foto: Dženat Dreković/NOMAD
Priče iz susjedstva
piše: Hajrudin Hromadžić
Nedavne izmjene i dopune Prekršajnog zakona u Hrvatskoj izazvale su dosta žustre društveno-političke reakcije u javnosti i medijima tokom zadnjih desetak dana. Ponovo se pokrenula tema koja se u Hrvatskoj kolokvijalno naziva „o ustašama i partizanima“. Tome je tako jer se novom verzijom spomenutog Zakona pooštrava kažnjavanje korištenja neprimjerenih uzvika, natpisa i/li simbola u javnosti koji potiču na mržnju i netrpeljivost. Iako to nije eksplicitno navedeno, svima je jasno da su u epicentru ovih zakonskih promjena nacifašistički pozdravi i isticanje pripadajućih simbola takve ideologije. Prevedemo li to u hrvatski kontekst, u fokusu se tako neizrečeno našao sporni ustaški slogan iz Drugog svjetskog rata i razdoblja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) – „za dom spremni“ (ZDS) – koji nekima i danas u grudima izaziva toplinu i rado ga prizivaju na svoje usne.
Nova verzija Prekršajnog zakona usvojena je u hrvatskom Saboru 22. aprila ove godine. To nije bilo koji datum, riječ je o obljetnici. Na taj se dan navršilo 78 godina od proboja 600 logoraša iz ustaškog koncentracionog logora Jasenovac. Akciju je preživjelo svega njih stotinjak.
***
No predloženim i usvojenim izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona – kojima se korištenje i isticanje nacifašističkih parola i obilježja sada može kazniti novčanom kaznom u visini i do 4.000 eura, a u prethodnoj se verziji za isti prekršaj kažnjavalo u rasponu od svega 20 do 170 EUR – malo je tko zadovoljan. Bilo da je riječ o akterima s desnog ili lijevo-liberalnog društveno-političkog spektra. Naravno, iz posve oprečnih razloga.
Stranke desnice u Saboru, ovaj put predvođene Mostovim zastupnikom Mirom Buljem, smjestile su spomenute zakonske izmjene u kontekst navodnog kršenja prava hrvatskih branitelja i skrnavljenja sjećanja na tzv. Domovinski rat. Takva aluzija ide u smjeru vrlo problematične odluke otprije koju godinu kada je korištenje pozdrava ZDS na neki način djelomično legalizirano u kontekstu ratne jedinice Hrvatske obrambene snage (HOS) s početka rata u Hrvatskoj i njihovog grba koji u sebi sadrži zloglasni pozdrav. Bulju su se u Saboru pridružili „suverenist“ Željko Sačić i „seljak“ Krešo Beljak, pa ih je predsjednik Sabora Gordan Jandroković udaljio iz sabornice zbog dobacivanja i vrijeđanja. Prijetilo je i naguravanjem te koškanjem, stoga se umiješala i Saborska straža.
S promjenama Zakona nisu baš sretni ni na liberalnoj ljevici. Tako zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević iz Možemo! smatra da Prekršajni zakon nije dovoljno dobro regulirao pitanje korištenja ustaškog pozdrava „jer je ostavio preveliki manevarski prostor sucima da interpretiraju je li korištenje ustaškog pozdrava govor mržnje ili nije“, dok je za njega stvar nedvojbena: „korištenje ustaškog pozdrava mora se tretirati kao govor mržnje i strogo se sankcionirati“. Slično razmišlja i stranačka mu kolegica te saborska zastupnica Sandra Benčić koja je na komemoraciji u Jasenovcu rekla da je prošlotjedna rasprava u Saboru pokazala da u Hrvatskoj još uvijek postoje političke opcije kojima je ustaški režim prihvatljiv, koje smatraju da ga ne treba osuđivati, kao i da nacističke, fašističke i ustaške pozdrave ne treba kažnjavati.
Istom prilikom je i predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Franjo Habulin izjavio da u organizaciji koju vodi nisu zadovoljni donesenim izmjenama zakona o prekršajima, te je poručio da isticanje fašističkih pozdrava i znakovlja treba biti u Kaznenom, a ne u Prekršajnom zakonu, kao što je to slučaj u Njemačkoj i Austriji. Čini se da je u svojim izjavama i kritikama ipak najžešći bio Ognjen Kraus iz Kordinacije židovskih općina koji je, pomalo neočekivano, direktno prozvao Milorada Pupovca, čelnika Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i koalicijskog partnera HDZ-u na vlasti, te Veljka Kajtazija, predstavnika Roma i ostalih nacionalnih manjina u Saboru. Zamjerio im je da nisu učinili ništa, ili barem ne dovoljno, da se ustaški pozdravi i simboli započnu kažnjavati prema Kaznenom zakonu. „Ono što smo bitno tražili nije napravljeno. Donesena je samo izmjena Prekršajnog zakona, to je samo kozmetika zakona iz SFR Jugoslavije. Samo su povećane kazne, a ne zna se na što se te kazne odnose“, rekao je Kraus. Slično razmišljaju i brojni drugi akteri javnog i društvenog života kada je ova stvar u pitanju, recimo pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter ili povjesničar Hrvoje Klasić, koji su mišljanja da je s ovakvim promjenama u Prekršajnom zakonu otvoreno niz sivih zona interpretacija jer se nije eksplicitno definiralo i navelo koje su to parole, povici i slogani koji potiču na mržnju, netrpeljivost i nasilje.
