Petra Ivšić, Istražili smo razvoj, rad i probleme socijalnih samoposluga koje pokušavaju donijeti hranu do onih kojima je potrebna
Na samom početku pada mi na pamet slika gladnog djeteta u Africi, ali koliko god smo izloženi takvim slikama na dnevnoj bazi, one ne prestaju šokirati. U svijetu se nikada nije proizvodilo više hrane, a nikada nije bio veći broj pothranjenog stanovništva. Proizvodnja hrane, robe i usluga uvelike je narasla zahvaljujući tehnološkim dostignućima, no unatoč tome, katastrofalno je loše raspoređena. Prema portalu Worldometers.info, u svijetu ima oko 800 milijuna pothranjenih osoba, dok prema statistikama World Food Programa, 3,1 milijun djece ispod 5 godina umre svake godine zbog bolesti povezanih s glađu i neishranjenošću. Moramo spomenuti da je količina proizvedene hrane na svjetskoj razini dostatna da nahrani cjelokupno stanovništvo, ali nesrazmjer u njezinoj raspodjeli čini jedan od najvećih pardoksa današnjice.
Vodeći problem raspodjele je velika koIičina bačene hrane koja uzrokuje i ekološke probleme jer je otpad iz odbačenih namirnica kriv za oko 15% ukupne svjetske proizvodnje metana. Prema specijaliziranoj agenciji Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAQ), u svijetu propadne ili se baci gotovo trećina proizvedene hrane (1,3 milijarde tona godišnje u vrijednosti od 940 milijardi dolara). Prema portalu EurActiv, na nivou EU godišnje baci se gotovo 90 milijuna tona hrane ili 180 kilograma po stanovniku, u vrijednosti od 143 milijarde eura.
I u Hrvatskoj je raspodjela hrane jedan od gorućih problema. Platforma “Mreža hrane” sastoji se od raznih udruga, organizacija i inicijativa kao što su Hrvatska mreža protiv siromaštva (Zagreb), Inicijativa “Oslobodimo donacije hrane PDV-a”, tri socijalne samoposluge (Vukovar, Varaždin i Pula) itd., a osnovana je s ciljem izgradnje učinkovitog nacionalnog sustava doniranja i distribucije hrane. Iz platforme tvrde kako se u našoj zemlji na godinu baci oko 400.000 tona hrane – tj. 30% ukupno proizvedene hrane, kako od strane građana tako i od strane trgovačkih centara. Brojka je itekako poražavajuća u odnosu na broj ljudi koji žive na rubu siromaštva. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, čak petina ljudi živi na rubu siromaštva. Zoran Šućur, profesor na studiju socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu, na konferenciji o beskućništvu (10.10.2016.) rekao je da je Hrvatska od početka krize uglavnom među pet zemalja s najvišim stopama siromaštva u EU.
Prema posljednjim podacima portala EurActiv, 70% otpada hrane u EU nastaje u domaćinstvu, restoranima i maloprodajnom sektoru, dok proizvodni i prerađivački sektor doprinosi s preostalih 30%. U Hrvatskoj je slična situacija: najviše hrane baci se u kućanstvu, a uz bok stoji i problem trgovačkih centara koji hranu na policama drže do zadnjeg dana isteka roka trajanja i ne uzimaju u obzir ranije donacije jer je roba prije isteka roka trajanja duplo jeftinija pa i dalje donosi profit. Što se ne proda, završi u kanti za smeće.
