, s gradovima kojih se nenadano ponovo prisjećam, jer noge same znaju kamo treba ići, s ljudima koji imaju svoj vlastiti život i zato je moguće s njima uspostaviti intimnost. No sve je to varljivo.){kind=link}
Kad sam umorna osjećam se posvema izgubljenom. Tu je još i ovo varljivo prisno prijateljstvo sa svime – s krajolikom (neopisivo divan ponovni susret!), s gradovima kojih se nenadano ponovo prisjećam, jer noge same znaju kamo treba ići, s ljudima koji imaju svoj vlastiti život i zato je moguće s njima uspostaviti intimnost. No sve je to varljivo.
(iz pisama suprugu Heinrichu Blücheru)
Ženeva, februar 1937.
I ja sam još jedanput razgledala Rembrandta – kojega dobro poznajem. I bila sam u duhu s Tobom u Louvreu, sanjareći s pravom, budući da sam sanjarila isključivo o realnosti našega idućeg susreta.
Rembrandt je taj koji ne slika ljepotu, ni bogove, ni nakarade, ni Majku Božju s aureolom, ni beskrajnu i životinjsku mnogostrukost čovječjega roda, ne, on slika ljudsko lice. Time je oslobodio ne samo ženu, ali ni čovjeka uopće nije tek ”oslobodio”, nego se odvažio prikazati ljudskost njegova života. I to prije svega ljudskost njegove prolaznosti, koja nije niti nemilosrdan raspad poganske ljepote niti je pak samo ”plaća grijeha” (der Sünde Sold), znamenje da je čovjek nečije stvorenje. Sve je to besmisleno ako postoji, ako ima povijesti. Tada je sve samo iskusnost (Erfahrenheit) i diskrepancija koju Rembrandt često ište između mladosti i ljepote i oronule starosti (pogledaj u Louvreu Titusa, koji zaviruje preko ramena starom evanđelistu, ili još ljepše, Saula i Davida u Haagu) – ta diskrepancija vazda završava trijumfom starosti, što znači trijumfom istinski ljudskog, što pokazuje da čovjek ima život i da stječe iskustvo, stječe znanje o tom životu.
Bonn, decembar 1949.
…Kad sam umorna osjećam se posvema izgubljenom. Tu je još i ovo varljivo prisno prijateljstvo sa svime – s krajolikom (neopisivo divan ponovni susret!), s gradovima kojih se nenadano ponovo prisjećam, jer noge same znaju kamo treba ići, s ljudima koji imaju svoj vlastiti život i zato je moguće s njima uspostaviti intimnost. No sve je to varljivo. Ovdje se bjesomučno radi, ruševine izgledaju kao hajdelberški dvorac: lijepo uredno pometene i, ukoliko se ne renoviraju, čekaju na ogledanje turista. Zemlja je siromašna, no živi zapravo bolje nego Francuska.
Privatne adrese na žalost nemam, jer bez prestanka s američkim putnim nalozima sjedim na kolodvorima i nemam potrebe za stalnim boravištem. To će se pomalo promijeniti tek polovicom januara, kad se vratim. A dotada znači: živjeti stalno vadeći stvari iz kovčega i ponovno ih slažući u nj; nimalo zabavno.
Jučer u Bundeshausu takozvana demokratska frakcija. Jedino mjesto u Njemačkoj gdje se ljudi bezglavo motaju, uzbuđeno i neljubazno ne radeći ništa. Prava ludnica…
Wiesbaden, mart 1950.
Berlin! Što sve sam Ti o njemu pisala bilo je zapravo premalo, jer ne smiješ smetnuti s uma da su se ti ljudi tako držali i održali nasuprot cijeloj Njemačkoj, u neiskazano upropaštenoj zemlji i u najstrašnijim životnim uvjetima. Pa ipak se bojim da će sve biti zaludno. A onda opet mislim: nikada se ne zna. Još nešto tipično za Berlin: vozač našeg automobila pripovijeda mi užasne apsurdne pripovijesti o istočnom i zapadnom sektoru istoga grada. I zaključuje rečenicom: ”Tja, pri tome čovjek mora imati mnogo smisla za šalu”. (Kratka pauza i čujno razmišljanje i onda): ”Čak jezivo mnogo smisla”.
