Za mnoge čitaoce, Heseovi romani su prva ozbiljna literatura s kojom se susreću – književna droga s kojom se obično počinje. Ovo je naročito tačno za vrijeme međunarodne pomame za Heseom 60-ih godina prošlog vijeka, kada su njegove knjige bile pasoš za ulazak u svijet kontrakulture i kada je Timoti Liri savjetovao: „Prije nego što probate LSD, pročitajte Sidartu i Stepskog vuka“.
„Mora se priznati da voljeti Hesea danas nije odveć na cijeni“. Ova žalosna konstatacija o Hermanu Heseu, citirana na početnim stranama nove biografske knjige Gunara Dekera „Hesse: Wanderer and his shadow / Hese: Lutalica i njegova sjenka“ (Harvard University Press 2018), pojavila se u jednom nekrologu posle piščeve smrti 1962. godine, ali nešto slično tome moglo bi se reći i danas, kao što se moglo reći i prije 100 godina. Otkako je prvi put objavio svoj prvi roman 1904. Hese je bio jedan od onih pisaca koji uspijevaju da istovremeno budu kanonski – 1946. dobio je Nobelovu nagradu za književnost – i da od kritike gotovo permanentno budu smatrani staromodnima. Veliki njemački modernisti koji su bili njegovi savremenici uglavnom su ga prezirali: „Mali čovjek“, tako ga je zvao pjesnik Gotfrid Ben; „On pokazuje mane većeg pisca nego što to u stvari jeste“, rekao je za njega Robert Muzil. U Americi se danas na Hesea gleda s visine kao na pisca za adolescente. Ako ga volite s 15 to je dobar znak, u dvadesetoj loš.
Piše: Adam Kirsch, The New Yorker
Prevod: Vladan Kosorić, Peščanik.net
Za mnoge čitaoce, Heseovi romani su prva ozbiljna literatura s kojom se susreću – književna droga s kojom se obično počinje. Ovo je naročito tačno za vrijeme međunarodne pomame za Heseom 60-ih godina prošlog vijeka, kada su njegove knjige bile pasoš za ulazak u svijet kontrakulture i kada je Timoti Liri savjetovao: „Prije nego što probate LSD, pročitajte Sidartu i Stepskog vuka“. Međutim, i mnogo prije toga, mladi su bili srž Heseove čitalačke publike, činjenica koja ga je povremeno iritirala. Njegov prvi roman „Peter Kamencind“, priča o sjetnom mladiću, ljubitelju prirode, koji napušta buržujski svijet – shvaćen je kao priča inspirisana Vandervogelovim pokretom povratka prirodi koji je promovisao ono što je sam Hese ismijavao kao „romantizam logorske vatre“. To da je Peter inspirisao mase sljedbenika, žalio se Hese, pogrešno je razumijevanje suštine književnog lika: „On nije želio da slijedi put kojim su išli mnogi, već je htio odlučno orati svoju vlastitu brazdu… On nije stvoren za kolektivni život.“
Tu knjigu je barem napisao mlad čovjek i govorila je o problemima mladih. „Stepski vuk“, s druge strane, priča priču o krizi srednjih godina zrelog intelektualca; ne treba vam dodatno objašnjenje ponuđeno u inicijalima Harija Halera, nesretnog junaka romana, da biste ga identifikovali s autorom. Neobično je da je takva knjiga postala biblija 60-ih, inspirišući ime muzičkog benda koji je stajao iza hita Born to be wild (Steppenwolf). Hese nije poživio dovoljno dugo da vidi šta su od njega učinile 60-e, ali je viđao takve kultove ranije i nisu mu se dopadali. „Često mi pomalo idu na živce studenti koji čitaju i oduševljavaju se Stepskim vukom“, napisao je 1955. „Na kraju krajeva, činjenica je da sam tu knjigu napisao pred moj 50. rođendan.“
Ipak, Heseovi mladi čitaoci, onda kao i sada, nisu pogriješili što su osjećali kako se pisac obraća direktno njima. Priče koje Hese priča privlače mlade ljude zato što je njihova vjera prožeta snažnim emocijama mladosti, vjera na koju odrasli zaboravljaju ili je prerastu – ranjivost, egzaltiranost, enormni zahtjevi koje život postavlja pred nas. Mladi Emil Sinkler, pripovjedač „Demijana“, dobar je primjer Heseove ozbiljnosti sasvim lišene ironije: „Ja sam bio i još uvijek sam lutalica, ali sam prestao pitati zvijezde i knjige. Počeo sam da slušam svoju krv koja me šapatom podučava. Moja priča nije prijatna; niti je slatka i harmonična, kao što su to izmišljene priče; ona ima ukus gluposti i haosa, ludila i snova – kao životi svih onih ljudi koji su prestali da lažu sami sebe. “