Habulin i Kraus su svojim izjavama dotakli ključni aspekt ovakve zakonodavne regulacije i praksi kažnjavanja korištenja ustaških pozdrava i simbola u javnosti. Jasno su otvorili perspektivu uvida o taktiziranju aktualne vlasti u Hrvatskoj po pitanju tretmana tog vječito vrućeg društveno-političkog, ideološkog i historijskog problema. Dojam je da se iznašlo još jedno privremeno taktičko rješenje od strane vladajućeg HDZ-a. S jedne strane trebalo je zadovoljiti koalicijske partnere na vlasti iz redova nacionalnih manjina na čelu sa SDSS-om, a na drugoj strani paziti da se ne otvori Pandorina kutija i da iz nje ne prokuljaju van najgore desničarske naplavine u hrvatskom društvu, a takvih je puno.
***
Dojam je da se tražio kompromis s kojim nitko nije do kraja zadovoljan, ali linijom političkog pragmatizma procijenjeno je da su takve zakonske promjene maksimum koji je u ovom društveno-historijskom trenutku bilo moguće dobiti. Na tom tragu treba čitati odgovor Milorada Pupovca na novinarsko pitanje jesu li zabrane trebale biti čvršće. Rekao je: „To ovisi o tome koliko je ovo društvo spremno da to napravi. Ovo društvo je u nizu stvari spremnije za nešto drugo, a ne za to da se suoči s nasljeđem ustaštva koje još uvijek živi unutar njega“. Kao i odgovor premijera Andreja Plenkovića na konkretno pitanje zašto zazire da zabrana ustaškog i drugih totalitarnih pozdrava uđe u Kazneni zakon: „Mislim da je ta stvar i danas zabranjena i da smo s ovim samo povećali kazne koje će znatno odvratiti mnoge koji kane taj pozdrav koristiti“. Otišao je Plenković i korak dalje izjavivši da je „u obrazovnom sustavu nužno govoriti o tim temama, podsjećati na sve strahote koje su se dogodile tijekom Drugog svjetskog rata, podsjećati na zločinački karakter NDH“.
Tajming, to jest tempiranje donošenja novog Prekršajnog zakona sa spomenutim odredbama, nije prepušten slučaju. Hrvatska je 1. marta ove godine preuzela jednogodišnje predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA). U tom je kontekstu trebalo nešto konkretno poduzeti po pitanju novih i barem malo oštrijih zakona o kažnjavanju vrlo prisutnih nacističko-fašističkih trendova, kako u Hrvatskoj, tako i u Evropi. Također, poslala bi se vrlo loša slika i poruka prema tzv. međunarodnoj zajednici da su i ove godine održane dvije, a ne jedna zajednička komemoracija za žrtve logora Jasenovac. Naime, tokom prethodnih osam godina bile su dvije službene kolone sjećanja u Jasenovcu. Jedna u organizaciji vladajućeg HDZ-a, to jest pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske, a druga pod okriljem židovske zajednice, antifašističkih udruga i nekih udruga civilnog društva, te najjače srpske stranke u Hrvatskoj. Posjetama Jasenovcu mimo službenog izaslanstva Vlade, godinama se slala jasna politička poruka nezadovoljstva jednog značajnog dijela hrvatskog društva i javnosti postojećim zakonskim riješenjima i praktičnim tretmanima neofašističkih zastranjenja u Hrvatskoj.
***
Treba i primijetiti kako su opisane promjene u Prekršajnom zakonu ipak barem mali koračić naprijed uzevši u obzir okolnosti do kojih su se Andrej Plenković i njegove vlade u nepuna dva mandata koliko su do sada na vlasti, te koalicijski im partneri, doveli početkom 2017. osnivanjem stručnog tijela koje je imenovano Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, a kolokvijalno nazvano Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Pred to je tijelo stavljen zadatak formuliranja prijedloga za očuvanje sjećanja, znanstveno istraživanje, dokumentiranje, politiku imenovanja ulica i trgova, omogućavanje pristupa javnosti podacima, distribuciju znanja te način obrazovanja djece i mladih u vezi s kršenjima ljudskih prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima, te sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću. Na čelo Vijeća postavljen je tadašnji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Zvonko Kusić, a u sastavu su bili brojni, kako se voli reći, ugledni protagonisti znanstveno-akademskog miljea u Hrvatskoj. Dobili su godinu dana vremena da izrade dokument s preporukama Vladi po navedenim problemskim pitanjima.