Hrane ima dovoljno za sve
Kako bi se hrana bolje rasporedila te kako bi građane potaknuli na donacije i pomoć siromašnima, franjevački svjetovni red u Rijeci je prije nekoliko godina odlučio konkretizirati ideju o podjeli hrane siromašnima i osnovati socijalnu samoposlugu. Mladena Tadej, jedna od volonterki riječke samoposluge, kaže: “U listopadu 2010. godine provedena je prva akcija: Grad Rijeka je ustupio prostor, a Centar za socijalnu skrb je poslao adrese 600 najsiromašnijih Riječana koji su primali socijalnu pomoć ili tzv. pomoć za uzdržavanje, što je bilo 600 ili 800 kuna mjesečno. Mi smo korisnicima socijalne pomoći poslali pismo da će se na ‘Brajdici’ dijeliti paketi, na što se veliki broj ljudi odazvao. Donacije su sporadično stizale i sve je to bilo stihijski jer često paketi nisu bili dostatni i potpuni. Naime, u paketu koje dijele samoposluge najčešće se nalaze osnovne namirnice kao što su šećer, ulje, sol, brašno, tjestenina te higijenske potrepštine, no na početku se znalo događati da dijelimo samo brašno ili šećer. Kasnije smo počeli razmišljati dugoročno i organizacijski pa smo počeli dijeliti pune pakete na tjednoj bazi. Za korisnike socijalnih samoposluga i nas, jako je bitan odnos povjerenja kojeg gradimo, naime mi smo tim ljudima htjeli dati i više od vrećice hrane, u smislu razgovora i psihološke podrške. Kada su police bile prazne, nama su svejedno dolazili korisnici na kavu i druženje.”
U sljedećih nekoliko godina u svim većim gradovima u Hrvatskoj, kao što su Varaždin, Vukovar, Sisak, Split i Zadar, otvorena je jedna socijalna samoposluga, dok su u Zagrebu otvorene dvije koje okupljaju 4.500 korisnika, što pokazuje kolika je potreba za ovakvim oblikom pomoći. U Hrvatskoj postoje i humanitarne udruge koje djeluju po sličnom principu podjele hrane kao i socijalne samoposluge, kao što je npr. udruga “Naš san njihov osmijeh” iz Pule, također članice “Mreže hrane”, pod vodstvom Igora Loparića. Kako prenosi Istarski portal, Puljanin Igor je u svojoj humanitarnoj akciji “Slušaj svoje srce ” 29 dana putovao Hrvatskom, prikupio oko 4 tona hrane i podijelio je socijalno ugroženim obiteljima, što potvrđuje činjenicu da hrane ima dovoljno za sve, samo je potrebno pronaći način kako je pravedno raspodijeliti. Model socijalnih samoposluga jedan je od načina i primjera koji se pokazao uspješnim.
Socijalne samoposluge u Hrvatskoj djeluju na različite načine, a osnivači samoposluga su Crveni križ, Crkva i civilne udruge. Funkcioniraju na volonterskoj bazi, a osiguravanje prostora i plaćanje režija uvelike ovise o dobroj volji gradske i/ili županijske vlasti. Ovisno o potrebama i količini prikupljene hrane, volonteri na tjednoj ili mjesečnoj bazi dijele pakete korisnicima. Korisnici samoposluga su ljudi koji od “Centra za socijalnu skrb” primaju socijalnu pomoć te ljudi kojima plaća ili mirovina nisu dostatni da osiguraju hranu za cijeli mjesec. Volonteri hranu i ostale potrepštine skupljaju tijekom vikend akcija pred trgovačkim centrima, a ponekad se dogode i veće donacije od strane trgovačkih centara.
Ne dati, samo prodati
No, po pitanju trgovačkih centara i većih donacija stvari su se prilično zakomplicirale. U Hrvatskoj je do prošle godine velika prepreka doniranju hrane bio PDV od 25% na doniranu hranu, zbog čega ju je brojnim trgovcima i proizvođačima bilo jeftinije baciti. Već spomenuta platforma “Mreža hrane” je 2015. godine pokrenula inicijativu “Oslobodimo donacije hrane PDV-a ” i uspjela promijeniti pravilnik. Ministarstvo poljoprivrede je po prvi put uredilo sustav doniranja hrane te uvelo “Pravilnik o doniranju hrane” koji ima za cilj smanjenje bacanja hrane te omogućavanje da dođe do onih kojima je potrebna. Hrvatska je ovim pravilnikom dobila jedno od progresivnijih zakonskih rješenja u Europi jer je sva hrana na isteku roka trajanja, odnosno 7 dana prije isteka roka, oslobođena PDV-a na doniranje.