Mnogi mladi ljudi, u stvari, vide glamurozan odraz sebe u tipičnom Heseovom junaku – osjetljiv, zamišljen čovjek koji ne uspijeva naći svoje mjesto u ordinarnom društvu. Ovaj lik može živjeti u Indiji u doba Bude, kao Sidarta, ili u Njemačkoj u eri džeza, kao Hari Haler, ili u srednjem vijeku, kao Zlatousti u romanu „Narcis i Zlatousti“. Bez obzira na postavku scene, njegov put obično ima uvijek iste orijentire. On će biti izbačen iz okruženja svog djetinjstva i biti poslan u elitnu školu, gdje će prolaziti kroz teške patnje. Pobuniće se protiv konvencionalnih ideja o uspjehu i odbiti da nastavi bilo kakvu karijeru, kombinujući pad sa duhovnim stremljenjem. Često će se, kao Peter Kamencind, okrenuti alkoholu, gledajući na alkoholizam kao na neku vrstu plemenite slabosti. „Bog vina me voli i jedino me navodi da pijem onda kada njegov i moj duh započnu prijateljski razgovor“, kaže Peter.
Heseov junak zauzima nepouzdanu poziciju izvan ljudskog društva, pa je krajnje arogantan – Sidarta govori o ljudima oko sebe kao o „ljudima djetinjeg uma“ – i u isto vrijeme pun samoprezira. Nije ni čudo što mu je samoubistvo tako često u mislima, bez obzira na to da li će ga na kraju izvršiti ili ne. Jer, kako to Hese objašnjava u „Stepskom vuku“: „Zvati samoubicama samo one koji sebi oduzmu život je pogrešno“. Ima se osjećaj da je ego Heseovog junaka ekstremno opasan, dubiozan, izdanak prirode osuđen na propast.
Ideju da ti je unutrašnji život neobično opasan i rizičan većina odraslih ljudi preraste – dijelom zbog toga što nas godine smiruju, dijelom zato što počinjemo prepoznavati realnost i druge ljude vidimo onakvima kakvi jesu. Ali su Heseovi junaci pank verzije Petra Pana – oni ne odrastaju i preziru ljude koji to čine, zato što sazrijevanje vide kao predaju sređenom životu i konformizmu. Ono sa čime većina ljudi nauči da živi pogađa Harija Halera kao okovi života u beznađu.
„Iako to uopšte ne žele, oni se i dalje posjećuju, vode razgovore, provode svoje sate sjedeći za kancelarijskim stolovima; i sve je to prinudno, mehanički i protivno razumu, a ništa od toga se ne mora, sve bi to jednako dobro obavljale mašine; i upravo je ta mašinerija koja se nikada ne zaustavlja ono što ih sprečava da, poput mene, podvrgnu kritici svoje vlastite živote i prepoznaju glupost i plitkoću, uzaludnu tragediju svojih protraćenih života.“
Većina ljudi su, drugim riječima, ono što Holden Kolfild, još jedan omiljeni avatar tinejdžerske čitalačke publike iz Selindžerovog „Lovca u raži“, zove „foliranti“. Ono što razdire Hesea su teškoće da se bude autentičan – ostati vjeran onome što uistinu jesi, uprkos ogromnim pritiscima otuđenja i konformizma. „Ukoliko retrospektivno tražim“ – u svom vlastitom pisanju – „zajedničku nit smisla, onda uistinu mogu da je nađem“, napisao je Hese pred kraj života. „Odbrana (ponekad i očajna molba) u ime ljudske ličnosti, individualca.“
***
Dekerova biografija pokazuje da je Heseov život bio neprijatan kompromis između duhovnog apsolutizma koji ga je gurnuo u smijeru iritirajuće izolacije, i ljudskih potreba koje su ga opteretile ženama, djecom i kućama koje u stvari nikada nije želio niti prihvatio. Tri puta se ženio i bio nesrećan kao suprug i kao otac, u ulogama koje su likovi u njegovim knjigama uglavnom odbacivali. Njegov poslednji roman „Igra staklenih perli“ je futuristička fantazija o akademiji naučnika koji su svi redom muškarci i samci.
