Hannah Arendt: Od Pariza do Tel Aviva

Propadanje i nebriga osjećaju se bukvalno na svakom koraku, sve do prljavih javnih blagovaonica i ljudskih odnosa. Svi koji uopće žele nešto reći ogorčeni su nacionalisti: sve Arape koji su još ostali u zemlji, trebalo je, tvrde oni, odmah istjerati itd. Prolazili smo kroz arapsko područje koje je zasad navodno mirno; ali niko se u našem autu nije osjećao ugodno, osim mene, koja to nisam opažala ili sam tek postepeno počela opažati… Užasno se bojim.

Pariz, april-maj 1952.

Bila sam u Chartresu… Čovječe, kakva divota! I ovo božanstveno proljeće, i sunce koje je prodiralo kroz plave vitraže, pri čemu je njihovo plavetnilo postajalo još plavlje.  Tek su mi se sada otvorile oči za arhitekturu. Dosad još nisam znala kakvo je to savršeno čudo od ljepote…

Onaj Alexandre Kojève…izjavljuje da je umorstvo 6 miliona Jevreja sasma nezanimljivo, jer to nije ‘’nikakav historijski događaj (kein historisches Ereignis)’’. Što je povijest, kaže on, o tome svako odlučuje sam za sebe, osim toga, ni u činjenice se nikada ne možemo pouzdati, to jest u historijski priznate činjenice, glavno da primjenjujemo Hegelovu shemu. Sve je to slaboumno, s većom ili manjom oštroumnošću. Svi pišu i objavljuju, općenito vlada velika živost. A Pariz je iznašao svoju malu domaću sreću – i ni živu dušu nije briga kako stoji franak ili što će biti kad Amerika jednom prestane plaćati. U Chartresu sam imala vremena prošetati kroz grad – vidjela sam žene kako peru rublje u rijeci, kuće koje nisu samo najmanje tri stotine godina stare, nego već više od stotinu godina nisu obnavljane. ‘’Pokrajina više ne umire, ona je već mrtva’’.

… Jučer sam bila kod Camusa; on je nesumnjivo najbolji intelektualac što ga današnja Francuska ima. Svi su ostali u najboljem slučaju tek podnošljivi. To važi, među nama rečeno, i za Raymonda Arona, koji me tako toplo i prijateljski primio da Ti to uopće ne mogu opisati… Danas sam bila kod Henryja Frenaya, bivšeg ministra Pokreta otpora, sadašnjeg predsjednika Evropskog pokreta (Mouvementeuropéen), želio bi moju knjigu o totalitarizmu plasirati kod izdavača Plona, ali mislim da mu to neće uspjeti. Izvanredan čovjek, bivši pitomac vojne škole, mislim u Saint-Cyru, masculinigeneris. Jedini koji je nakon oslobođenja mogao preuzeti vlast – ato nije učinio iz pristojnosti i gluposti. Pa ipak, on nije nimalo glup, nego naprotiv razložan i inteligentan, donekle razumije Ameriku (što je upravo nevjerojatno), savremenih je pogleda i morao bi se stvarno baviti politikom, umjesto da se gnjavi s tom zaista izgubljenom federalističkom evropskom prčvarnicom.

Nakupovala sam a djelomično i skupila mnoštvo knjiga. Među njima je pravi ‘’biser’’, Holbachov’’Système de la nature’’, u krasnom izdanju iz 18. vijeka, otprilike za dva i pol dolara. Sada je s tim gotovo. Nemam više franaka. Ukoliko nisu nove, knjige su ovdje smiješno jeftine. I sve se još mogu dobiti.

Freiburg, maj 1952.

… Ova sedmica ovdje zaista nije bila rajsko blaženstvo, i nisam baš posebno uživala. U nekoliko sam navrata htjela sve poslati do đavola i otputovati. Heideggerova je žena skoro mahnita od ljubomore, što se pojačalo tokom svih ovih godina dok se očito neprestano nadala da će me on jednostavno zaboraviti. To se pokazalo u jednoj napola antisemitskoj sceni koju mi je priredila dok on nije bio prisutan…

Sve je to, možda, nevažno. Jer Heidegger je u odličnoj formi. Čitao mi je velike odlomke svojeg kolegija za koji se upravo dirljivo priprema, svako predavanje piše po dva puta, a mnoge stranice i po četiri i pet puta… Čini se da je tako sigurno pronašao svoje središte da vazda može gdje hoće započeti, sve je međusobno povezano, i nijedna stvar ne pretpostavlja drugu. Nema kod njega proizvoljnosti ni nužnosti početka, sve je istinska sloboda. Izlaže svoje misli s najvećim mirom, bez patetike, zapravo sasma opušteno, dvorana pred njim vazda je puna slušalaca, ali on je za nas rezervirao jedan red sjedenja, tako da s te strane nije bilo poteškoća. I druge dvije najveće dvorane Univerziteta također su prepune za vrijeme prevođenja njegovih predavanja…

Frankfurt, novembar 1955.

