Turist i izbjeglica postali su simboli lica i naličja globalizacije. Turist predstavlja verziju globalizacije koja nam se sviđa. Privlačenje turista i odbijanje izbjeglica: to je ukratko u Srednjoj Europi viđenje idealnog svijeta.
Izvor fotografije: theparisreview.org
Prije jedno desetljeće, mađarski filozof i bivši disident Gáspár Miklós Tamás primijetio je da prosvjetiteljstvo, u kojemu je ideja Europske Unije intelektualno ukorijenjena, zahtijeva univerzalno građanstvo. No, univerzalno građanstvo traži da se dogodi jedna od dvije stvari: ili siromašne i nefunkcionalne zemlje moraju postati prostor u kojemu se isplati biti njihovim građaninom, ili Europa mora svoje granice otvoriti svima. Nijedno od toga se neće dogoditi u skorije vrijeme, ako uopće. Današnji svijet je nastanjen brojnim neuspjelim državama kojih nitko ne želi biti građaninom, a Europa niti ima za to kapaciteta niti će njezini glasači ikada pristati da granice budu otvorene. Zato u Europi prava debata nije u tome treba li Europska Unija učiniti svoje granice težima za prijeći – jasno je da treba; dvojba je u tome trebamo li se čineći tako osjećati moralno ispravnima te koji je najbolji način da se pomogne najranjivijim ljudima na svijetu.
Diktatura globalnog uspoređivanja
Kada su 1981. istraživači Sveučilišta u Michiganu proveli prvo globalno ispitivanje vrijednosti, iznenadilo ih je otkriće da sreću nacije ne uvjetuje materijalno blagostanje. Tada su Nigerijci bili jednako sretni kao i zapadni Nijemci. Ali sada, 35 godina kasnije, situacija se promijenila. Prema posljednjim ispitivanjima, u većini mjesta ljudi su sretni onoliko koliki je i njihov BDP. Ono što se u međuvremenu dogodilo jest da su Nigerijci nabavili televizore a širenjem interneta mladi Afrikanci su dobili priliku da vide kako Europljani žive, te kako izgledaju njihove škole i bolnice. Globalizacija je napravila od svijeta selo, ali to selo živi pod diktaturom – diktaturom globalnog uspoređivanja. Ljudi više ne uspoređuju svoje živote sa životima svojih susjeda: uspoređuju se s najprosperitetnijim stanovnicima planeta.
U ovome našem isprepletenom svijetu migracija je nova revolucija – ne revolucija masa 20. stoljeća, nego revolucija 21. stoljeća koju pogoni odlazak i u kojoj glavnu ulogu imaju pojedinci i obitelji, koju nisu pokrenule slike budućnosti zacrtane ideologijama nego Google fotografije života s druge strane granice. Revolucija sada nudi radikalnu promjenu. Uspjehu nove revolucije nisu potrebne ideologije, politički pokreti niti politički vođe. Neka nas zato ne iznenađuje što je mnogim nesretnicima prelaženje granice Europske Unije privlačnije od bilo koje utopije. Sve je veći broj onih za koje ideja promjene znači mijenjanje zemlje u kojoj živiš, a ne vlasti pod kojom živiš.
Problem migrantske revolucije nalazi se u njezinom zabrinjavajućem kapacitetu da inspirira protu-revoluciju u Europi.
Ugroza politike „otvorenih vrata“
Bezbrojna djela solidarnosti prema izbjeglicama koji bježe pred ratom i progonstvom kojima smo svjedočili prije nekoliko mjeseci danas su zasjenjena njihovom suprotnošću: rastuća tjeskoba da će ti isti stranci ugroziti model europskog blagostanja i tradicionalnu kulturu te da će uništiti naša liberalna društva. Strah od islama, terorizam, porast kriminaliteta i uopće tjeskoba pred nepoznatim u korijenu su europske moralne panike. Europljani su prestrašeni ne s više od milijun izbjeglica koji su tražili azil, nego izgledom budućnosti u kojoj na granice Europske Unije neprestano hrle izbjeglice i migranti.
Čak i prije Kölna, većina Nijemaca počeli su sumnjati u politiku otvorenih vrata svoje vlade. Kancelarku Angelu Merkel, koja je sve donedavno bila simbol samouvjerenosti i otpornosti Europske Unije, sada se predstavlja kao figuru nalik Gorbačovu, plemenitu, no naivnu, kao nekoga čija je „mi to možemo“ politika dovela Europu u opasnost.