… U međuvremenu bila sam u Frankfurtu i vratila se odande: moj lumbago nepromijenjen, ali na upravo gnusan način reagira na atofan. Ergo, giht. Što se može. Spremanje kovčega za put s tim bolima, kao što sam rekla, osobito je veselje, od kojega se upravo malo odmaram.
Inače, sastala sam se još nakratko s Hassom von Seebachom, raspravljala sa svojim birokratom, oprostila se od Amerikanaca, pregovarala s jednom damom iz Berlina, posjetila ministra za kulturu, spakirala knjige i papire, kupila nov kovčeg (dosadanji mi se posve raspao), a sada čekam Waldemara (Guriana, prim. prev.), koji me već posvuda traži telefonom i telegramom. Sutra rano ujutro putujem onda preko Freiburga i Basela u Pariz. Sve sam putne kate uspjela prikupiti. Ovdje je prekrasno vrijeme; možda ću imati sreće na putu preko mora. Potrebno mi je samo nekoliko dana prije no što darmar ponovno započne.
Pariz, april-maj 1952.
Bila sam u ponedjeljak u Chartresu … Čovječe kakva divota! I božanstveno proljeće, ovo sunce koje je prodiralo kroz plave vitraže, pri čemu je njihovo plavetnilo bivalo još plavlje. Tek su mi se sada zbilja otvorile oči za arhitekturu. Dosad još nisam znala kakvo je to savršeno čudo…
Onaj Alexandre Kojève (sjećaš ga se, hegelijanac) izjavljuje da je umorstvo 6 milijuna Židova posvema neinteresantno, jer to nije nikakav ”historijski događaj”. Što je povijest, kaže on, o tome svako određuje sam za sebe, osim toga, ni u fakte se nikada ne možemo pouzdati, to jest u povijesno priznate fakte, glavno da primjenjujemo Hegelovu shemu. Sve je to slaboumno, s većom ili manjom oštroumnošću. Svi pišu i publiciraju, općenito vlada velika živost. A Pariz je iznašao svoju malu domaću sreću – i ni živu dušu nije briga kako stoji franak ili što će biti kad Amerika jednom prestane plaćati. U Chartresu sam imala vremena prošetati kroz grad – vidjela sam žene kako peru rublje u rijeci, kuće koje nisu samo najmanje tri stotine godina stare, nego već više od stotinu godina nisu obnavljane. La province ne se meurt plus, elle est morte. Provincija više ne umire, ona je već mrtva.
… Jučer sam bila kod Camusa; on je nesumnjivo najbolji čovjek što ga današnja Francuska ima. Svi su ostali u najboljem slučaju tek podnošljivi. To vrijedi, među nama rečeno, i za Raymonda Arona, koji me tako toplo i prijateljski primio da Ti to uopće ne mogu opisati … Danas sam bila kod Henryja Fresnaya, bivšeg ministra Pokreta otpora, sadašnjeg predsjednika Europskog pokreta (Mouvement européen), želio bi moju knjigu o totalitarizmu plasirati kod izdavača Plona, ali mislim da mu to neće uspjeti. Izvanredan čovjek, bivši pitomac vojne škole, mislim u Saint-Cyru, masculini generis. Jedini koji je nakon oslobođenja mogao preuzeti vlast – a to nije učinio iz pristojnosti i gluposti. Pa ipak, on nije nimalo glup, nego naprotiv precizan i inteligentan, donekle razumije Ameriku (što je upravo nevjerojatno), suvremenih je pogleda i morao bi se zbilja baviti politikom, umjesto da se gnjavi s tom doista izgubljenom federalističkom europskom prčvarnicom (Europa–Saftladen).
Nakupovala sam a djelomice i prikupila mnoštvo knjiga. Među njima je pravi ”biser”, Holbachov Le système de la nature, u krasnom izdanju iz 18. vijeka, otprilike za dva i pol dolara. Što ću sa svim tim, još ne znam, morat ću vježbati pakiranje omotâ. Sada je s tim gotovo. Nemam više franaka. Ukoliko nisu nove, knjige su ovdje smiješno jeftine. I sve se još mogu dobiti.
Freiburg, maj 1952.
