Rovovi su duboki i suprotstavljene pozicije tvrdo ukopane, tako da će se, svi su izgledi, društveni rascjepi, nerazumijevanja i neslaganja po pitanju shvaćanja i daljnjih tretmana kovid pandemije u „koronavirus svijetu“ samo nastavljati. Sve ono čemu svjedočimo s tim u vezi u mnogim svjetskim i evropskim državama, pa tako i u našoj regiji, zadnjih mjeseci i nedjelja, govori u prilog tome. Žilava opstojnost i permanentne mutacije virusa i još uvijek nedovoljna procijepljenost u općoj populaciji, a što onemogućuje stvaranje kolektivnog imuniteta i vodi ka stalno novim valovima zaraze, idu ruku pod ruku s održavanjem visoke razine društvene skepse i nepovjerenja stanovništva po pitanju cijepljenja, te prosvjednim otporima, sve češće i agresivnim, spram epidemioloških mjera koje propisuju i provode države.
Takva se antagonistička spirala globalno sve više steže i polako prerasta u gordijski čvor. Ako ne širimo sliku ovom prilikom i zadržimo se samo na kratkom prikazu aktualne situacije u regiji, stvari postaju već dovoljno indikativne i možemo ih tretirati kao uzorak planetarnog stanja stvari kada je o pandemiji riječ. Pritom naravno treba kalkulirati i sa već povelikim ekonomskim, političkim, kulturalnim i općedruštvenim razlikama koje postoje između zemalja nekadašnje Jugoslavije, kao i o njihovoj različitoj geopolitičkoj pozicioniranosti danas.
SI, RS
Iz Slovenije smo dobili prizore u kojima agresivni antivakseri upadaju u prostore nacionalne televizije, hiljade prosvjednika atakira na zgradu parlamenta, a policija odgovara suzavcem. Općenito sve represivniji Janšin režim najavio je beskompromisno uvođenje oštrih mjera. Kovid potvrde su tako u Sloveniji po novom neophodne u gotovo svim društvenim situacijama, čak i za točenje goriva na benzinskim pumpama, a od 1. 10. moraće ih imati svi zaposleni u državnim i javnim firmama koji žele zadržati posao. Ovome se za sada otvoreno usprotivio Sindikat policije koji je najavio pokretanje tužbe pred Ustavnim sudom.
U Beogradu i Srbiji društveni su problemi uvijek usložnjeni, pa se i fenomeni povezani s koronavirusom uprizoruju kroz neobična preklapanja. Tako je nedavno održano okupljanje pod nazivom „Sloboda ili ništa“ u sebe impregniralo, pored antivaksera, i antiglobalističke, te anti LGBTQ snage, sve direktno adresirano na sudionike beogradskog Pridea koji se održavao isti dan. Pritom su neizbježni protagonisti iz desno-konzervativnih i fašistoidnih društveno-političkih krugova, što je problemski motiv kojem ćemo se vratiti na kraju, prilikom interpretacije ovih društvenih fenomena.
Srbija je dugo vremena prednjačila, u evropskim okvirima, po brzini nabavljanja cjepiva protiv koronavirusa. Simbolički je to primjer svojevrsnog koketiranja Vućićevog režima sa svim raspoloživim stranama, EU-om, Rusijom i Kinom. Vučiću su jedno kraće vrijeme cjepiva poslužila i kao djelotvorna alatka za osnaživanje političke pozicije u regiji. No Srbija je debelo podbacila po pitanju procijepljenosti. Tek nešto više od 40% tamošnjeg stanovništva bilo je cijepljeno polovinom septembra, a ponovo bilježe hiljade novozaraženih slučajeva dnevno.
HR
Istovremeno je i u Zagrebu održana vrlo srodna manifestacija, „Festival slobode 2.0“. I tamo su se okupile stotine redikula iz političkog, liječničko-medicinskog, znanstvenog, estradnog i javnog života, a povezuje ih otpor prema službenim politikama koje provodi vlada u imenu borbe protiv epidemije. Premda unisono odbacuju tvrdnje da su oni ljudi skloni teorijama zavjere, u pokušajima da artikuliraju svoje stavove nerijetko pribjegavaju arsenalu pseudo argumentacije koji doista pripada klasičnim registrima urote i kovanja tajnih paklenih planova za čovječanstvo. I u tom se ključu na ovom festivalu izgovorilo sve i svašta: cjepiva su otrovni kokteli koji izazivaju smrt i još teže oblike bolesti; obmanu provodi političko-medicinski zatajeni krug na čijem su vrhu piramide zla Bilderberg mafijaši; mi se ovdje samo borimo protiv neoliberalnog fašizma i komunizma (?!); krivi su i „kovidaški mediji“…
Organizatori i sudionici ovog događanja mogu očekivati skorašnje novčane kazne u rasponu od 500 do 80.000 kuna, ovisno o prekršaju, ali i o pravnom statusu odgovorne osobe, koje će im na adrese poslati Gradski stožer, jer je izvjesno da se nisu pridržavali propisanih mjera. Za početak one da su javna okupljanja i događanja dozvoljena ukoliko svi prisutni imaju EU digitalnu COVID potvrdu.
