Foto: Twitter
Jesenas je izbio skandal – sav kanadski parlament ovacijama je dočekao gosta iznenađenja, jednog starog nacistu. Međutim, stvari su gore od jednog skandala i otkrivaju mračnu stranu kanadske povijesti: Jaroslav Hunka nije bio izuzetak u istoriji kanadske imigracije u Hladnom ratu, on je bio pravilo
U Kanadi je prije četiri mjeseca gostovao predsjednik Ukrajine Vladimir Zelenski. U njegovu čast, predsjedavajući kanadskog parlamenta Entoni Rotaje pozvao je na sjednicu parlamenta gosta iznenađenja.
„Ovdje s nama je Jaroslav Hunka, 98-godišnji ukrajinski i kanadski heroj koji se još u Drugom svjetskom ratu borio za nezavisnost Ukrajine protiv Rusa. Mi mu se na tome zahvaljujemo.“
Možda kanadska politička elita,151 poslanik i premijer države, stvarno ne znaju ko se borio protiv Rusa u Drugom svjetskom ratu dok stojeći aplaudiraju Jaroslavu Hunki, ali s njima, sve stojeći, aplaudira i Vladimir Zelenski. Zna li on ko se u njegovoj vlastitoj zemlji borio protiv Rusa prije 80 godina?
Primio je tako ukrajinski nacista Jaroslav Hunka, pripadnik SS Vafen Galicija divizije koju su 1943. godine osnovali nacisti, koja se borila za nacističke ciljeve i koja je zakletvu polagala Adolfu Hitleru, kao pravi heroj, dvostruku stojeću ovaciju u kanadskom parlamentu.
Kada su se ujutro otrijeznili od euforije i ohladili dlanove od aplaudiranja pripadniku najmračnijeg eskadrona nacističke vojske, skandal je već bio poprimio svjetske razmjere. Našao se neko ko zna da su tih godina Kanađani i Rusi bili saveznici u borbi protiv nacista. Predsjedavajući Rota je podnio ostavku a premijer Trudo se izvinio za aplauz.
„Kanada ima mračnu istoriju sa nacizmom“, rekao je ministar za imigraciju Mark Miler odmah nakon Trudovog izvinjenja. „Bilo je vrijeme u našoj prošlosti kada je bilo lakše ući u Kanadu ako si nacista nego ako si Jevrej.“
Zvučalo bi kao ruska propaganda da nije izašlo iz usta kanadskog ministra.
Nije ovo prvi naci-skandal koji je potresao Kanadu. Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka Njujork Tajms je objavio priču o nacističkom doktoru Jozefu Mengeleu tvrdeći da je šezdesetih godina živio u Kanadi. Mengele je bio ozloglašeni naci-doktor koji je eksperimentisao na ljudima u Aušvicu, odgovoran za mučenje, nehuman tretman i ubistva hiljada Jevreja.
Pod pritiskom javnosti, vlada je osnovala Komisiju za istraživanje ratnih zločinaca u Kanadi pod predsjedavanjem sudije Žila Dešena. Zadatak je bio utvrditi ima li ih, ko su ti ljudi i kako su došli u Kanadu.
Nakon dvije godine istraživanja, komisija je 1986. godine završila izvještaj. Nisu našli nikakve dokaze da je Mengele stvarno bio u Kanadi ali su zato identifikovali više hiljada drugih nacista koji su uživali u blagodetima života u njihovoj zemlji. Pozvali su na hitnu istragu 218 osoba identifikovanih kao operatori u gasnim komorama, ubice jevrejske djece, pripadnici streljačkih odreda i počinioci sličnih ratnih zločina. Dvadeset su izdvojili kao posebno opasne.
Manji dio izvještaja je objavljen. Veći dio, onaj sa identitetom ratnih zločinaca, nije nikada.
U godinama poslije Drugog svjetskog rata, Kanada je ponosno isticala svoje učestvovanje u Nirnberškom procesu i Međunarodnoj komisiji za ratne zločine. Istovremeno, daleko od očiju javnosti, nije spriječila ulazak nacista u državu i još gore, učestvovala je u tajnim operacijama vrbovanja nacista za svoje interese. Malo je poznato da su Kanada, Velika Britanija i Australija oformile program Matchbox i kroz njega regrutovale nacističke naučnike i tehničare da imigriraju u njihove zemlje. Amerikanci su imali sličan program, pod imenom Paperclip, kroz koji je u SAD trajno primljeno više od 1600 nacista.
Naseljavanje nacista u Kanadu nije bila slučajnost nego zvanična vladina imigraciona politika, smatra Alvin Finkel, profesor istorije na Atabaska Univerzitetu. Dobro su znali koga žele u državi, a još su bolje znali koga ne žele.
„Kanadska vlada je godinama poslije rata odlučno i uspješno spriječila sve koji nisu bili bijeli da imigriraju. Vidjeli su Kanadu kao bijelu zemlju i obojena imigracija ih nije zanimala. Imigrantska baza je bila u Evropi. Međutim, nisu svi Evropljani bili dobrodošli. Štaviše, komunisti, ljevičari i simpatizeri lijevih ideja nisu dolazili u obzir. Nisu mogli dobiti dozvolu da posjete zemlju, o useljenju nije bilo ni govora. Također, uprkos strahotama holokausta koje su svima poslije rata postale poznate, Kanada nije ni Jevrejima htjela dozvoliti useljavanje.“
Sa ovako puno ograničenja, pitanje je bilo, ko je ostao da imigrira u Kanadu? Ko je zadovoljavao kanadske kriterije da je Evropljanin, bijelac, antikomunista, kršćanin? Naravno, nacisti i njihovi kolaboracionisti od Balkana do Baltika. Kanadski istoričar Irving Abela je izjavio da je najlakši način za useljenje u Kanadu poslije rata bio da se pokaže SS tetovaža. To je bio dokaz da nisi komunista. To što si masovni ubica, bio je nebitan detalj za kanadsku vladu.
