Da ćemo se susresti s masovnim odobravanjem toga da se puca u ljude i s histeričnom apsolutno bezrazložnom mržnjom, ipak je iznenađujuće
autor: Dragan Markovina
Kultna, znatno više citirana, nego istinski pročitana knjiga Radovana Konstantinovića “Filosofija palanke” počinje s rečenicom: “Iskustvo nam je palanačko”. Iz te jednostavne, neupitno točne rečenice, Konstantinović je razvio kompleksnu knjigu precizno detektirajući ključne probleme s kojima se ova društva suočavaju, radeći to nekoliko desetljeća prije no što su oni postali očiti širem krugu ljudi. Kad bismo pokušali na sličan način, putem jedne rečenice opisati što je to što najpreciznije opisuje bosanskohercegovačko društvo, ona bi nažalost glasila: “Iskustvo nam je izbjegličko”. Prilično sam siguran kako ne postoji doslovno nitko u zemlji kome netko od članova familije ili bliskih drugova nije iskusio izbjeglištvo. Pri tome je svakome tko ima to iskustvo jasno kako se ono uvijek pretvori u trajno stanje, neovisno o tome je li se čovjek koji je izbjegao vratio kući ili nastavio živjeti u izbjeglištvu, pa i neovisno o tome da li je na neki način uspio u životu i krenuo dalje ili nije mogao nadići traume i vrijeme koje se u jednom času zaustavilo. Izbjeglištvo čovjeka trajno obilježi, jer pravog povratka nikad ne može biti, a samim tim se nikada i ne prestane pitati je li život mogao drugačije izgledati. Na isti način su i društva trajno obilježena iskustvom izbjeglištva. U prvom redu zbog fizičkog nedostatka tih ljudi, a potom i zbog izostanka njihovog materijalnog i intelektualno-duhovnog doprinosa. Ta obilježenost umnogome je oblikovala brojne knjige i filmove koji su objavljeni u suvremenoj Bosni i Hercegovini, pa i u inozemstvu, od Hemona do Saše Stanišića. Razlog zbog kojeg sve ovo navodim je, vjerujem, već do sada očit pažljivom čitatelju. Pišem ovo zbog šokiranosti odnosom upravo takvog društva, kao i susjednog hrvatskog koje je, u manjoj mjeri, ali također obilježeno iskustvom izbjeglištva, prema izbjeglicama koje se sada nalaze kod nas, s jedinom željom da pronađu neki bolji život na Zapadu.
O ovoj temi sam pisao već nekoliko puta u Oslobođenju, pa mogu još jednom ponoviti da je apsolutno cinično od Europske unije to što je zemlji koja je do grla u vlastitim problemima iz kojih ne uspijeva pronaći izlaz, namijenila ulogu logora za sve te ljude koje ne žele pripustiti u svoj svijet, a susjednoj Hrvatskoj ulogu bijesnog graničara. To, međutim, ne opravdava naše zemlje što u tome pristaju sudjelovati. Ovo posebno vrijedi za Hrvatsku.
Tri su stvari obilježile proteklu sedmicu po ovom pitanju. U Bosni i Hercegovini Tuzla je odbila udomiti izbjeglice, dok je Kanton Sarajevo kao preduvjet istaknuo zahtjev da se ti ljudi udome u svim krajevima zemlje. Obje ove odluke su uznemirujuće, ali niti blizu toliko kao činjenica da se jedan posve nedužan čovjek upravo bori za vlastiti život u riječkoj bolnici, jer ga je jedan od hrvatskih pograničnih policajaca ustrijelio. Dugo nismo čuli tako nehumanu i poražavajuću vijest poput ove, koja proizvodi mučninu kod svakog čovjeka s imalo empatije u sebi, a svi znamo da je u tim kategorijama vijesti konkurencija strašna. Ono što dodatno poražava normalne ljude su brojne reakcije u komentarima ispod ovih vijesti, bilo izravno na portalima, bilo na Facebooku. Znali smo to i prije, u kakvim društvima živimo, ali da ćemo se susresti s masovnim odobravanjem toga da se puca u ljude i s histeričnom apsolutno bezrazložnom mržnjom, ipak je iznenađujuće. Takvo društvo je logična posljedica sustavnog uzgajanja agresivnog nacionalizma i mržnje kao dominantnih društvenih vrijednosti, sad već skoro trideset godina.
Ne bi se stoga bilo loše uslijed svega ovoga podsjetiti s kojim smo pravedničkim gnjevom, ne tako davno, napadali zapadni svijet, odnosno međunarodnu zajednicu, zbog čega ne reagira i zašto dopušta da se razaraju gradovi, ubijaju nevini ljudi, provode etnička čišćenja i sve ostalo što smo već doživjeli. Kao krunski argument smo dodatno cinično navodili da bismo još i razumjeli da se to događa negdje u Aziji ili Africi, ali da je apsolutno nevjerovatno zašto se ne reagira na nešto što se događa u srcu Evrope i praktično u izravnom televizijskom prijenosu. E, pa evo, upravo se u srcu te iste Evrope odnosimo jednako ignorantski, neprijateljski i često nehumano prema ljudima koji nam ništa loše nisu napravili i s kojima dijelimo doslovno isto iskustvo. Zašto?