Ne iznenađuje to da će Hese ostati usredsređen na adolescenciju, jer su njegove tinejdžerske godine u 1890-ima snažno uticale na njega i bile najdramatičnije godine u njegovom životu. U tom periodu Hese je bio prisiljen da se suoči s cjelokupnom težinom institucija koje su se bile urotile protiv njega – porodica, crkva, škola, društvo – i da se bori protiv njih u ime odbrane svoje individualnosti. Odnio je pobjedu u toj borbi, ali nije prošao bez dubokih rana; u određenom smislu, njegova je fikcija niz odigranih scena iz ove iskonske borbe.
Od rane mladosti bilo je jasno da postoji neusklađenost između Hesea i njegove porodice. Rođen je 1877. u Kalfu, malom mjestu u oblasti Švarcvald u jugoistočnoj Njemačkoj, gdje su mu i otac i djed radili za hrišćansku izdavačku kuću. S očeve i majčine strane poticao je od posvećenih pietista – članova njemačke protestantske sekte koja je, poput metodista u Engleskoj, odbacivala instituciju crkve u korist strasnog unutrašnjeg, evanđelističkog stremljenja vrlini. Po Dekerovim riječima, pietizam je „sve što nije služilo krajnjem cilju pripreme za Božje kraljevstvo na onom svijetu smatrao đavolskom rabotom“. Po pitanju podizanja djece, ova uvjerenja značila su, barem u Heseovoj porodici, udružene napore roditelja na razbijanju volje mladog Hermana, u cilju njegovog podučavanja poslušnosti i pokornosti, vrlinama koje je od njega zahtijevao sam bog.
Ipak, ova sila vjere nije uspjela pokrenuti Hermana. „Bio sam dijete pobožnih roditelja, koje sam nježno volio i činio bih to i više da me nisu još u ranom djetinjstvu upoznali sa četvrtom zapovijesti. Nažalost, zapovijesti su oduvijek imale katastrofalan uticaj na mene“, prisjetio se Hese u jednoj autobiografskoj bilješci. Suočen s pritiskom da mora da poštuje želje svojih roditelja instinktivno se pobunio. U jednom incidentu, zabilježenom u dnevniku njegove majke, trogodišnji Hese stavio je čavao u usta i kad su mu rekli da će umrijeti ako ga proguta, tvrdoglavo je odgovorio, „Nije me briga! Ako umrem i odnesu me na groblje, samo ću ponijeti sa sobom nekoliko mojih slikovnica!“ Nekoliko godina kasnije, njegov otac je razmišljao da ga pošalje „u neku ustanovu, ili da ga da na odgajanje drugoj porodici“. S tim u vezi, Hese se sjećao da je kao dijete sanjario o tome da zapali porodičnu kuću i ubije svog oca.
Ove su napetosti proključale 1891, kada je 14-ogodišnji Hese započeo školovanje u internatu elitne državne škole Maulbron, smještene u srednjovjekovnom samostanu; misija škole bila je da okupi najpametnije dječake iz regiona i odškoluje ih za luteranske sveštenike. Da bi upisao ovu školu, Hese je morao proći veoma naporne ispite, iskustvo koje je ostavilo tako dubok trag da mu se vraćao u nekoliko svojih romana. I zaista, mnoge od njegovih knjiga nisu samo romani o odrastanju – Bildungsroman je bio klasični žanr u evropskoj literaturi još od Getea – već i o školovanju. Svaki od đačkih internata u Maulbronu, na primjer, imao je grandiozno ime; onaj u kojem je živio Hese zvao se Hellas, u čast antičke Grčke čijim se idealima škola klanjala. Petnaest godina kasnije, Hese je svoje iskustvo iz školskih dana pretvorio u fikciju u romanu „Pod točkom“, čiji glavni junak pohađa upravo takvu školu i smješten je u spavaonicu po imenu Hellas. A 37 godina poslije toga, u „Igri staklenih perli“, Hese je ispričao priču o Jozefu Knehtu, koji je nekada davno boravio u internatu koji se zvao Hellas.