U maju 1950. godine, uselili su 2000 ukrajinskih nacista iz SS Vafen Galicija divizije, za koje se znalo da su počinili nečuvene zločine nad Jevrejima, Poljacima i Romima. Jaroslav Hunka je bio jedan od njih.
Lovci na naciste su često upozoravali da je Kanada jedna od zapadnih zemalja u kojoj su ratni zločinci našli sigurno utočište i koja odbija da ih isporuči ili procesuira.
„Kanada je mjesto gdje su nacisti. Ona je raj o kojem niko ne zna. Svi pričaju o Argentini, o Kanadi niko ne priča. Velika je sramota za kanadsku vladu što je znala i ništa nije uradila da ih identifikuje, uhapsi i procesuira“, rekao je za Posmediju istražitelj za ratne zločine Stiv Rambam.
Rambam je, radeći sa dva novinara Vašington Posta, locirao oko 150 nacista i osumnjičenih ratnih zločinaca u Kanadi, često samo tako što im je provjerio ime u telefonskom imeniku.Ti se ljudi nisu krili, nisu živjeli u anonimnosti, nisu promijenili identitet. Oni su se od čuvara u gasnim komorama i stražara u konclogorima, pretvorili u ponosne članove kanadskog društva.
Pretvarajući se da je univerzitetski profesor, Rambam je tajno snimio razgovore sa više od 60 kanadskih nacista. Najmračnije svjedočenje je ono Antanasa Kenstaviciusa, litvanskog naciste koji je u tančine opisao operacije u kojima je i sam učestvovao i u kojima je ubijeno 5500 Jevreja.
Od završetka Drugog svjetskog rata, samo su 4 osobe u Kanadi bile optužene za holokaust i nijedna nikada nije bila osuđena. Slučaj Antanasa Kenstaviciusa je riješen tako što je on čekajući suđenje, mirno umro u svom domu.
Jaroslav Hunka je još sretniji od njega. Da nije bilo aplauza u Parlamentu, nikad niko ne bi ni saznao za njegovu prošlost. Kada je svima postalo jasno da je nacista i ratni zločinac koji je u miru, sreći i blagostanju proživio svoj vijek u Kanadi, jevrejske organizacije su ponovo zatražile od kanadske vlade da otvori arhive i dozvoli potpuni pristup izvještaju Dešenove komisije završenom prije skoro 30 godina. Premijer Trudo je rekao da će ozbiljno razmisliti o tome.
„Mislim da ljudi razumiju da je to važan dio naše prošlosti ali da se isto tako tiče privatnosti, sigurnosti, međuetničkog jedinstva i na to ko smo mi kao zemlja“, izjavio je Trudo.
Čiju privatnost čuva kanadska vlada ako ne svoju vlastitu? Žrtve su u masovnim grobnicama, ubice su u miru Kanade dočekale zadnje dane. Čiju sigurnost danas čuva kanadska vlada ako joj hiljade masovnih ubica u naponu snage nisu bile sigurnosni problem prije 80 godina kada ih je uselila?
Ono što Trudo neće reći je činjenica da ako ikada bude objavljena, arhiva će crno na bijelo pokazati neetičnu, rasističku i ideološki otrovanu kanadsku imigracionu politiku za vrijeme Hladnog rata.
Ljevičari nisu bili podobni, ne zato što su dolazili iz totalitarnih i nedemokratskih sistema koje Kanada nije podržavala, nego zato što su predstavljali opasnost za kapitalistički sistem koji je branila kanadska vlada. Vlasnicima kapitala nije padalo na pamet da u zemlju puštaju ljude koji su vjerovali da bi nešto od profita trebalo podijeliti i radnicima. Bilo koji drugi imigrant osim bijelca nije bio dobro došao jer je Kanada viđena kao bijela zemlja. Nacisti i fašisti sa svojim antikomunističkim idejma i mračnom prošlošću su bili dobrodošli u sistem kojim je upravljao kapital i koji je vjerovao u bijelu nadmoć.
Jaroslav Hunka, nacista i ratni zločinac je u Kanadi primljen objeručke jer je bijel, jer je kršćanin i protivnik bilo kakve socijalističke ideje. Vlasnici Kanade, bijeli kapitalisti, htjeli su upravo takve. Oni su im služili kao prva linija odbrane protiv marksističkih ideja, krvave ruke i mračne duše nisu bile problem prilikom apliciranja.
Jaroslav Hunka nije bio izuzetak u istoriji kanadske imigracije u Hladnom ratu, on je bio pravilo.
Koliko god tegobno bilo pitanje s početka teksta o tome da li je moguće da od 151 člana Parlamenta, uključujući premijera Kanade i predsjednika Ukrajine niko ne zna na čijoj su se strani borili u Drugom svjetskom ratu, odgovor je još tegobniji.
Znaju i nije ih briga.
Zelenskom je bitno da Kanada nastavi slati oružje i podršku u ratu protiv Rusije, aplaudirao bi on i crnom đavolu a ne nacisti za koji milion više, a Kanadi je bitno da širi zapadni uticaj na istok.
A Hunka?
Kao i svaki drugi ratni zločinac koji je imao sreću da se dočepa Kanade, umrijeće mirno u svom domu, okružen porodicom i prijateljima. Pravda za svakog čovjeka, ženu i dijete koji su završili u masovnim grobnicama i plinskim komorama, nažalost, neće ga nikada stići.
Heil Canada!
Piše: Lejla Redžović, Prometej.ba