… Njemačka je zaista neobično zanimljiva, nova novcijata od glave do pete. Štete od rata više se uopće ne vide, ali nema ni gradilišta (prošli put sve je izgledalo kao gigantsko gradilište) iako se još uvijek mnogo gradi. Gradovi su svi iznova podignuti, sve je sasvim novo, od crijepova na krovu do svake stolice. I moderno. I nesvakidašnje. Tipično za ovdašnje raspoloženje: svi žale Heidelberg zato što uopće nije bio bombardiran, a tako je jadničak star da bi ga zapravo trebalo od početka do kraja porušiti. Inače: privredno čudo na sve strane, a što se ispod toga krije, to niko ne zna. No osjećaj da je sve spoljašnji privid budi se i ovdje, i nigdje nije tako snažan kao tu. Prilično neprijatno! Sve zastrto nekom navodnom restauracijom!…

Basel, septembar 1968.

…Dobro sam stigla ovamo. Kod mene je sve u redu osim lumbaga. Avion je bio prepun. Jučer sam cijeli dan bila kod Karla Jaspersa. Sve je to veoma tužno – sporazumijevanje je s njim teško – ali ne i za njega. Udar je kapi bio lagan, opće stanje znatno promijenjeno, ali ima časova kada opet živne i rado razgovara… Ona (supruga Gertrud Mayer, prim. prev.) je mnogo bolje nego lani. Bez trunka zlobe. Fizički sasma nepromijenjena…Jaspers je sada podnošljiviji nego prije godinu dana, jer više ne pokušava svoje stanje prikrivati ili tajiti. Sasma je svjestan svojega propadanja, iako i tu ima iznenadnih ispada… Pri tome on još uvijek uživa u životu. Rekao mi je: ‘’Život je bio lijep’’. Na moju primjedbu: ti još i sad misliš da je život lijep, odgovorio mi je: ‘’Imaš pravo. Znam da sam samo još olupina. Pokadšto mi to teško pada, a i žao mi je mojih bližnjih. Kakva je to neprilika za tebe, na primjer. No što se mene tiče, ja sam zadovoljan’’.
… I tako se sve svojim tihim, smirenim tokom bliži svojemu svršetku.

Venecija, septembar 1955.

… Sada sjedim uz Marynu pisaću mašinu dok ona doručkuje. Sve mi se vrti u glavi, tri sam dana jednostavno putovala unaokolo, tumarala po toj nevjerojatnoj lijepoj zemlji i prirodi, a jučer kasno navečer stigla kao ciganče ili skitnica u otmjenu Veneciju, koja kano da je neki drugi svijet. Bila sam u Ferrari, Ravenni, Bologni i Padovi. Sutra ujutro nastavljam put preko Mantove autobusom do Milana…U ovom se predjelu čovjek nigdje ne osjeća stranim, sve mu se čini odavno znano i blisko, samo zaboravljeno ili još nedovoljno poznato. Ljudi se odnose prema tebi kao prema nekome ko pripada ovamo, čak i onda ako ne znaš ni riječi italijanskog a oni ne znaju niti jedan drugi jezik. Evropa je tu na neki način stvarnost, i to ne u veličanstvenosti dobro uređenog svijeta, obrađene zemlje – vinogradi između stabala kao girlande povezuju sve sa svime – nego u svakodnevlju života, u malim tratorijama, sićušnim gradskim kafanicama. I na ladanju je sve neobično živo, posvuda se gradi…

Atena, septembar-oktobar 1955.

…Grčka je već na prvi pogled pravi Balkan. Hiljade pojedinosti to potvrđuje. Na primjer, ovaj luksuzni hotel, u koji sam, hvala Bogu, i protiv svoje volje, dospjela – jednostavno neopisivo. Kao ilustracija one izreke: spolja gladac, unutra jadac.