„Pod točkom“ pripisuje mnoga od Heseovih iskustava Hansu Gibenratu, darovitom dječaku kojeg pritisak učenja da bi se upisao u školu sličnu Maulbronu emotivno razara. On uspijeva da položi prijemni ispit, učeći toliko intenzivno da se u njemu gasi dječačka volja za životom. Ubrzo ga apatija i očaj prevladavaju i on napušta školu; na kraju će se udaviti u rijeci, vjerovatno izvršivši samoubistvo. Rasplet romana promoviše samosažaljenje: „Sva muka, sram i patnja za njega je bila gotova; hladna plavičasta jesenja noć gledala je na mračne konture njegovog plutajućeg tijela, a tamna rijeka igrala se njegovim rukama, kosom i izblijedjelim usnama“. (Sam naslov knjige je optužnica i „Pod točkom“ pripada istoj grupi njemačkih djela tog perioda kao što su „Proljetno buđenje“ Franka Vedekinda i „Plavi anđeo“ Hajnriha Mana, i predstavlja ekspoze obrazovnog sistema koji slama duh i libido.)
Hese je uspio izbjeći sudbinu Hansa Gibenrata, ali jedva. U martu 1892. godine pobjegao je iz Maulbrona i prijavljen je kao odsutan. Vratio se samo dan kasnije i, kako piše Deker, za jednog 14-ogodišnjaka bježanje s nastave teško može biti zločin bez presedana. Međutim, reakcija škole i roditelja bila je ekstremna. Ovo dosta govori o religijskom senzibilitetu njegovih roditelja – reakcija njegove majke na vijest o njegovom nestanku bila je da se nada da je mrtav: „Bilo mi je puno lakše kad sam napokon pomislila… da je u Božjim milosrdnim rukama“, napisala je u svom dnevniku.
Nažalost, vratio se živ, zadajući im glavobolje više nego ikada do tad. Hese je morao napustiti školu, a njegovi roditelji, nesposobni da se nose s njim, donijeli su odluku da ga stave u institut za mentalno oboljele. Suočen s mogućnošću da tamo ostane zatvoren na neodređeno vrijeme, eventualno doživotno, bombardovao je roditelje srceparajućim pismima. „Gadi mi se sve ovdje iz dna duše. Ovdje kao da je sve specijalno dizajnirano da pokaže mladom čovjeku kako je život jadan u svim svojim aspektima.“
Poslije nekoliko mjeseci Hese je pušten uslovno i data mu je mogućnost da pohađa lokalnu srednju školu. No, njegov odnos s roditeljima bio je trajno narušen: kada mu je 1902. umrla majka odbio je da prisustvuje sahrani. I šteta koju je pretrpila njegova profesionalna karijera izgledala je jednako nepopravljiva. U Maulbronu, bio je na putu da dobije sigurno i prestižno namještenje sveštenika ili učitelja. Sada fakultet više nije dolazio u obzir i Hese je postao šegrt kod jednog knjižara. Njegovim roditeljima – a i njemu – to mora da je izgledalo kao potpuna propast.
Ali Heseov genij prigrlio je ovaj neuspjeh i od njega načinio inspiraciju. „U početku bijaše mit“ je prva rečenica u romanu „Peter Kamencind“, knjizi koja je Hesea spasila siromaštva i anonimnosti; i mnoge od njegovih knjiga jesu prepričavanja jednog istog mita, onoga kojeg je Hese osmislio da bi objasnio svoju nesrećno postojanje. Uistinu, Heseovi romani se najbolje razumiju kao sukcesivne verzije duhovne autobiografije – forma koja je bila glavni element pietističke književnosti. „Jedini način kako mogu početi“, rekao je jednom prilikom Hese o svom pisanju, „je činom ispovijedanja“. To je izjava koju bi svakako podržao njegov deda po ocu, ljekar koji je iza sebe ostavio dva toma memoara. Zaista, u svojoj pobuni protiv pietističkog vaspitanja, Hese je završio tako što je rekapitulirao njegove centralne teme: nikad se nije riješio navike rigoroznog samoispitivanja, svog osjećaja nedostojnosti i čežnje za iskustvom božanskog.