Sa tekućeg traka bizarne družine koja se ovom prilikom skupila na Trgu Bana Jelačića, izdvajamo pojačanje koje je ovaj put pristiglo iz BiH, dobro nam znanog piramidaologa-opsjenara iz Visokog, Semira Osmanagića allias Sama Osmanagicha. Mjere koje se u cijelome svijetu, na različite načine i s različitim intenzitetom, provode s nastojanjem da se suzbije koronavirus, Osmanagić je usporedio s antižidovskim rasnim zakonima koje je nacistička Njemačka usvojila i provela uoči i tokom Drugog svjetskog rata.
Nekoliko dana uoči održavanja skupa „Festival slobode 2.0“ – a s početkom nove školske godine koja je u Hrvatskoj krenula „po starom normalnom“, dakle uživo – izbio je kontinuirani višednevni incident u Osnovnoj školi Krapinske Toplice. Njega su inicirali roditelji antimaskeri koji su odlučili ne dopustiti svome sinu da pohađa nastavu u školi jer ne žele da on nosi masku u hodnicima škole. Očita provokacija, ali i instrumentalizacija djeteta sa svrhom društveno-političkih obračuna, u početku je djelomično uspjela. Podršku roditeljima na licu mjesta dala je grupa istomišljenika, a u priču su se upleli policija, ministar obrazovanja, pravobraniteljica za djecu… Mediji su danima kampirali ispred ulaza u tu školu prateći razvoj situacije iz sata u sat i pretvarajući taj bizarni događaj u svojevrstan reality. Napokon, početkom prošle sedmice, dječak je u pratnji odvjetnice došao u školu i na kraju stavio masku na lice.
Sličnu je stvar, ali na nešto široj razini, pokušao napraviti gradonačelnik Sinja Miro Bulj, inače kadar desno-konzervativnog opozicijskog Mosta. Bulj je potpisao odluku za koju uopće nema ovlaštenje jer ne spada pod njegovu gradonačelničku ingerenciju, da sva djeca u osnovnim i srednjim školama u gradu Sinju ne trebaju nositi maske na licima dok borave u školama. Nema pardona, srama i rezervi kada su politička potkusurivanja u igri. U Hrvatskoj je inače trenutno procijepljeno nešto više od 50% stanovništva.
ME, BA, MK
Regija bilježi neslavne rekorde i prema statističkim pokazateljima koji su naprosto katastrofalni. Prema podacima iz sredine ovog mjeseca, Srbija je bila druga, a Crna Gora treća zemlja svijeta na ljestvici najvećeg broja novozaraženih u septembru od koronavirusa na milijun stanovnika (u Srbiji 1.018, a u Crnoj Gori 995 ljudi). I sve se to događa u trenutku kada je najveća dnevno-politička tema i točka usijanja u odnosima među tim državama, ustoličenje mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija na crnogorskom Cetinju. Koga briga za tričavu koronu, imamo mi važnijih problema…
Istovremeno su objavljeni podaci o naprosto užasnom stanju u Bosni i Hercegovini. BiH je trenutni evropski rekorder po stopi smrtnosti od korone (3.134 osobe na milijun ljudi) i druga najlošije rangirana država na svijetu prema tom kriteriju (lošiju statistiku ima samo Peru). Također, to je zemlja s jednom od najnižih stopa procijepljenosti u Evropi (nešto više od 10% punoljetnih stanovnika cijepilo se s obje i 20-ak posto s jednom dozom cjepiva). Istovremeno je suludo i nevjerojatno kako se ležerno, pa čak i sa svojevrsnom nezainteresiranošću, u BiH (ne)tretira ovaj izuzetno veliki problem. Kako bismo zaokružili skicu prikaza stanja s koronavirusom u regiji, spomenimo još da je Sjeverna Makedonija treća najgore rangirana država u Evropi po broju umrlih od ovog virusa (3.070 na milijun ljudi).