… Ovaj tjedan ovdje odista nije bio med medeni (Honiglecken) i u nekoliko sam navrata htjela sve poslati do đavola i otputovati. Heideggerova je žena gotovo mahnita od ljubomore, što se pojačalo tijekom svih ovih godina dok se očito neprestance nadala da će me on jednostavno zaboraviti. To se očitovalo u jednoj napola antisemitskoj sceni koju mi je priredila dok njega nije bilo…
Sve je to možda nevažno. Jer Heidegger je u izvanrednoj formi. Čitao mi je velike odlomke svojeg kolegija za koji se upravo dirljivo priprema, svako predavanje piše po dva puta, a mnoge stranice i po četiri i pet puta … Čini se da je tako sigurno pronašao svoje središte da vazda može gdje hoće započeti, sve je međusobno povezano, i nijedna stvar ne pretpostavlja drugu. Nema kod njega ni svojevoljnosti ni nužnosti početka, samo zbiljska sloboda. Izlaže svoje misli s najvećim mirom, bez patetike, zapravo posvema opušteno; dvorana pred njim vazda je puna slušatelja, ali on je za nas rezervirao jedan red sjedenja, tako da s te strane nije bilo poteškoća. I druge dvije najveće dvorane Univerziteta također su prepune tijekom prenošenja njegovih predavanja…
Venecija, septembar 1955.
… Sada sjedim uz Marynu pisaću mašinu dok ona doručkuje. Sve mi se vrti u glavi, tri sam dana jednostavno putovala unaokolo, tumarala po toj nevjerojatnoj lijepoj zemlji i prirodi, a jučer kasno navečer stigla kao ciganče ili skitnica u otmjenu Veneciju, koja kano da je neki drugi svijet. Bila sam u Ferrari, Ravenni, Bologni i Padovi. Sutra ujutro nastavljam put preko Mantove autobusom do Milana … U ovom se krajoliku čovjek nigdje ne osjeća stranim, sve mu se čini odavno znanim i bliskim, samo zaboravljenim ili još nedovoljno znanim. Ljudi se odnose prema tebi kao prema nekome tko pripada ovamo, čak i onda ako ne znaš ni riječi talijanskog a oni ne znaju niti jedan drugi jezik. Evropa je tu na neki način zbiljnost, i to ne u veličanstvenosti dobro uređenog svijeta, obrađene zemlje – vinogradi između stabala kao girlande povezuju sve sa svime – nego u svakodnevici života, u malim tratorijama, sićušnim gradskim kavanama. I na ladanju je sve neobično živo, posvuda se gradi …
Atena, septembar-oktobar 1955.
Upravo sam sretno stigla – ali letjela sam ponad oblaka i ništa nisam vidjela. Grčka je već na prvi pogled pravi Balkan. Tisuće pojedinosti to potvrđuje. Na primjer, ovaj luksuzni hotel, u koji sam, hvala Bogu, i protiv svoje volje, dospjela – jednostavno neopisivo. Kao ilustracija one izreke: izvana gladac, unutra jadac.
… Sjedim u baru među bogatim, gnusnim Grcima! Protivno od Talijana. Moje su sve misli još u Rimu. Gdje se sve otvara prema unutra, umjesto da se razvija prema vani. Gdje je grad kao složen, samonikao, zaokružen od samih trgova. Svaki je trg kao neko unutrašnje dvorište za svoju okolinu. Kao Panteon. Ili kao Konstantin mauzolej (Crkva sv. Konstanze). Obrnuto je u Parizu, gdje se ulice zrakasto pružaju počevši od trgova, gdje su trgovi prirodni cilj ulica. U Rimu je dovoljno skrenuti iza ugla, i već si ponovo na nekom trgu ili trgiću.
A uza sve to, tu je ona žalobnost što izbija iz čempresa, iz tamnog zelenila. Oh, a oni maslinovi gajevi kod Tivolija! Bjelodano je da nije samo romanički stil neposredna posljedica rimskoga, nego da je romantika nastala onda kada je devetnaesti vijek našao klasiku u Rimu i rimskoj okolini. Jer to je zapravo pravi romantični krajolik.