Razlika je u tome što on nije mogao zamisliti da bi takvo iskustvo mogao pronaći unutar pietizma. „Da sam odrastao u respektabilnoj vjerskoj tradiciji, na primjer kao katolik, vjerovatno bih se držao vjere do kraja svog života“, objasnio je podrugljivim tonom. Umjesto toga, nešto ga je tjeralo da duhovnu mudrost traži u drugim tradicijama, uvijek se diveći ličnostima koje su se suprotstavljale doktrini i dogmi. Franjo Asiški bio mu je rana inspiracija: Hese je napisao kratku biografiju ovog sveca koji je propovijedao životinjama i govorio o suncu i mjesecu kao svojim bratu i sestri.
Uskoro je pogledao još dalje – posebno ka religijskim tradicijama Indije. Ovo je takođe bila neka vrsta atavizma – njegov je deda po majci bio misionar koji je proveo godine u Indiji i njegova majka je dijelom odrasla tamo. Ali, dok su oni bili tamo da šire hrišćansku vjeru za koju su vjerovali da je jedina prava, Hese je tamo otišao kao tragač. Godine 1911. krenuo je impulsivno na putovanje u Cejlon i Singapur, koje se u to vrijeme pokazalo razočaravajućim za njega – nije se mogao privići na klimu – ali je ono postavilo temelje za njegovu kasniju knjigu „Putovanje na istok“, u kojoj je zamislio postojanje tajnog spiritualnog društva koje je uključivalo najveće umove Evrope i Azije.
***
Knjiga koja povezuje Hesea sa Indijom za većinu čitalaca je naravno „Sidarta“. Objavljena 1922. nakon svjetskog rata koji je uništio i diskreditovao evropsku civilizaciju, „Sidarta“ pronalazi pribježište u vremenskim i prostornim daljinama – u Indiji u doba Bude, u 5. vijeku prije nove ere. U ovoj kratkoj knjizi Hese svodi svoju arhetipsku priču na njeno mitsko jezgro. Još jednom se srećemo sa osjetljivim i nadarenim mladićem – Sidartom, sinom bramanskog sveštenika – koji odbacuje svoju porodicu, njena stremljenja i njenu religiju i odlazi na put otkrivanja svoje istine.
Na svom putu on prolazi kroz iskustvo odricanja kao lutajući asketski monah, i iskustvo zasićenosti kao bogati ljubavnik lijepe kurtizane Kamale. Ali on ostaje nesrećan sve dok ne otkrije da jedina prava mudrost leži u odbacivanju veza, pasivnom prihvatanju svega što se dešava. Život ne može da se popravi na jednom mjestu; on teče kao rijeka na kojoj je Sidarta primio svoju spoznaju: „I kad bi Sidarta pažljivo slušao rijeku, njenu pjesmu od hiljadu glasova, kad ne bi slušao tugovanku i smijeh, kad svoju dušu ne bi vezivao za bilo koji od tih glasova i ulazio u nj sa svojim ja, već čuo sve, cjelinu, čuo jedinstvo – onda se grandiozna pjesma od hiljadu glasova sastojala od jedne jedine riječi, a ta je glasila Om: savršenstvo.“
Sidarta se pojavljuje kao neka vrsta pisanja mudrosti – učenja. Ipak, centralna poruka knjige je nemogućnost učenja od gurua ili učitelja bilo čega važnog. Sidartina spoznaja zvuči veoma budistički, a Hese je i posudio ime svom liku od Sidarte Gotame, utemeljitelja budizma. Ali u najvažnijoj sceni knjige Sidarta se susreće s Budom – i odbacuje ga. Dok njegov povučeniji i više konvencionalan prijatelj Govinda postaje budistički monah, Sidarta zna da bilo koja vrsta religije – čak i ona prava, vrijedna svakog poštovanja – jeste prepreka prosvjetljenju. „Nikada niko neće postići iskupljenje kroz učenje“, uzvikuje on. Uostalom, Buda nije postao Buda slijedeći Budu; on je stvorio svoj, jedinstven put. Heseov moral je sličan onome slavnоg zen koana: „Ako sretnete Budu na putu, ubijte ga.“
Heseovo insistiranje na uzdavanju u sebe, uz odjeke Emersona – još jednog pisca fasciniranog istočnim religijama – pomoglo mu je da postane pouzdan vodič za generacije čitalaca čija je vjera u institucije bila uništena Prvim svjetskim ratom. I zaista, Heseova reputacija mudraca počiva uglavnom na knjigama koje je napisao poslije rata – počevši sa „Demijanom“ 1919. i nastavljajući sa „Sidartom“ i „Stepskim vukom“ tokom 20-ih godina.