Izbjeglička kriza prisilila je EU na suočavanje s pitanjem njezinih granica. Pokazalo je da se ugrožene većine, koje su isplivale kao najjača sila europske politike, boje i gnušaju „svijeta bez granica“ te zahtijevaju Europsku Uniju jasno definiranih i dobro zaštićenih granica.
Ove ugrožene većine strahuju da će stranci preuzeti njihove zemlje i dovesti u opasnost njihov način života, a uvjereni su da je trenutna kriza nastala u konspiraciji kozmopolitski raspoloženih elita te imigranata plemenskog mentaliteta.
Ukratko, izbjeglička kriza mijenja europske politike i prijeti europskom projektu onako kako to nisu mogli ni financijska kriza niti konflikt s Rusijom.
Ukoliko je financijska kriza podijelila EU između kreditora i dužnika, otvarajući procijep između Sjevera i Juga, izbjeglička kriza ponovno otvara procijep između Istoka i Zapada. Danas smo svjedoci ne, kako to Brusseles opisuje, nedostatku solidarnosti, već sudaru solidarnostī: nacionalne, etničke i religijske solidarnosti koje se kose s našim obvezama kao ljudskih bića. Izbjeglička kriza jasno je pokazala da Europski Istok na same kozmopolitske vrednote, na kojima je EU utemeljena, gleda kao prijetnju, dok su za mnoge na Zapadu upravo te kozmopolitske vrednote sama jezgra novog europskog identiteta.
„Teško mogu razumjeti“, priznao je njemački predsjednik Joachim Gauck, „kada su točno one nacije čiji su građani, jednom i sami politički ugnjetavani i koji su iskusili solidarnost, u zaokretu povukli svoju solidarnost prema potlačenima“.
Koalicija nevoljnih
Prije trideset godina „Solidarnost“ je bila simbol Srednje Europe a intelektualci disidenti tvrdili su da je razlika između Istoka i Zapada u tome što Istok stvarno vjeruje u Europsku Uniju, dok joj Zapad samo pripada. Kako to da su se ljudi iz Srednje Europe toliko udaljili od fundamentalnih vrijednosti koje nose Europsku Uniju i zašto su nevoljni pokazati solidarnost za patnju drugih?
Ono što je skandalozno u ponašanju istočnih Europljana, onako kako to vidi Zapad, nije njihova spremnost da se, na istim mjestima gdje su prije 25 godina srušeni zidovi, izgrade ograde koje će držati izbjeglice vani, nego njihova tvrdnja da „mi ništa tim ljudima ne dugujemo“. I dok je u Njemačkoj gotovo deset posto stanovništva bilo uključeno u različite oblike volonterske inicijative u cilju pomaganja tražiteljima azila u istočnoj Europi, javnost u istočnoj Europi nije se dala dotaknuti tragedijom s kojom se suočavaju izbjeglice, a njihove vođe napale su briselsku odluku o raspodjeli izbjeglica među zemljama članicama Europske Unije. Slovački premijer Robert Fico izjavio je da je njegova zemlja spremna primiti samo kršćane (u Slovačkoj nema džamija, argumentirao je, tako da muslimani nemaju šta raditi u njegovoj zemlji). Lider vladajuće stranke u Poljskoj, Jaroslaw Kaczynski, upozorio je kako je prihvaćanje izbjeglica zdravstveni rizik jer će oni sa sobom donijeti nepoznate i opasne bolesti. Mađarski Viktor Orbán izjavio je da Europska Unija ima moralnu obvezu ne da pomogne izbjeglicama, nego da garantira sigurnost svojih građana. Ukoliko je izbjeglička kriza u većini zapadno-europskih zemalja polarizirala njihova društva, suprotstavljajući zagovornike politike otvorenih vrata njezinim kritičarima, uzrokujući konfrontaciju između onih koji su izbjeglicama otvorili svoje kuće i onih koji su palili izbjegličke kampove, utoliko je, u Srednjoj i Istočnoj Europi, kriza ujedinila inače fragmentirana društva u njihovom gotovo jednodušnom neprijateljstvu prema izbjeglicama. Jedan je to od rijetkih trenutaka posljednjih godina kada je ono što vlade govore identično onome što ljudi misle. I dok su Nijemci pokušavali osvijestiti istočne Europljane o njihovom deficitu suosjećanja, istočnim Europljanima nije bilo jasno zašto Nijemci, koji nisu bili spremni platiti račun za Grke, rado priskaču u pomoć Sirijcima i Afganistancima.
