Politički sustavi zapadnih zemalja već se desetljećima suočavaju sa sve izraženijim slabljenjem povjerenja građana u smisao demokratskih procesa. Kao jedno od mogućih rješenja tog problema povremeno se predlaže zamjena demokracije neutralnim upravljanjem, po uzoru na ono koje se odvija u privatnim poduzećima. Nešto slično je nedavno predložio i novoizabrani francuski predsjednik, no te “inovacije” zapravo uopće nisu nove, već imaju dugu tradiciju duboko ukorijenjenu u povijesti nastanka moderniteta
Denis Gadenne. — Brat Pie i brat Marcel u radionici Sv. Bernard opatije Cîteaux, 1958.-1960. www.citeaux-abbaye.com
Pierre Musso
U svom govoru za vrijeme izborne kampanje u travnju, Emmanuel Macron izrekao je parolu: “prava promjena je u efikasnosti”. Na tu se izjavu sada grčevito referira francuska politika koja je izložena dvostrukoj krizi: onoj tehnokratizacije i topljenja osnova koje su je simbolički vezale uz narodni suverenitet. Tu krizu političari nastoje riješiti oslanjanjem na poduzetništvo i to je razlog neprestanih pohvala start-upova, izjava ljubavi prema poduzećima i klanjanja Silicijskoj dolini. No koja je korist od efikasnosti i može li društvo biti utemeljeno na tom zahtjevu?
Kako bi odgovorio na to pitanje, Zapad posredstvom antropologije promatra sam sebe i poziva se na industrijalizaciju koja se odvila nakon 1800. godine. No kako bi industrijska revolucija bila moguća, trebalo je prethodno stvoriti viziju svijeta koja isključuje transcendentalne reference i umjesto toga slavi stvaralački i proizvodni karakter čovječanstva. Ovaj proces, koji ponekad nazivamo “industrijacijom”, prethodi industrijalizaciji. Odvija se unutar kršćanske matrice te predstavlja osnovu jedne sekularne religije.
Genealogija ove industrijske religije koja se širi na Zapadu otkriva tri grane rodoslovnog stabla. Prva je ona gregorijanske reforme, koja je u dvanaestom i trinaestom stoljeću omogućila “prvu industrijsku revoluciju” povezanu s promjenom tehnologije mljevenja, odnosno mlinskim vodenicama koje su najavile kasnije tvornice. Druga je povezana s nastankom moderne znanosti i programom Renéa Descartesa čiji je cilj da “se pretvorimo u gospodare i vlasnike prirode” u ime progresa. Treća i najvažnija grana je ona povezana s konceptom industrije oko 1800. i istodobnim stvaranjem “novog kršćanstva”, koje je vrlo zemaljsko i znanstveno. Sa svakom od ovih grana, “industrijacija” se mijenja, a institucija proizvodnje koju ona utjelovljuje reorganizira: samostan, manufaktura, tvornica i poduzeće. Svaka od ovih institucija artikulira vjeru koja daje smisao i pravila koja organiziraju rad.
Sve počinje u samostanima, mjestima kontemplacije, čitanja, no također i rada. Zajednica se okuplja u molitvi (ora) i organizira fizički rad (labora) prema pravilima sv. Benedikta sa strogom liturgijskom satnicom. Satovi s utezima, od 13. stoljeća sve češće postavljani na vrhove crkvenih tornjeva, omogućavaju povećanu “efikasnost” i oslobađanje vremena za molitvu. Samostan je institucija koja povezuje otajstvo utjelovljenja1 s racionalizacijom kroz računanje i mjerenje vremena. Sat dakle prati cijelu povijest zapadne industrije, jer daje ritam i kadencu radu, radionici i gradu. Danas se taj ritam mjeri elektroničkim uređajima i tzv. super-satovima.
Redovništvo prepoznaje vrijednost rada kao nadopunu molitvi i kontemplaciji. Rad istovremeno predstavlja metodu isposništva, sredstvo borbe protiv lijenosti, produktivnu aktivnost i način ispunjavanja obaveze milosrđa. Danas zajednice koje žive po pravilima sv. Benedikta služe kao model menadžmenta, do te mjere da neki poslovni krugovi benediktinske samostane čak smatraju pionirima efikasnog upravljanja. Benediktinski redovnik don Hugues Minguet, koji je suosnivač instituta Smisao i rast, otvorenog 2001. godine, smatra kako su “benediktinski redovnici bez sumnje najstarija multinacionalka na svijetu. To dokazuje da naša tehnika ‘moine-agementa‘ [kombinacija francuskih riječi za redovnika i menadžment], odnosno pravila sv. Benedikta, moraju biti učinkovita”.2
Znanstvena revolucija
Krajem jedanaestog stoljeća, ubrzanje cirkulacije novca i povećanje opsega trgovine transformiralo je redovničke organizacije. Od tada se suprotstavljaju dva modela: onaj Clunyja i onaj Cîteauxa. Prvi prosperira i razvija komercijalne djelatnosti, a njegovi opati žive u izobilju. No red se ubrzo raspada: samozadovoljstvo u luksuzu i financijska akumulacija otjerali su donatore od samostana. U Cîteauxu odbacuju luksuz i troše malo. Istovremeno, zemljišni kapital stalno stvara viškove, izazivajući bogaćenje koje je u kontrastu s isposništvom redovnika. Sva infrastruktura za proizvodnju ovdje je uspostavljena – mreža navodnjavanja, mlinovi, putevi, radionice, kovačnice, preše, ambari, kuće za laike – što opatiju pretvara u svojevrsnu “tvornicu”.
