Stvari su nakon prvih demokratskih izbora u BiH bile sasvim jasne. Dolinu Sutjeske „Dedo“ je doživljavao kao „kaurinsku“ zemlju, zločestih i agresivnih Srba koji su u jednom trenutku prekršili postignuti dogovor o mirnom iseljavanju stanovništva i ponovili zločine iz onog rata.
piše: Muhamed Kovačević
Jučer i danas
Tjentište. Površinski gledano, najveća mjesna zajednica u BiH. Do nje se dolazi krivudavim putem, već decenijama zapuštenim, ali i uz prelijepi pogled na kanjone planina punih historije. Historija na ovim prostorima je bila teška i burna. Nije baš dala neko zadovoljstvo ljudima koji su živjeli na tom području. Da se to jasno zaključiti gledajući i snimku videa iz avgusta 1991. godine, kada „Dedo“ (Alija Izetbegović) kao friško promovisan vođa Stranke demokratske akcije (SDA) drži svoj govor, na platou u samom centru grada Foče. Ne postoji osjećaj žalosti, gledajući hipnotisanu euforičnu masu kako plješće i urliče Alijino ime, pri tome slušajući kako im Alija objašnjava da kao njihov „sugrađanin“ nije došao dijeliti lekcije iz pravde i prava, pri tome ističući mitološku činjenicu žrtve koja mu je u već planiranom scenariju donijela plebiscitarnu podršku. Govorio je „Dedo“ i o friško „probuđenim i osviještenim“ tadašnjim Muslimanima, misleći valjda na udarnike svoje SDA stranke koji su, nakon što su ubijedili narod da postoji patriotska liga i teritorijalna odbrana koja će ih spasiti, završili u Sarajevu, odakle su preko televizora uživo gledali kako gori Foča i okolna naselja, kako strada taj isti naivni narod, slušali kako je Aladža odletjela u vazduh, svi bezbjedno smješteni u otetim stanovima mrskih komunjara.
Danas je to više nego očigledno, kada sjedeći u friško napravljenom restoranu Nacionalnog parka „Sutjeska“ pijete kafu i pogledom lutate do nekadašnjeg hotela „Sutjeska“, koji kao svjedok masovnog silovanja Bošnjakinja s tog područja, pojeden zubom vremena, ponovo pokušava da dobije novi značaj. Ne treba biti nešto posebno mudar pa zaključiti da su stvari nakon prvih demokratskih izbora u BiH bile sasvim jasne. Dolinu Sutjeske „Dedo“ je doživljavao kao kaurinsku (nevjerničku) zemlju, zločestih i agresivnih Srba koji su u jednom trenutku prekršili postignuti dogovor o mirnom iseljavanju stanovništva i ponovili zločine iz onog rata. Uz to, ako se doda i trauma zatvora koju je šest godina imao „Dedo“, sasvim je jasno zbog čega su sada ogromna zelena polja pusta i zamijenjena nelegalno izgrađenim kućama, fiktivnim poslovima u i okolo grada Sarajeva. Ta situacija je potpuno jasna i lokalnim Srbima. Uvidjevši da od svoje „države“ imaju jednu kafanu, jedan restoran i dvije piljarnice, polahko i oni cure sa tog područja. Pri tome mnogi s nemirom idu leći na počinak, svjesni činjenice da postoji velika mogućnost da pripadnici SIPE zakucaju zorom na njihova vrata i odvedu ih u zatvor zbog njihovih zločina, počinjenih nad komšijama Bošnjacima u ljeto 1992. godine. Ipak, pored svega, život nađe svoj put da se odvija i u takvim uslovima, gdje ljudi opterećeni gotovo pa stoljetnim ludilom zločina iz mržnje, ipak uviđaju i pored svega da jedini način za njihov opstanak na tim prostorima jeste nešto što se politički korektno naziva suživot.
Sutra
O „Dedinoj“ izdaji doline Sutjeske i Foče uskoro će biti pisani naučni radovi. Ima tu papira kao i živih Srba, koji su u jednom trenutku pretjerali i pokazali se kao nepouzdani partneri u nečemu što je bilo zamišljeno na drugačiji način. Također su još živi i Bošnjaci koji bi mogli ispričati zanimljive priče o tome kako je izbjegnut scenarij Srebrenice, kako su propale akcije na fočanske kasarne i kako se i dan-danas čini sve da se opstruiše taj famozni povratak ljudi na te prostore. Primjera radi, te 2003. godine, na širem lokalitetu Tjentišta bile su 173 obnovljene kuće, s ljudima koji su tu aktivno i zimovali! Danas, od te 173 kuće, samo njih 40 imaju svoje stalne domaćine. Ostale su zarasle u korov s ključem u bravi. Od te 2003. godine, ništa nije učinjeno da se asfaltira put ka selima na planini Zelengori. Put koji znači život i Srbima i Bošnjacima. Također, oni koji danas žive tamo, žive u kućama bez struje. Žive inat – život nedostojan čovjeka. I logično je da kao takvi nemaju odgovor na pitanje: šta sutra?
Za nekih 30-ak dana zatvorit će se područna škola „Sava Kovačević“ na Popovom mostu. Lokalni efendija Miralem Hodžić našao je novu džamiju u centru Foče i ispisat će svoje dijete iz škole koja je do tada imala pet đaka. Sada će ih imati četiri. Nejasno je gdje će ostalo četvoro djece ići u školu, a to svakako nikog i nije briga. Jer, zaboli neka stvar Bakira Izetbegovića za Bošnjake sa tog područja, baš kao što ista stvar zaboli i Milorada Dodika za Srbe sa tog područja. Oni ostavljeni i napušteni od „svojih“ vlasti biju životnu borbu dan za danom.
Autor: Impuls