Ozlojeđenost Srednje Europe izbjeglicama čudno izgleda ako uzmemo u obzir dvije stvari: prvo, da su kroz gotovo čitavo 20. stoljeće ljudi iz Srednje i Istočne Europe bili zaokupljeni ili emigriranjem ili zbrinjavanjem imigranata. Drugo, da u ovom trenutku u zemljama Srednje i Istočne Europe nema sirijskih izbjeglica. U 2015, izbjeglica koji su ušli u Slovačku, na primjer, bilo je 169 i samo ih je osam od toga tražilo da ostane.
Povratak podjele Europe na Istok i Zapad nije slučajnost ni loša sreća. Ona svoje korijenje ima u povijesti, demografiji i zapletima postkomunističke tranzicije, dok u isto vrijeme predstavlja srednjo-europsku verziju popularnog revolta protiv globalizacije.
Povijesni razlozi
Povijest je vrlo važna u Srednjoj i Istočnoj Europi te je povijesno iskustvo regije vrlo često u suprotnosti s nekim obećanjima globalizacije. Bolje nego itko drugi u Europi, Srednja Europa je svjesna i prednosti, ali i tamne strane multikulturalizma. Dok je u zapadnoj polovici Europe nasljeđe kolonijalnih carstava oblikovalo susrete s ne-europskim svijetom, zemlje Srednje Europe nastale su raspadom carstava te procesom etničkog čišćenja koje je uslijedilo. Etnički pejzaž Zapadne Europe 19. stoljeća bio je harmoničan, kao pejzaž Caspara Davida Friedricha, dok je onaj Srednje Europe bio više kao u Kokoschke. Dok je Poljska u predratnom periodu bila multikulturalno društvo u kojemu su Nijemci, Ukrajinci i Židovi činili više od jedne trećine stanovništva, današnja Poljska jedna je od etnički najhomogenijih društava na svijetu s 98 posto populacije etničkih Poljaka. Za mnoge od njih povratak etničkoj raznolikosti znači povratak u mučna vremena međuratnog perioda. I dok je Europska Unija utemeljena na francuskom pojmu nacije (u kojoj je pripadanje određeno odanošću instituciji Republike) i njemačkom pojmu države (moćne pokrajine i relativno slab federalni centar), države Srednje Europe nastale su na obrnutom principu: kombinirali su francusko divljenje prema centraliziranoj i svemoćnoj državi s idejom da biti građaninom znači zajedničko podrijetlo i kulturu, kao kod Nijemaca.
Prema mišljenju francuskog politologa Jacquesa Rupnika, stanovnike Srednje Europe posebno je razbjesnila njemačka kritika upućena prema njima za vrijeme izbjegličke krize, baš zato što su od Nijemaca 19. stoljeća posudili ideju nacije kao kulturnog jedinstva.
Postkomunistička tranzicija
No, ozlojeđenost Srednje Europe prema izbjeglicama nije samo ukorijenjena u dugoj historiji, nego i u iskustvu postkomunističke tranzicije. Nakon komunizma i liberalnih reformi nastupio je sveprožimajući cinizam. Srednja Europa svjetski je šampion u nepovjerenju prema institucijama. Suočeni s navalom migranata i sustignuti ekonomskom nesigurnošću, mnogi se iz Istočne Europe osjećaju izdanima u njihovim nadanjima da će pristupanje Europskoj Uniji značiti početak prosperiteta i život bez krize.
„Budući da smo siromašniji od zapadnih Europljana“, istaknuli su, „kako itko može od nas očekivati solidarnost?“ Turist i izbjeglica postali su simboli lica i naličja globalizacije. Turist predstavlja verziju globalizacije koja nam se sviđa. Privlačenje turista i odbijanje izbjeglica: to je ukratko u Srednjoj Europi viđenje idealnog svijeta. Turist je dobroćudni stranac. Dođe, troši, smije se, divi i odlazi. On nam daje osjećaj povezanosti s velikim svijetom, ne namećući nam svoje probleme. Suprotno tomu, izbjeglica, koji je mogao biti dojučerašnji turist, simbol je prijeteće naravi globalizacije. On dolazi noseći sa sobom svu bijedu i probleme velikog svijeta.