Iako je trebao biti mjesto molitve, neprijateljsko prema ekonomiji, samostan je postao “centar proizvodnje”, prethodnik manufakture, a kasnije i tvornice. Cisterciti (nazvani po Cîteauxu) i franjevci također su doprinijeli razvoju ekonomske misli i tehničkih rješenja. Od dvanaestog stoljeća nadalje, među redovnicima u Cîteauxu razvija se duh proizvodnje, a od trinaestog i duh trgovine među učenicima sv. Franje Asiškog. Prvi su širili nove poljoprivredne kulture, tehnike i mreže trgovine diljem Europe. Drugi su osuđivali novac lihvara, ali ne i onaj kojim su raspolagali trgovci, korišten za razmjenu i investiranje. Franjevačka tradicija dakle prihvaća tržište i prepoznaje korisnost ekonomskih aktera koji reinvestiraju bogatstvo. Veliki je paradoks da je industrijski duh nastao iz primata molitve u sklopu benediktinskih pravila i kulta siromaštva kod cistercita i franjevaca.
Druga rodoslovna grana razvila se u šesnaestom stoljeću s Reformacijom te kasnije sa znanstvenom revolucijom. Priroda postaje novo “Vrhovno Biće” i uključuje otajstvo utjelovljenja, kao što pokazuje alkemija, koja istražuje unutarnje transmutacije. Dotad usko povezana s Bogom, ideja Prirode se mijenja: čovjek više nije unutar, nego ispred Prirode koju nastoji razumjeti matematičkim sredstvima. Negdje oko 1620.-1630. razvija se nova mehanicistička koncepcija svijeta: znanje više ne proizlazi iz kontemplacije, nego iz eksperimenta i izrade. Misliti znači činiti. Prorok industrijske religije, filozof Francis Bacon, objavio je kako treba “nadvladati prirodu industrijom”. Ovaj ideal je realizirao Royal Society, udruženje učenjaka osnovano 1660. godine u Londonu.
Veliki preokret koji je prethodio transformaciji “industrijacije” u industrijalizaciju odvio se oko 1750. s nastankom političke ekonomije i sukobom između liberalnih zagovornika industrije, fiziokrata, za koje sve bogatstvo dolazi iz zemlje i merkantilista koji prednost daju vanjskoj trgovini. U pozadini se odvija veliki sukob dvaju divova filozofije, Jean-Jacquesa Rousseaua i Davida Humea. Za Rousseaua, industriapredstavlja konstrukciju sebstva proizašlu iz rada na sebi, dok Hume i njegov prijatelj Adam Smith zagovaraju razumijevanje industrije kao društvene konstrukcije stvorene radom u manufakturi, gdje vlada podjela rada. U svojoj knjizi Political Discourses(1752.) Hume tvrdi kako se “sva stvarnost moći i bogatstva” sastoji od “pobuđivanja duha industrije i povećanja fonda rada”.
Treća rodoslovna grana industrije nastala je tijekom 19. i 20. stoljeća u dva momenta: oko 1830., s industrijskom revolucijom, te između 1880. i 1940., s upravljačkom revolucijom. Prva formulira tehnoznanstvenu vjeru, a druga postavlja zakone organizacije rada. Tvornica-poduzeće, ta dva elementa čvrsto veže. Vjera u novo “Vrhovno Biće”, odnosno Čovječanstvo, obnavlja otajstvo utjelovljenja na način koji ga razumije filozof Auguste Comte (1798.-1857.), prvosvećenik ove nove religije. Mladi Ernest Renan će tako 1848. poželjeti “znanstveno organizirati čovječanstvo”.3
Dok se množe tvornice, prvi socijalisti dat će formu novoj religiji. Henri Saint-Simon najavljuje “znanstveni i industrijski sustav (…) koji predstavlja ostvarenje božanskog principa” (1821.). Svemoćni stvaratelj više nije nebeski Bog, već čovjek koji se samoostvaruje. Ovu faustovsku viziju zemaljske i racionalne religije potiče progres i obećanje budućeg blagostanja. Na Svjetskim izložbama svjedočimo teatralizaciji ove vjere i njezinog kreda: “Znanost traži i otkriva, industrija primjenjuje, čovjek slijedi”. (Chicago, 1933).
