Foto: Google
Ono Sarajevo, koje film slavi, našlo bi načina da pokaže osjećaj sućuti, tim prije što je žrtva divljačkog ubistva - koje su neki i uživo pratili(?!) - kriva samo zato što je žena.
Piše: Vildana Selimbegović
Nimalo slučajno naslov teksta je parafraza imena kultnog filma Sidneya Pollacka iz 1969, baziranog na američkom romanu objavljenom daleke 1935. s temom koja nas u talasima zapljuskuje posljednjih decenija - na šta su sve ljudi spremni u doba velikih kriza. I red je, rekli bi cinici, ove sedmice posvetiti se filmu. SFF je, Sarajevo je centar regije, evropska pa i svjetska oaza meraka, što bi rekao naš Neven Anđelić, grad vrvi gostima i turistima, među nama je i veliki Bono Vox, legendarni frotmen U2, koji je davne 1997. svojim koncertom u razrušenom gradu, još rovitom od vremena opsade, skupa sa svima nama slavio život i sve one vrijednosti koje su nam u 1.425 dana terora davale snagu da izdržimo. Tu je i Christiane Amanpour, žena koja je imala hrabrosti da iz dana u dan podsjeća političke moćnike diljem planeta na užase rata, patnju, smrt, progone i zločine u kojima su - sve dok šute i gledaju - saučesnici agresora. I nisu slučajno tu: SFF je otvorio “Kiss the Future”, dokumentarna saga o otporu i prkosu (i) kulturom, muzikom, druženjem, ljudskošću. “Poljubi budućnost” je filmski spomenik herojstvu u kotlini u kojoj smo svi bili glineni golubovi i onako gladni trošili dragocjene kapi vode da ostanemo čisti i lijepi, a naš poljubac budućnosti je bio upravo taj nezaboravni koncert U2 na sarajevskom Koševu, kada smo možda i prvi put udahnuli mir punim plućima i slaveći život odali poštu ne samo žrtvama opsade već svim onim desetinama hiljada mrtvih koji nisu dočekali pobjedu civilizacijskih vrijednosti nad bezumnim barbarstvom. I bili spremni da krenemo naprijed.
Redatelj Nenad Čičin Šain scenarij potpisuje zajedno sa Billom Carterom, krivcem za Bonova javljanja Sarajevu u godinama opsade, američkim humanitarcem i novinarom, koji i danas punih usta kaže kako je ponosni Sarajlija. Svoje priče pričaju autentični svjedoci, a podatak da je među producentima i holivudski dvojac Matt Damon i Ben Affleck nesumnjiva je garancija da će film višestruko opravdati svoje ciljeve. Svi koji su ga gledali složit će se da govori o nekim boljim nama, ne samo hrabrijim, optimističnijim, spremnijim za hvatanje ukoštac s nedaćama već i ljudskijim i iskrenijim. Znamo mi to dobro, u ratu smo bili bolji ljudi, razumniji i solidarniji. Iako smo svaki dan gledali smrti u oči, nismo bili gluhi ni nijemi na tragedije pored nas. Baš se zato, kao svojevrsni omaž tom i takvom Sarajevu, može opisati onaj polusatni vatromet kojim je krunisano otvaranje SFF-a. Ne, niko zaista nije očekivao da užas iz Gradačca - pretužna tragedija u režiji pobješnjelog Nermina Sulejmanovića - otkaže i(li) pomjeri SFF, ali je minimum solidarnosti moralo biti makar izuzeće pirotehnike. Ono Sarajevo, koje film slavi, našlo bi načina da pokaže osjećaj sućuti, tim prije što je žrtva divljačkog ubistva - koje su neki i uživo pratili(?!) - kriva samo zato što je žena koja se borila za svoja i ljudska prava svog djeteta. Prava na život dostojan čovjeka. U njenom slučaju to se pravo manifestiralo prijavom zlostavljača. Zbog čega je kažnjena smrću. A zlostavljač svoj krvavi pir nastavio iživljavanjem i osvetom nad svima koji su se našli na putu njegovim shvatanjima ljubavi i veza, što su životom platili i turski državljani - otac i sin, a supruga i majka ranjena, kao i još dvije osobe.
Današnja Bosna i Hercegovina teško se ogriješila o Nizamu Hećimović. Njezina smrt je, nažalost, filmska priča o našem društvu: prijavila je zlostavljača, o njezinu prijavu oglušili su se združenim snagama i policija i pravosuđe, socijalne službe su nam ionako oskudne i prilično nezainteresirane, zlostavljač - ispostavit će se i ubica - bez puno muke, za nepuna tri dana, ne samo da je saznao za prijavu već je ekspresno dobio i broj telefona na koji je policija kontaktirala žrtvu, samim tim lako došao i do adrese privremenog utočišta u koje se nesretna žena pokušala sakriti od permanentnog terora i batina, još lakše je pronašao da bi je prvo tukao i mučio do neprepoznatljivosti i na kraju ubio. Rijetke, ali istrajne udruge koje - stvarnost nas uči - uzalud već podugo upozoravaju na femicid, reagirale su zaista brzo, odmah po saznanjima za crni petak u Gradačcu, i s punim pravom zahtijevaju potpune i precizne odgovore na pitanja koja se alarmantno nameću svima nama: kako je došlo do curenja informacija pa je počinitelj saznao za prijavu; zašto nije bilo odgovarajuće reakcije na prijavu, posebno s obzirom na kriminalnu prošlost počinitelja, te naravno - ko su odgovorni za propuste u zaštiti žrtve. Još dok nastaje ovaj tekst, pojavljuju se nepotpuni odgovori, porodica, naime, optužuje policajku blisku višestrukom povratniku u kriminalna djela - što je definicija ubice i sličnih snagatora koji inače teroriziraju decenijama ovo društvo uz prešutnu suglasnost vlasti - no, ne treba se zanositi: odavanje policijskih podataka u postdejtonskoj BiH je praksa, nikako izuzetak. Kao što je i uobičajena norma, čak pravilo, da se sklonost kriminalnom miljeu ubraja u prednosti, a istaknuti predstavnici tog miljea su rado viđeni gosti političkih kampanja, vrli drugari samozvanih lidera i, kako je i Sky pokazao, dobro čuvani da ih slučajno zakon ne dohvati. Što je još gore, naš je sistem pun šarafa koji im se dive i s njima rade, a naši vrhovi bez trunke stida koriste njihove usluge.
Kad je, prije nekoliko mjeseci, maloljetnik masakrirao drugove u beogradskoj školi, bilo je i onih - u Sarajevu - koji se nisu libili kazati kako je to skoro pa očekivano u društvu s one strane Drine. Nermin nam je pokazao, šta god mislili o sebi, da ni s ove strane nije puno bolje, a nije tajna da i mi imamo svoje belivuke. Kao što nije tajna da su sila, jezik mržnje, svrstavanje žena u niža bića, učenje djece da su slava i bogatstvo privilegija (političke) moći, lekcije koje nam svakodnevno stižu s vrha. Ko ne vjeruje, neka pogleda reprizu Dodikove presice nakon optužnice. A za sve druge, koji vjeruju i žele bolju BiH, vrijeme je za akciju. Inače će od svih naših vrijednosti ostati samo film.