No, i nakon što je donesen novi pravilnik o ukidanju PDV-a na doniranu hranu, donacije se nisu znatno povećale. Razlog tomu je što trgovački centri zbog bolje prodaje zadržavaju hranu do zadnjeg dana isteka roka trajanja. U tako kratkom vremenu, odnosno jednom danu, najčešće ne postoji način da se hrana proslijedi i razdijeli korisnicima.
Kako kaže Zoran Grozdanov iz “Mreže hrane ” i inicijative “Oslobodimo doniranu hranu PDV-a”: “Doniranje hrane je oslobođeno PDV-a krajem prošle godine i, suprotno velikim očekivanjima socijalnih samoposluga i javnosti, donacije se nisu bitno povećale. Namjerno pišem ‘bitno’ jer je do povećanja ipak došlo, iako ne u onoj mjeri u kojoj smo očekivali. Prema posljednjim podacima, oslobođenje od PDV-a je tražilo 52 donatora, a ukupna nabavna vrijednost donirane hrane je od početka ove godine oko 4,5 milijuna kuna. Nekome se to može činiti veliki iznos, no ako se uzme u obzir da su procjene da godišnje bacimo oko 4 milijarde kuna hrane, ovaj iznos zapravo čini oko promil ukupne svote. Nakon prve godine provedbe Pravilnik o doniranju hrane treba izmjene i dopune koje proizlaze iz prakse, međutim glavni problem nije u odredbama Pravilnika, već u tome što većina trgovačkih lanaca prodaje proizvode do zadnjeg dana njihovog roka trajanja. Njihovo poslovanje nije socijalno osviješteno, a zbog toga je potrebno kroz naredne četiri godine nove vlade izgraditi učinkoviti sustav doniranja hrane te ovo pitanje prepoznati kao strateško za nadležno ministarstvo. Svjedoci smo da neke socijalne samoposluge nemaju što dati svojim korisnicima I trebamo početi graditi sustav doniranja hrane.”
Jedna od samoposluga koja je često prisiljena dijeliti samo jednu namirnicu (brašno, ulje ili odjeću) je ona sisačka. Volonterka Antonija Babić podijelila je iskustvo rada u sisačkoj samoposluzi: “Smatram da je jako bitno da korisnicima samoposluge na prvom mjestu pružimo osmijeh, toplu riječ i na kraju da im damo ono po što su došli, osnovni paket namirnica. No, već dva mjeseca dijelimo samo odjeću, a ljudi su u velikoj potrebi. Mi u Sisku imamo preko 823 korisnika i zaista vjerujem da građani Siska mogu pomoći tako da doniraju makar jednu namirnicu. Bili smo u akcijama pred trgovačkim centrima, ali morali smo stati jer su građani postali zasićeni. Iskreno, kako će se ova socijalna samoposluga financirati i opstati, to više nikome nije jasno.”
Banka hrane
U Zagrebu je održan i okrugli stol “Doniranje hrane i siromaštvo u Hrvatskoj” u organizaciji Hrvatske mreže protiv siromaštva (HMPS) i Mreže hrane. Sudjelovali su predstavnici organizacija civilnog društva, predstavnici socijalnih samoposluga i drugi. Irena Rajšić iz Humanitarne udruge “Duga Vukovar” dala je uvodnu riječ: navela je da je vukovarska socijalna samoposluga osnovana 2013. godine kao rezultat entuzijazma nekolicine pojedinaca te da se od tog vremena socijalna samoposluga razvija i raste kao i broj obitelji o kojima svakodnevno skrbe. Danas socijalna samoposluga opskrbljuje oko 570 obitelji s vukovarskog područja, a trenutno, slično kao i u sisačkoj, hrane nema dovoljno, odnosno donacija je jako malo i nedostatno za sve obitelji o kojima socijalna samoposluga brine. Problem s kojim se susreću je suradnja s trgovačkim centrima koji postavljaju sve teže uvjete za prikupljanje donacija. Kako kaže Irena, komunikacija s donatorima i kontinuitet doniranja su jako slabi, ali suradnja s lokalnom zajednicom je dobra, posebice s gradom Vukovarom koji je odobrio financiranje plaća za dvoje zaposlenika te podupire rad samoposluge. Na problematiku se nadovezala i Mladena Tadej iz riječke samoposluge navodeći kako se u radu susreću s problemima povezanim s logistikom oko distribucije hrane, posebice u situacijama kada su zaprimljene veće količine donacija s kratkim rokom trajanja.