… Jučer sam se vratila s Peloponeza. Olimpija, Epidaur, Mikena, Korint, Argos, Nafplio. Kupala sam se u Nafpliju. Vidjela sam, vidjela, vidjela toliko toga! … Moderni je dio zemlje odvratan. Ljudi su tako odbojni kao u Portugalu. Siromašni i lijeni i glupi. Ali baš me briga! Jer sutra se ide do Delosa, na četverodnevno razgledanje grčkih otoka. A 13. ovoga mjeseca natrag u Atenu na još dva dana … Zaprijeti li kakva opasnost, sjest ću u prvi avion i vratiti se opet u civilizirane krajeve.
Čak se ni razglednice ne mogu dobiti! Inače, skupila sam ih dosad cjelokupno jedno bogatstvo i sad se ne mogu od njih rastati. Sjedim poput Molièreova Škrca i piljim u svoju zbirku. Olimpija je lijepa da ti suze naviru u oči, a Mikena neobično velebna …
Tel Aviv, oktobar 1955.
Ovo je zemlja u kojoj još uvijek vidiš granice. Pobuđuje više žaljenja nego što sam mislila, a manje ogorčenja. Možda zato što su moji rođaci ovdje ostali manje-više razumni … Strah je veoma velik i vlada posvuda, zasjenjuje sve drugo, a očituje se tako da ljudi ne žele ništa ni vidjeti ni čuti. Naposljetku će, dakako, ”aktivistički element” pobijediti. Ruinirano je već gotovo sve. U subotu smo s autom bili u kibucu, gdje sam razgovarala sa starim znancima. Propadanje, zapuštenost osjećaju se doslovno na svakom koraku, sve do prljavih javnih blagovaonica i ljudskih odnošaja. Svi koji uopće žele nešto reći ogorčeni su nacionalisti; Arape, koji su još ostali u zemlji, trebalo je, tvrde oni, odmah istjerati itd. Prolazili smo kroz arapsko područje koje je zasad navodno mirno; ali nitko se u našem autu nije osjećao ugodno, osim mene, koja to nisam zamjećivala ili sam tek postupno počela zamjećivati … Užasno se bojim.
Istanbul, oktobar 1955.
Upravo sam iz Palestine stigla ovamo, bolje reći umakla, s olakšanjem, ali i s tugom zbog histeričnog, polupaničnog, polunasilničkog ratnog ugođaja, koji je već ovladao cijelom zemljom. Čak me ni Jeruzalem nije veselio! A sada, nakon trosatnog leta preko grčkih otoka, koje sam ovaj put izvrsno vidjela, našla sam se iznenada na Bosporu, gdje pijem tursku kahvu, govorim francuski, sjedim na hotelskoj terasi u svježe predvečerje i gledam preko Bospora u Zlatni rog – čarolijski lijepo!
… Zamjećujem kako mi se jedan teški kamen za drugim svaljuje sa srca. Još nikad nisam tako jasno shvatila fizičko značenje riječi ”olakšanje”. A pri tome žalim te ljude u Palestini i bojim se za njih… Godi mi i promjena klime! Ovdje je već posve svježe, a tamo još pasja vrućina. Klima + jezik (hebrejski je jednostavno nemoguće naučiti) + siromaštvo = fanatizam … Zebnja me već hvata, pomalo mi je dosta tog potucanja po svijetu.
Frankfurt, novembar 1955.
… Njemačka je odista neobično zanimljiva, nova novcijata od glave do pete. Štete od rata više se uopće ne vide, ali nema ni gradilišta (prošli put sve je izgledalo kao gigantsko gradilište) iako se još uvijek puno gradi. Gradovi su svi iznova podignuti, sve je posvema novo, od crjepova na krovu do svake stolice. I moderno. I osebujno. Tipično za ovdašnje raspoloženje: svi žale Heidelberg zato što uopće nije bio bombardiran, a tako je jadničak star da bi ga zapravo trebalo od početka do kraja porušiti. Inače: privredno čudo na sve strane, a što se ispod toga krije, to nitko ne zna. No osjećaj da je sve samo fasada budi se i ovdje, i nigdje nije tako snažan kao tu. Prilično neugodno! Sve zastrto nekom navodnom restauracijom! …
Zürich, maj 1958.