Kontekst osnivanja tog Vijeća bio je taj da se društveno-politička klima u Hrvatskoj rapidno okrenula udesno tokom 2015. i 2016. kada je Tomislav Karamarko vodio HDZ, a neslužbeno i cijelu zemlju. Bio je to period pojačane fašizacije hrvatskog društva, a jedan od simboličkih vrhunaca širenja takvih stavova i sentimenata bilo je postavljanje HOS-ove spomen ploče sa ustaškim pozdravom ZDS u Jasenovcu krajem 2016. jedanaestorici poginulih pripadnika te jedinice tokom tzv. Domovinskog rata. Takav potez ne može i ne smije se protumačiti drugačije nego kao drska fašistička provokacija. Nakon brojnih protesta i kritika, ploča je u septembru 2017. prebačena iz Jasenovca u obližnju Novsku. Plenković je tokom tog razdoblja, u ranoj fazi preuzimanja vođenja HDZ-a i premijerske funkcije, tražio načine da primiri pomahnitale ustašoidne strasti koje je Karamarko rasplamsao, ali da istovremeno i ne pretjera s korekcijama jer je jako dobro svjestan da je jedan dio HDZ-ovih pristaša sklon radikalnijim stavovima, politički su više udesno od njega i njegove struje u toj stranci.
Plenković je te 2017. bio dosta eksplicitan: „Budući da je pitanje rada ovog vijeća bilo povezano i s konkretnim slučajem HOS-ove ploče, jasno je i Vijeću, a to je i moj stav, da je pozdrav na toj ploči suprotan Ustavu RH, tu nema nikakvih dilema“. No izjavio je tada i slijedeće po pitanju spornog pozdrava: „Vijeće je isto tako uvažilo činjenicu da se pozdrav u striktno propisanim uvjetima može koristiti u iznimnim situacijama“. Takve se iznimke, pojasnio je Kusić u martu 2018., odnose na udruge HOS-a: „Pozdrav ‘Za dom spremni’ u grbu HOS-a može se iznimno koristiti, samo u vezi onih situacija, mjesta ili groblja, gdje su poginuli pripadnici HOS-a. Ta dozvola ne mijenja postavku da je taj slogan protuustavan. Korištenje ‘Za dom spremni’ je striktno vezano uz komemoracije i one pripadnike jedinica koje su stradale pod tim znakovima, ne da to budu široke komemoracije“.
Ono što je uslijedilo tokom proteklih pet godina jest relativizacija spomenutih odluka u praksi od strane radikalno desnih protagonista u hrvatskom javnom i političkom životu. Cijelo se to vrijeme konstantno i nekažnjeno nižu provokacije bivših i sadašnjih HOS-ovaca te njihovih simpatizera, opetovano korištenje pozdrava ZDS u najrazličitijim situacijama i na najrazličitijim mjestima, upravo u suprotnostima sa preporukama famoznog Vijeća. Sada više nema nikakve sumnje da njihove preporuke, koje je Vlada RH potom i usvojila, ne da nisu zaustavile proces ustašofilskog divljaštva, već su mu na neki perverzan način dale dodatni spin.
No ne zaboravimo da su svi pravni preduvjeti za praktičnu legalizaciju upotrebe pozdrava ZDS – definirano u okviru postrojbi HOS-a, njihovih komemoracija i grba koji u sebi sadrži inkriminiranu sintagmu – kreirani još 2001. Učinila je to vlast nominalno lijevo-liberalne provenijencije, tadašnja koalicija predvođena Socijaldemokratskom partijom Hrvatske (SDP) na čelu koje je bio premijer Ivica Račan. Oni su ti koji su upisali ratnu jedinicu HOS, s pripadajućim joj obilježjima, uključujući i ustaški slogan u grbu postrojbe, u Registar udruga Republike Hrvatske. Jednako kao što su – isti ti u približno isto to vrijeme – pozvali tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkog Franju Kuharića da poškropi svetom vodicom popularnu zagrebačku zgradu, u narodu poznatu kao „kockica“, nekadašnje sjedište centralnih komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH). Poput nekakve ispovijedi, ne bi li se valjda novi SDP odriješio „grijeha“ starog SKH. Vidimo i svjedočimo da se takve pogreške, ako možemo uopće govoriti u tim terminima, skupo plaćaju.
Izvor: Nomad