Zoran Grozdanov kaže: “Kada smo pomogli rješavati problem PDV-a na doniranu hranu, održali smo mnogo sastanaka s tadašnjom postavom ministarstva poljoprivrede koje je zaduženo za taj problem. U kratkoročnom i dugoročnom planu nakon oslobođenja od PDV-a dogovorili smo da će se prvih godinu dana situacija pratiti i analizirati gdje su ‘crne točke’ sustava doniranja hrane. Nakon toga, Ministarstvo bi prionulo ‘krpanju rupa’ sustava – primjerice, kako bi zbrinule i distribuirale svježu hranu, socijalne samoposluge moraju imati frižider. Većina samoposluga nema frižider jer on košta, a nema se sredstava – u tom slučaju država bi u proračun stavila stavku opreme socijalnih samoposluga. Nadalje, ispostavilo se da je veliki problem prijevoz hrane od donatora do socijalne samoposluge – država bi u proračun stavila subvencioniranje prijevoza. I tako dalje. Nažalost, taj prijedlog je ostao samo na usmenim dogovorima tako da se sada ne možemo na to pozvati, a nova vlada nije ništa napravila. Naime država, ako želi, može izdvajati sredstva da socijalne samoposluge zaista postanu mjesta koja će imati dovoljno skladišnog prostora, opremu itd. da bi mogla primati sve vrste hrane. Ili napraviti takav zakonodavni okvir da prijevoznici imaju olakšice ako prevoze doniranu hranu itd. Ima tu još mnogo ideja.”
Naime, ne postoji povezanost službi koje se bave pitanjem doniranja hrane jer su osnovane, kao što je već navedeno, od strane različitih aktera. Ukoliko bi socijalne samoposluge u Hrvatskoj udružile svoje djelovanje, definitivno bi bile čvršće u artikulaciji zahtjeva prema nadležnim ministarstvima. Nino Žganec, predsjednik “Hrvatske mreže protiv siromaštva”, predložio je izradu paketa zakona unutar sustava socijalne skrbi kojim bi se reguliralo ovo društveno važno područje. Kako kaže: “Trenutni Zakon o socijalnoj skrbi jedini je koji regulira cijeli sustav, a nema niti jedne potporne agencije ili neke druge institucije koja bi pružala podršku i unapređivala sustav socijalne skrbi.”