Iako je bio njemački državljanin Hese je bio stanovnik Švajcarske – živio je tamo povremeno tokom ranih godina svog života, a od 1912. preselio se tamo za stalno – i gledao je na ratnu groznicu koja je uhvatila Njemačku sa ironijskim otklonom. (I pored toga dobrovoljno se prijavio u njemačku armiju, ali je odbijen zbog slabog vida koji je bio rezultat povrede prilikom jednog vatrometa.) Na početku rata Hese je objavio esej u kojem je, iako još uvijek izražavajući nadu u njemačku pobjedu, insistirao na potrebi očuvanja ljudskih vrijednosti i komunikacije među narodima. „Ovaj katastrofalni svjetski rat trebao bi, više nego ikada do sada, da nas natjera da shvatimo da je ljubav bolja od mržnje“, napisao je. Čak i jedno takvo, mlako priznanje okrenulo je mnoge Nijemce protiv njega. Do kraja života napadaće ga zapjenjeni nacionalisti, u štampi i kroz redovna pisma mržnje.
Po istom obrascu, 30-ih godina 20. vijeka Heseovo neprijateljstvo prema Hitleru bilo je automatsko. Nacizam je sa svojim žrtvovanjem pojedinca državi i rasi predstavljao suprotnost svemu u što je vjerovao. U martu 1933, svega 7 nedjelja po Hitlerovom preuzimanju vlasti Hese je pisao nekom novinskom dopisniku u Njemačkoj: „Dužnost je svih produhovljenih ljudi da stanu na stranu duha i kada narod krene zavijati patriotske pjesme koje su im njihove vođe naredile da pjevaju, da se tome ne pridruže“. Ipak, dok je udomljavao mnoge emigrantske pisce – uključujući i Tomasa Mana s kojim je bio dobar prijatelj – Hese se nikada nije bacio u antinacističku politiku. Deker naglašava da je u 30-im godinama Hese pružao tihi otpor uređujući i objavljujući radove zabranjenih jevrejskih autora, uključujući Kafku. Ipak, njegove knjige nacisti navodno nisu zabranili sve do 1943.
Tomas Man je na kraju Prvog svjetskog rata objavio knjigu pod imenom „Refleksije nepolitičnog čovjeka“; naslov bi se mogao jako dobro primijeniti na Hesea, za koga je biti nepolitičan bio jedan od glavnih životnih principa. Nakon svega, ako su svijet i „ja“ samo opsjene, zabluda je vjerovati da se oni mogu iskupiti. Onima koji su očekivali da će njegov stav protiv Hitlera biti više javan, Hese je odgovorio da je antifašizam jednako izdaja svog ja koliko i fašizam sam: „Kakve to veze ima sa mnom?“, pitao je. „Ja ne mogu promijeniti ništa. Ono što mogu učiniti je da ponudim malo pomoći onima koji, kao i ja, teže u svemu što misle i čine da podriju svu tu prljavu rabotu stremljenja za moći i političkom supremacijom.“
Ovakav stav prema politici i istoriji karakterističan je za ono što je Hegel nazivao „divnom dušom“ – onom koja ostaje neukaljana od svijeta jer odbija da se bavi njime. Izraz je izumio Gete, koji ga je koristio u svojim „Ispovijestima lijepe duše“, fiktivnim memoarima u kojima pietistička plemkinja opisuje svoj duhovni život. Hesea bi, po analogiji, mogli nazvati ružnom dušom, onom koja je tako okupirana svojim duhovnim boljkama da spoljni svijet na nju ne ostavlja gotovo nikakav utisak. Ovo je takođe ključ Heseove privlačnosti za mlade čitaoce, koji rijetko gledaju izvan granica svog ja. Međutim, potpuni integritet Heseove okrenutosti sebi je ono što garantuje trajnost njegovog pisanja. Dok god se ljudi bore s potrebom da budu ono što jesu i poteškoćama da to postignu, on će ostati živa prisutnost – što je možda i bolje nego biti veliki pisac.
Autor je pjesnik, kritičar i autor knjige „The global novel: Writing the world in the 21st century / Globalni roman: pisanje svijeta u 21. vijeku“, Columbia Global Reports 2017.