Zacijelo si već u novinama čitao da je Jaspers dobio nagradu za mir koju dodjeljuju njemački knjižari i koja će mu biti uručena u crkvi sv. Pavla. Usto, prema ovdašnjim običajima, ide i takozvana laudatio, to jest svečanost u čast slavljenika na kojoj on biva takoreći predstavljen. I tu je gospodi – čudni su putovi božji – pala na um fantastična misao da bih tu dužnost morala preuzeti ja! Molim Te, počni sad odmah razmišljati o tome da li da pristanem ili ne. Jaspers, premda taj prijedlog ne potječe od njega, taj je prijedlog smjesta s oduševljenjem podupro…
Moje proturazloge ne prihvaća. A oni su sljedeći: to je javni politički čin. Protiv mene govori: 1. Ne pripadam u taj prvi red istaknutih osoba. To će Ti biti jasno kad čuješ da, ukoliko ja ne pristanem, u obzir dolazi Camus ili možda Reinhold Niebuhr (američki protestantski teolog, prim. prev.). 2. Osobno prijateljstvo između Jaspersa i mene predstavlja prepreku, prepreku za mene, jer za njega ne postoji ta radikalna razlika između privatnog i javnog. 3. Ja sam žena i Židovka i nisam Njemica, odnosno emigrantkinja sam. Sve će to u javnosti ostaviti vrlo loš dojam. Jaspers to ne negira, ali uživa u tome… 4. Bojim se … Njegovi razlozi: bila bi mu veliko veselje, možda čak jedina zabava u cijeloj toj stvari, koja mu inače ne pričinja osobitu radost, njemu je sada 75 godina, prema tome, jedinstvena je to prigoda za onoga tko bi ga htio obradovati.
Basel, februar-septembar 1968.
Jučerašnji Jaspersov osamdeseti rođendan očito smo sretno prebrodili. Cvjećarnice u Baselu bile su rasprodale svu robu, a mi smo kod Jaspersovih u Austraße mogli mirne duše otvoriti drugu. Telegrami su napokon stizali još samo na tucete, u velikim omotnicama, a o pismima da i ne govorim. Među telegramima bio je i Adenauerov, premda je Jaspers nedugo prije toga, na najveće zadovoljstvo Bonna, odbio njihovo najviše odlikovanje (jer primanje priznanja nije u skladu s njegovim uvjerenjem)… Svečanost s građanima Basela bila je vrlo lijepa, svi su govorili o svojem Baselu, tom gradu-državi, u kojemu Jaspers doduše nije državljanin, ali je zato visoko poštovani gost i prijatelj. Vrlo dojmljivo zbog jednodušna raspoloženja.
… Inače je kod Jaspersa sve nepromijenjeno i vrlo lijepo. Samo što je ona (supruga Gertrud Mayer, prim. prev.) sada gotovo posve gluha. On ima mrenu na oba oka, kao i Esther, samo što se to kod njega više ne može operirati. No u toj se dobi stvari polagano razvijaju…
… Dobro sam stigla ovamo. Kod mene je sve u redu osim lumbaga. Avion je bio prepun. Jučer sam cijeli dan bila kod Karla Jaspersa. Sve je to vrlo tužno – sporazumijevanje je s njim teško – ali ne i za njega. Udar je kapi bio lagan, opće stanje znatno promijenjeno, ali ima časova kada opet živne i rado razgovara … Ona je puno bolje nego lani. Bez trunka zlobe. Fizički posve nepromijenjena …
Jaspers je sada podnošljiviji nego prije godinu dana, jer više ne pokušava svoje stanje prikrivati ili zatajiti. Posve je svjestan svojega propadanja, iako i tu ima iznenadnih ispada … Pri tome on još uvijek uživa u životu. Rekao mi je: ”Život je bio lijep”. Na moju primjedbu: ti još i sad misliš da je život lijep, odgovorio mi je: ”Imaš pravo. Znam da sam samo još ropotarija. Pokadšto mi to teško pada, a i žao mi je mojih bližnjih. Kakva je to neprilika za tebe. No što se mene tiče, ja sam zadovoljan”.
I tako se sve svojim tihim, svojim smirenim tokom bliži svojemu svršetku.
Preveo s njemačkog Mario Kopić
[Hannah Arendt/Heinrich Blücher, Briefe 1936-1968, Hrsg. von Lotte Köhler. Piper Verlag, München 1996.]