Demografija
Zanimljivo je da se demografska panika uopće nije uzimala u obzir kao jedan od faktora u oblikovanju ponašanja istočnih Europljana prema izbjeglicama. A ona je presudna. Nacije i države imaju naviku nestajanja u Srednjoj i Istočnoj Europi. U posljednjih 25 godina, oko 10 posto Bugara napustilo je zemlju i otišlo živjeti vani. Prema procjenama Ujedinjenih naroda, bugarska populacija smanjit će se za 27 posto do 2050. Alarm za „etničko izumiranje“ može se osjetiti u mnogim malim nacijama Istočne Europe. Za njih dolazak izbjeglica signalizira njihov vlastiti odlazak s historijske scene, a popularni argument da ostarjeloj Europi trebaju migranti samo dodatno jača rastući osjećaj egzistencijalne melankolije. Kada na televiziji gledaš scene lokalnih staraca kako prosvjeduju zbog naseljavanja izbjeglica u njihovim praznim selima u kojima desetljećima nije rođeno ni jedno dijete, srce ti se lomi na dvije strane – prema izbjeglicama, ali i prema starim, usamljenim ljudima koji su svjedočili nestanku njihovog svijeta. Hoće li ikoga biti za 100 godina tko će čitati bugarsku poeziju? Štoviše, komunizmom nametnuti sekularizam učinio je Srednju i Istočnu Europu vrlo osjetljivom na rizik destrukcije njihovog kršćanskog identiteta. Ne trebaš danas biti vjernik da se zabrineš za budućnost kršćanstva i njegove kulture u Srednjoj i Istočnoj Europi. Valja se prisjetiti da su Srednja i Istočna Europa dio Europe s vjerojatno najkompleksnijim odnosom s islamom. U toj regiji dva su tipa zemalja: zemlje poput Bugarske, koja ima najveću muslimansku manjinu u Europi i graniči s muslimanskim svijetom, te zemlje poput Slovačke, zemlje bez ijedne džamije. Iz posve različitih razloga, i Bugarska i Slovačka osjećaju se vrlo nelagodno na pomisao da su većina izbjeglica muslimani.
Neuspjela integracija Roma također doprinosi nedostatku suosjećanja istočnih Europljana. Oni se boje stranaca jer ne vjeruju da u njihovom društvu i državi postoji kapacitet za integraciju „drugih“ u njihove sredine. U mnogim istočno-europskim zemljama Romi nisu samo nezaposleni, nego ih je nemoguće zaposliti jer vrlo rano napuštaju školu i ne uspijevaju steći potrebne vještine za tržište 21. vijeka. Neuspjela integracija Roma uvjerila je istočne Europljane da to njihove zemlje ne mogu izvesti. Također, činjenica da se istočni Europljani i izbjeglice koji dolaze iz Azije i Srednjeg istoka vrlo često natječu za iste poslove na zapadnom tržištu ne doprinosi njihovoj otvorenosti za politiku integracije tih izbjeglica. Stanovnici zapadnog Balkana vjerojatno su najsnažniji primjer kolateralne štete trenutne krize – prema planu suočavanja s rastućim prilivom izbjeglica koje dolaze u Njemačku, njih će se vratiti u njihove zemlje, bez nade da će se jednom moći vratiti u EU.
Ozlojeđenost kozmopolitizmom
Na koncu, ipak je duboko ukorijenjeno nepovjerenje Srednje Europe prema kozmopolitizmu ona postavka koja dijeli Istok i Zapad. Trenutna ozlojeđenost kozmopolitizmom, koja u mnogočemu podsjeća na uspjeh anti-kozmopolitske kampanje za vrijeme Staljinove dominacije dijelom Europe, dobro se oslikava u rastućoj posvećenosti glasača da podrže svoje domaće političke vođe, prednost kojih je to što ne govore strane jezike, ne zanimaju se stranim kulturama i izbjegavaju odlazak u Brusseles.