Konteksti i istraživanja; nalazi i interpretacije
No statistički podaci imaju značaj i smisao samo kada ih se smjesti u primjerene kontekste i potom adekvatno interpretira. A kakvi bi bili odgovarajući konteksti u slučaju koronavirus pandemije, otpora cijepljenju i epidemiološkim mjerama? Na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu sada se već kontinuirano provode istraživanja o različitim aspektima utjecaja koronavirusa na društvo.
Takva istraživanja pokazuju da postoji nekoliko istovremeno preklapajućih razloga zašto se značajan broj ljudi i dalje odbija cijepiti protiv korone. Tu su recimo oni koji su još otprije protivnici cijepljenja, i prije nego što je izbila koronavirus pandemija. Potom skupina onih koji naprosto ne vjeruju u postojanje korone, to su tipični predstavnici teorija zavjere. Zatim jedna zanimljiva populacija koja pokazuje izrazito individualiziranu percepciju ovog društvenog problema. Ti ljudi ne negiraju koronu i ne misle da su cjepiva nužno loša stvar, ali smatraju da imaju dovoljno dobar imunitet i da im cijepljenje naprosto nije potrebno. Te naposljetku grupa antivakserski nastrojenih ljudi koji su naglašeno antisistemski nastrojeni. Oni odbijaju sve što dolazi od strane politike, vladajućih, pa tako i cijepljenje, kao i epidemiološke mjere koje država propisuje.
Zato se pri pokušajima razumijevanja antivaksera u koronavirus pandemiji ne smije izgubiti iz vida zrno kritičke sistemske perspektive koje ipak dijelom obilježava takve stavove i koje je opravdano, a što proelitistički, intelektualno superiorni zagovornici cijepljenja često potcjenjuju, zanemaruju i ne vide jer antivaksersku poziciju s visoka i pogrešno tretiraju kroz optiku psihologiziranja i moraliziranja. Uostalom, ako se zadržimo na primjeru Hrvatske, kako osporiti visoku razinu nepovjerenja u rad Stožera civilne zaštite, tog središnjeg državnog tijela u borbi protiv koronavirusa, koji je već nebrojeno puta prokazan više kao političko, a manje kao stručno tijelo.
Ipak, nije teško uočiti da antivaksersko nepovjerenje u sistem često pogrešno adresira problem, pa se umjesto kompleksnih lekcija iz arhiva kritike političke ekonomije kapitalizma, a u pokušaju nošenja s pandemijom i njenim posljedicama, pribjegava krajnje pojednostavljenim odgovorima na tako teška pitanja, što nerijetko završava s demonizacijom pojedinaca i malih grupica moćnih, a navodno urotnički nastrojenih ljudi. Institucije, u ovom slučaju državne, znanstveno-istraživačke i farmaceutsko-korporativne, ne treba demonizirati kao „legla zlih ljudi“ koji su se okupili da eto iz nekih razloga naprosto napakoste čovječanstvu, svedu ga na mjeru „prihvatljivog broja svjetskog stanovništva“. Umjesto toga, potrebno je argumentiranom kritikom – i na primjerima koji se tiču ove pandemije – vraćati u fokus problema političku korupciju, pohlepu, tržišno-profitabilnu kalkulativnost… i sve ostale motive koji se nalaze u samome središtu sistemske logike kapitalizma.
Nedostatak takve percepcije ipak ne smije biti povod i opravdanje za podsmjehljive i isključujuće tretmane antivakserskih stavova koji se često pojavljuju u liberalnim i lijevim intelektualnim društvenim krugovima, među tzv. elitom. U Hrvatskoj recimo bode u oči arogancija premijera Plenkovića, koji se spram ljudi u državi čiju vladu vodi postavlja patronažno, infantilizira ih poput ljutitog oca po principu: nabavio sam vam i više nego dovoljno cjepiva, a vi se ponašate neodgovono i ne želite se cijepiti. Takav stav nije produktivan i samo produbljuje ionako već postojeće nepovjerenje u sistem, institucije, znanost, politiku i stručne autoritete.