Kao potencijalno rješenje dijela problema Zoran Grozdanov vidi osnivanje posredničkog tijela bez kojeg organiziran i učinkovit sustav doniranja hrane nije moguć. Kao što je već prije navedeno, zbog vrlo kratkog perioda unutar kojeg je hranu potrebno dostaviti korisnicima, logistika oko distribucije nužno mora biti organizirana tako da se kontinuirano prate i prikupljaju podaci s terena kako bi se distribucija donacija odvijala sukladno potrebama. Prema riječima Grozdanova, uvođenje koordinacijskog tijela bio bi zametak nečega što se kolokvijalno naziva “bankom hrane” – mjesta i tijela koje će primati i distribuirati hranu. Kako kaže Grozdanov: “Dok ne dobijemo jedno takvo posredničko tijelo, makar i u zametku, doniranje će se odvijati vrlo tromo i ovisit će o snažnoj želji donatora i/ili o logističkim mogućnostima posrednika. Evo primjera, zamislite da imamo jedan ured u kojemu je zaposleno dvoje ljudi, i koji posjeduju dobar IT sustav u kojemu je baza informacija. Ta baza informacija primjerice sadrži: a) bazu donatora u koju se oni javljaju kada žele donirati, b) bazu posrednika koja pokazuje koliko korisnika ima određena socijalna samoposluga, koliko joj je hrane na mjesečnoj bazi potrebno da bi ‘dostojanstveno nahranila’ svoje korisnike i kakvo je trenutno stanje u toj samoposluzi. Donator u tom slučaju ne mora trošiti vrijeme ni na što drugo osim na dostavljanje podatka da ima za donirati, a socijalna samoposluga ne mora trošiti vrijeme na traženje donatora. Naravno, ovo nije sve, pitanje je i tko bi bio zadužen za transport hrane, a tu se opet vraćamo na nužnost izgradnje sustava doniranja hrane.”
Borba protiv trenda bacanja
Kao što je već na početku rečeno, veliki problem doniranja hrane događa se i u Europskoj uniji čije države članice već nekoliko godina intenzivno traže načine kako bi se uhvatile u koštac s problemom distribucije hrane. Kao primjer pozitivnog, brzog i učinkovitog načina smanjenja bacanja hrane zahvaljujući novom pristupu hrani koja je “oštećena”, odnosno hrani kojoj je istekao rok trajanja, spomenut ćemo Dansku. Kompanija Weefood je osnovala specijaliziranu trgovinu koja prodaje robu koja nije dovoljno “lijepa” da bi stajala na policama u klasičnim dućanima npr. “oštećeno” voće i povrće ili robu kojoj je istekao rok trajanja, a zapravo je još dugo dobra za korištenje. Činjenica je da proizvođači iz mnogobrojnih (ponajviše zakonskih) razloga stavljaju rok za upotrebu na robu koja realno ima puno duži vijek trajanja (npr. brašno, šećer, tjestenina i ulje). Svi proizvodi u specijaliziranim “socijalnim trgovinama” (kako se zovu u Danskoj) prodaju se u pola cijene, a donirani su od strane proizvođača, uvoz – izvoz poduzeća i supermarketa. Kompanija Weefood pokrenula je kampanju o podizanju svijesti da je hrana koju veliki supermarketi i proizvođači hrane bacaju, itekako upotrebljiva te je time pridonijela smanjenju bacanja hrane. Danski model kopirala je i Velika Britanija, samo što kod njih u takvim specijaliziranim dućanima cijenu hrane određuju sami kupci.
EU posljednjih nekoliko godina pokušava stati na kraj rastućem trendu bacanja hrane, pa je Europska komisija izradila metodologiju za mjerenje opsega rasipanja hrane. Osnovana je i platforma o gubitku i rasipanju hrane koja će pokušati osmisliti vrijednosni lanac prehrambenih proizvoda kojim bi rasipanje bilo svedeno na najmanju moguću mjeru.
Problem nesrazmjera raspodjele hrane veliki je problem kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Model socijalnih samoposluga koji imamo u Hrvatskoj odličan je način kako hranu preusmjeriti u ruke potrebitih, no da bi ovaj model stao na čvrste noge, potrebno je još puno podrške od strane vlasti i pojedinaca. Država je ona koja može i treba potaknuti suradnju s osnivačima socijalnih samoposluga kako bi riješila konkretne probleme koji se javljaju na terenu. Kao što je navedeno, to je ponajprije pravedna distribucija hrane, odnosno prijevoz hrane te osiguravanje zakonodavnog okvira i pravilnika na korist svih aktera. Također, potrebno je raditi na stalnoj edukaciji po pitanju bacanja hrane, osvještavanju i senzibiliziranju stanovništva na polju doniranja hrane potrebitima.