…Sjedim u baru među bogatim, odvratnim Grcima! Suprotno od Italijana. Moje su sve misli još u Rimu. Gdje se sve otvara prema unutra, umjesto da se rastvara prema vani. Gdje je grad kao složen, izrastao, zaokružen od samih trgova. Svaki je trg kao neko unutrašnje dvorište za svoju okolinu. Kao Panteon. Ili kao Konstantin mauzolej. Obrnuto je u Parizu, gdje se ulice zrakasto pružaju počevši od trgova, gdje su trgovi prirodni cilj ulica. U Rimu je dovoljno skrenuti iza ugla i već si ponovo na nekom trgu ili trgiću. A uza sve to, tu je ona tuga što izbija iz čempresa, iz tamnog zelenila. Oh, a oni maslinovi gajevi kod Tivolija! Bjelodano je da nije samo romanički stil izravna posljedica rimskoga, nego da je romantika nastala onda kada je devetnaesti vijek našao klasiku u Rimu i rimskoj okolini. Jer to je zapravo pravi romantični predio.

Jučer sam se vratila s Peloponeza. Olimpija, Epidaur, Mikena, Korint, Argos, Nafplio. Kupala sam se u Nafpliju. Vidjela sam, vidjela, vidjela toliko toga!… Moderni je dio zemlje odvratan. Ljudi su tako odbojni kao u Portugalu. Siromašni i lijeni i glupi. Ali baš me briga! Jer sutra se ide do Delosa, na četverodnevno razgledanje grčkih otoka. A 13. ovoga mjeseca natrag u Atenu na još dva dana… Zaprijeti li kakva opasnost, sjest ću u prvi avion i vratiti se opet u civilizirane krajeve.

Čak se ni razglednice ne mogu dobiti! Inače, skupila sam ih dosad čitavo jedno bogatstvo i sad se ne mogu od njih rastati. Sjedim kao Molièreov škrtac i piljim u svoju zbirku. Olimpija je lijepa da ti suze naviru u oči, a Mikena neobično velebna…

Tel Aviv, oktobar 1955.

Ovo je zemlja u kojoj još uvijek vidiš granice. Pobuđuje više žaljenja nego što sam mislila, a manje ogorčenja. Možda zato što su moji rođaci ovdje ostali manje-više razumni… Veliki strah vlada posvuda i zasjenjuje sve drugo, a manifestira se tako da ljudi ne žele ništa ni vidjeti ni čuti. Naposljetku će, dakako, ‘’aktivistički’’ element prevladati. Upropašteno je već skoro sve. U subotu smo bili u kibucu, gdje sam razgovarala sa starim znancima. Propadanje i nebriga osjećaju se bukvalno na svakom koraku, sve do prljavih javnih blagovaonica i ljudskih odnosa. Svi koji uopće žele nešto reći ogorčeni su nacionalisti: sve Arape koji su još ostali u zemlji, trebalo je, tvrde oni, odmah istjerati itd. Prolazili smo kroz arapsko područje koje je zasad navodno mirno; ali niko se u našem autu nije osjećao ugodno, osim mene, koja to nisam opažala ili sam tek postepeno počela opažati… Užasno se bojim.

Istanbul, oktobar 1955.

Upravo sam iz Palestine stigla ovamo, bolje reći umakla, s olakšanjem, ali i s tugom zbog histerične, polupanične a polunasilničke ratne atmosfere, koja se već raširila po čitavoj zemlji. Čak me ni Jeruzalem nije veselio! A sada, nakon trosatnog leta preko grčkih otoka, koje sam ovaj put izvrsno vidjela, našla sam se iznenada na Bosporu, gdje pijem tursku kafu, razgovaram francuski, sjedim na hotelskoj terasi u svježe predvečerje i gledam preko Bospora u Zlatni rog – upravo čarobno!

…Zapažam kako mi se jedan teški kamen za drugim svaljuje sa srca. Još nikad nisam tako jasno shvatila tjelesno značenje riječi ‘’olakšanje’’. A pri tome žalim te ljude u Palestini i bojim se za njih… Godi mi i promjena klime! Ovdje je već sasvim svježe, a tamo još pasja vrućina. Klima + jezik (hebrejski je jednostavno nemoguće naučiti) + siromaštvo = fanatizam…Čežnja me već hvata, pomalo mi je dosta tog potucanja po svijetu.

Priredio i preveo s njemačkog Mario Kopić

Odjek