Na tom su tragu i uvidi doktora Gorana Tešovića sa zagrebačke Klinike za infektivne bolesti koji je nedavno iznio tezu da generalno prihvaćanje cijepljenja kolerira sa zadovoljstvom življenja u nekoj državi. „Što su ljudi zadovoljniji, što imaju više povjerenja u državne institucije, to je i prihvaćanje preporuke veće. To vidimo i po pedijatrijskim cjepivima. Tipičan primjer za to je Finska. Ljudi misle da je njihova država prema njima poštena, da njihova država za njih čini sve što može, najbolje što može i država u kojoj niti jedno cjepivo nije obvezno ima pokrivenost za sve antigene veću od 95%“, rekao je dr. Tešović za HRT. Ako je to tačno, onda nas ne može iznenaditi izrazito nizak društveni interes za cijepljenje u zemljama naše regije koje su dubinski kontaminirane zlom korupcije, klijentelizma, stranačkim i rođačkim šemiranjima, nepotizmom, uz istovremeno snažnu konzervativnu retradicionalizaciju ovih društava i sve nižu razinu opće pismenosti.
Nadalje, važni kontekstualni aspekti u pokušaju shvaćanja antivakserskih stavova u koronavirus pandemiji jesu profili javne komunikacije i informiranja u epohi novomedijskih tehnologija i tzv. društvenih mreža, kao i pitanje statusa informacije u takvom svijetu. U historijskom razdoblju u kojem je informacija jedna od osnovnih ekonomsko-socijalnih sirovina i korporativnih roba, hiperprodukcija informacija koje iz svih smjerova premrežavaju sve dimenzije današnjih individualnih i kolektivnih egzistencija, razumljiva su stvar. Ali je istovremeno isporučena i visoka cijena za takvu hipermedijatiziranu društvenu zbilju, a ona se ogleda u sve težem razlikovanju istinitog od lažnog, činjeničnog od nečinjeničnog, zbiljskog od izmišljenog. Teorije zavjera, strahovi i skepse oko tehnologija, nisu nova stvar. Poznate su klasične teorije urota još iz 19. vijeka, a strahovi o negativnim učincima radija i televizije su svojevremeno bili, s vrhuncima tih medija u 20. vijeku, ništa manji od današnjih, njima srodnih narativa o „deep dark webu“, digitalnim tehnologijama, tzv. pametnim telefonima, softverima i čipovima, ili 5G mreži.
Također, iz antivakserskih stavova moguće je iščitati temeljno nerazumijevanje znanosti i logike njenog funkcioniranja. Često se mogu čuti sumnje i skepse oko brzine pronalaska cjepiva protiv korone. Na primjer, kako je moguće da su cjepiva proizvedena u tako kratkom roku? Takvi su komentari i pitanja očito rezultat nedostatka uvida da se u znanosti nikada ne kreće od početka, već se slijede adekvatni tragovi već postojećih saznanja i otkrića. Konkretno u slučaju korone, polazišne istraživačke pretpostavke sazdane su na dosadašnjim otkrićima o srodnim virusima iz skupine SARS. Istovremeno bi trebalo i imati na umu da je znanost inherentno obilježena nepoznanicama i otvorenim pitanjima, a za čijim se odgovorima traga. Tko od znanosti traži i očekuje ‘tvrde’, nepromjenjive i vječne odgovore, taj u nju upisuje nešto što znanost po svome habitusu nema i ne nudi, sliku zaokružene vječne istine, a to je domena teološke dogme.
I još jedno slabo mjesto u argumentaciji antivaksera treba spomenuti. To je teza: moje tijelo, moj izbor. Međutim, ova konzervativna mantra koja pervetira liberalno načelo ne može vrijediti u kolektivnim društvenim situacijama kakva je pandemija. U svijetu nismo sami, nismo katapultirane izdvojene monade koje usamljeno plutaju vakuumom, već smo društvena bića duboko određena dinamikom socijalnih interakcija. Stoga ovdje nije samo riječ o tvom i mom tijelu, već i o društvenom tijelu prema kojemu apsolutno svi imamo odgovornost.
Kada se svi ovi aspekti uzmu u obzir i stave u povezanu cjelinu, potom postaje jasnije zašto su antivakserski društveni sentimenti zanimljivo polje na kojem svoje interese nastoje realizirati politički protagonisti iz uglavnom konzervativnijih, desnih, nerijetko i profašistički orijentiranih opcija. Manipulirajući s lažnom, populističkom slikom o sebi kao predstavnicima antielitizma u politici, takvi pojedinci i pojedinke besramno parazitiraju na ljudskom strahu.
Piše: Hajrudin Hromadžić, Nomad.ba