadležni u Centru pozvali građane da dođu i donesu pomoć jer nema dovoljno higijenskih sredstava. Hrane, za sada, kažu ima dovoljno. Predstavnici vlasti tvrde da svi ljudi koji su ušli u zemlju, ili koji tek dolaze, samo prolaze kroz BiH, što, kažu volonteri ali i predstavnici organizacija koje rade sa migrantima i izbjeglicama, nije u potpunosti istina. I organizacija Vaša prava već ima nekoliko slučajeva u kojima pokušavaju pomoći uglavnom porodicama da ostanu u BiH.
Spora i nespremna državna administracija odluke o davanju azila, izbjegličkog ili bilo kojeg statusa, donosi izuzetno sporo. U Vašim pravima procjenjuju da s obzirom na broj prijava i sporost procedure, teško da će do kraja godine biti donešena ijedna odluka. Naime, samo tri osobe rade u odjelu koji donosi ove odluke.
Više od tri godine su prošle od kako su izbjeglice i migranti počeli u velikom broju se kretati preko Balkana prema zapadnoj Europi. Iako su vlasti u BiH imale priliku bolje se pripremiti (u bilo kojem smislu), nisu se potrudili. Ni UNHCR BiH nije dovoljno uradio, i tek sada se uključuju, sporo i često neefikasno. Građani i dalje reaguju kao ljudi koji su prošli slično, ali nije moguće očekivati da preuzmu ulogu države.
Dok problemi opstaju, ljudi i dalje pristižu. Dugo i vjerovatno teško ljeto, uoči jesenjih izbora, je pred građanima i građankama BiH.