Pisac Joseph Roth proveo je međuratne godine lutajući Europom nalazeći utočište u predvorjima velikih hotela jer, za njega, hoteli su bili zadnji ostaci starog Habsburškog carstva, razglednica iz izgubljenog svijeta, mjesto u kojemu se osjećao kao kod kuće. Neki intelektualci Srednje Europe zaista dijele Rothovu nostalgiju za kozmopolitskim duhom carstva, no ne i obični građani. Oni se dobro osjećaju u svojim etničkim državama i gaje duboko nepovjerenje prema onima kojih su srca u Parizu ili Londonu, kojih je novac u New Yorku ili Cipru i kojih odanost leži u Brusselesu. Riječima Tonija Judta, „od samog početka istočnim i ‘srednjo’ Europljanima, identitet kojih se sastojao uglavnom od seta negativnosti – ne-ruski, ne-pravoslavni, ne-turski, ne-njemački, ne-mađarski, itd. – provincijalizam se nametnuo kao državotvorni čin. Njihove su elite bile prisiljene izabrati između kozmopolitskog savezništva s izvan teritorijalnom jedinicom ili idejom – Crkve, carstva, komunizma, ili, od nedavno „Europe“ – i na drugoj strani sužavajućeg horizonta nacionalizma i lokalnih interesa“. Više nije moguće biti i kozmopolit i „dobar Poljak“, „dobar Čeh“ ili „dobar Bugar“. Upravo historijski ukorijenjena sumnja prema bilo čemu kozmopolitskom te izravna poveznica između komunizma i internacionalizma objašnjavaju osjetljivost koju pokazuje Srednja Europa kada je riječ o izbjegličkoj krizi. U tom smislu, nacističko i komunističko nasljeđe u velikoj se mjeri razlikuju. U opredjeljenju za kozmopolitizam Nijemci su našli način da pobjegnu od ksenofobnog nasljeđa nacizma, dok bi se, s druge strane, moglo reći da je anti-kozmopolitizam ljudi iz Srednje Europe dijelom ukorijenjen u averziji prema internacionalizmu koji je nametao komunizam.
Povratak podjele na Istok i Zapad
Dakle, koliko će podjela Zapad-Istok, koju je u Europi prouzročio odgovor na izbjegličku krizu, biti važna za Europsku Uniju? Hoće li izblijedjeti kao što je izblijedjela podjela između Rumsfeldove „stare Europe“ i „nove Europe“ u trenutku kada se Srednja Europa okrenula protiv Georga W. Busha i rata u Iraku, ili će doći do pojave dvo-tračne Europske Unije? Je li europska solidarnost moguća kada ona ne postoji za najranjivije ljude na svijetu?
Mnogi danas u Srednjoj Europi ukazuju na učvršćivanje anti-izbjegličkih osjećaja u zapadnoj Europi, tvrdeći da Europa više nije podijeljena te da je europsko jedinstvo udaljeno samo za jedne izbore (izbore koje bi kancelarka Merkel izgubila). Sada, kada su Nijemci deziluzirani politikom otvorenih vrata, razlike će biti lako premostiti. Mnogi u Srednjoj Europi slave promjenu raspoloženja na Zapadu kao pobjedu tvrdog realizma Istočne Europe nad licemjernim moraliziranjem Zapada. Može se osjetiti maliciozno zadovoljstvo čitajući komentare ljudi iz Srednje Europe na „zakon o nakitu“ koji je konsenzusom izglasao danski Parlament. Prema ovom zakonu vlada će oduzeti od izbjeglica sve dragocjenosti koje prelaze vrijednost od 1.000. eura. Zar ovako izgleda suosjećanje zapadnih Europljana?
No, paradoks podjele u EU koju je izazvala izbjeglička kriza jest u tome da usklađivanje anti-imigrantskih osjećaja neće približiti Zapadnu i Srednju Europu jednu drugoj. Ona ih je čak dodatno razdvojila. Za razliku od „Njemačka Nijemcima“ ili „Bugarska Bugarima“, slogan „Europa Europljanima“ politički ne prolazi. Mnogim konzervativnim Nijemcima koji se protive pravcu u kojem je krenulo njemačko društvo, Rumunji ili Bugari nisu ništa manje strani od Sirijaca, dok je za kozmopolitske Nijemce, koji su podržali ideju Angele Merkel o kulturi integracije migranata, glavna prepreka otvorenom društvu Europske Unije upravo plemensko razmišljanje stanovnika Srednje Europe. Na žalostan način podjela oko izbjeglica ponovno je potvrdila sve predrasude koje su Istok i Zapad imali jedni o drugima.
Ova kriza, također, pokazuje da se europska solidarnost ne može odvojiti od svojih prosvjetiteljskih korijena. U istom trenutku kad su istočni Europljani tvrdili da „izbjeglicama ništa ne dugujemo“, mnogi na Zapadu su shvatili da ni oni ništa ne duguju istočnim Europljanima.
Autor: Ivan KRASTEV, izvorno objavljeno u: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 1. 3. 2016.
S engleskog preveo: Hrvoje Vranješ