Start-up nacija
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, industrijska religija je zadobila karakter normativnosti s menadžmentom čije principe postavljaju inženjeri, osobito Frederick Taylor i Henri Fayol. Ova mehanika pronalazi svoju mistiku u Evanđelju efikasnosti (Gospel of Efficiency) slavljenom u travnju 1909. godine u The Engineering Magazineu. James Burnham, bivši trockistički vođa, 1941. objavljuje Menadžersku revoluciju,4 koju u Francuskoj distribuira Raymond Aron s predgovorom Léona Bluma. U njoj autor tvrdi kako je moć menadžera i poduzeća nadišla socijalizam i kapitalizam. Menadžerska revolucija potvrđuje superiornost poduzeća prema državi i politici, koji su okaljani dvama svjetskim ratovima. Zato treba političku vlast zamijeniti onom direktora poduzeća. Sličnim su se idejama poigravali anarhisti William Godwin i Pierre-Joseph Proudhon, a i Saint-Simon je tvrdio kako je “istina politike zapravo znanost proizvodnje”.
Nakon Drugog svjetskog rata, kibernetika – doktrina efikasnog djelovanja pomoću kompjutera – počela se povezivati s menadžmentom. Uspoređujući ljude i strojeve, mozak i kompjuter, ona predviđa upravljanje ljudima pomoću autopilota, brojki i algoritama, kakvo danas ilustriraju financijska tržišta. S obzirom na to da je politika podbacila, spoj menadžerskih dogmi i kibernetičkog modela – tzv. kibermenadžment – tobože unosi apsolutnu racionalnost u donošenje odluka. Ostvarujući Renanov san, kibermenadžment određuje jedinstvenu mjeru za administriranje ljudi i rukovođenje stvarima.
Poduzeće tako postaje nova dominantna institucija. Ona je vrhovno mjesto materijalne i intelektualne proizvodnje. Prebrzo svedena na društveno-ekonomsku organizaciju, njezina političko-kulturna dimenzija ostaje često zanemarena. Gramsci je već isticao da se “hegemonija rađa iz tvornice”, a Saint-Simon je 1817. izjavio: “Naciju promatrajte kao jednu golemu industrijsku halu”.5 Ovu ideju oživljava Macron, koji želi stvoriti “start-up naciju”.6 Iza uvoza menadžerskog novogovora u politiku i figure predsjednika “poduzeća Francuska” krije se trijumf industrijske religije.
Stoga je na kršćanskom Zapadu jedna religija možda prikrila drugu, a sakralizacija politike i države igra glavnu ulogu. Dok su se i jedna i druga borile za “sekularizaciju” i “skidanje vela čarolije sa svijeta”, iza kulisa se odvijala “desekularizacija” metamorfozom religijskog. Nakon dugog sazrijevanja u samostanima, industrijska se religija gromoglasno manifestira kroz sukcesivne industrijske revolucije već dva stoljeća, dosežući svoj vrhunac s aktualnom digitalnom revolucijom.
U nedavnom govoru na sveučilištu Harvard, osnivač Facebooka Mark Zuckerberg je predstavio svoj projekt za svjetsko društvo. On zagovara zajednicu poduzetnika koji uspostavljaju smisao i svrhu: “Svrha je ono što stvara pravu sreću (…) Danas želim govoriti o tri načina da se stvori svijet u kojem svatko ima osjećaj svrhe: poduzimanjem velikih i smislenih zajedničkih projekata, redefiniranjem jednakosti da svako ima slobodu da slijedi svoju svrhu i stvaranjem zajednice cijelog Svijeta”. Zatim dodaje: “Mi smo svi poduzetnici. To je sjajno. Naša poduzetnička kultura omogućava nam da stvaramo sav taj progres”.7
Čudnom zamjenom uloga, Macron uvozi logiku poduzeća kako bi obnovio politiku, a Zuckerberg izvozi industrijsku viziju kako bi oblikovao globalno društvo. Peter Diamandis, jedan od gurua Silicijske doline i suosnivač Sveučilišta singularnosti koje financira Google, ovako objašnjava tu zamjenu: “Više vjerujem u moć poduzetnika nego onu političara, i općenito politike”.8 “Silikonizam” izgleda utjelovljuje posljednju liberalno-libertersku varijantu apsorpcije politike od strane industrije.
S francuskog preveo: Nikola Vukobratović
* Pierre Musso je profesor emeritus sveučilišta u Rennesu i autor knjige La Religion industrielle. Monastère, manufacture, usine. Une généalogie de l’entreprise [Industrijska religija. Samostan, manufaktura, tvornica. Genealogija poduzeća], Paris, 2017.
1 Kršćanski koncept prema kojem se Riječ Božja utjelovljuje u Isusu Kristu, koji je istodobno Bog i čovjek.
2 Citirano prema Michel Feltin, “Les hommes d’affaires à l’école du moine-agement”, La Croix, 8. prosinca 1998.
3 Ernest Renan, L’Avenir de la science, Pariz, 1995. (prvo izdanje 1890.)
4 James Burnham, The Managerial Revolution. What’s happening in the World, 1941.
5 Henri Saint-Simon, L’Industrie (1817), Œuvres complètes, Pariz, 2013.
6 Na drugom “Samitu start-upa” u Parizu 13. travnja 2017.
7 Le Monde, 28.-29. svibnja 2017.
8 Fabien Benoit, “À Palo Alto, au royaume des radieux”, Libération, 9. siječnja 2017.