Sigurno da nema nijednog našeg građanina koji bar jednom nije na televiziji ili na neki drugi način čuo apele i pozive kroz razne kampanje da se kupuju domaći proizvodi, jer se time „jača naša ekonomija“. Pored tih svih napora, poziva i truda, nekako se stiče dojam kao da baš u konačnici i nema pretjeranog pozitivnog efekta takvih kampanja, osim nekog kratkotrajnog „patriotskog ponašanja“ prilikom obavljanja kupovina. Ova tema ima dosta dublju pozadinu i pokušat ću je što jednostavnije predstaviti i objasniti, kako bismo na kraju svi razmislili o ovoj temi, ne zato što nam se to kroz kampanje i pozive sugeriše već zato što to jednostavno osjećamo.
piše: Faruk Hadžić
Najprije je potrebno pojasniti određene pojmove. Svaki mjesec Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavljuje podatke vezano za kretanja izvoza i uvoza iz Bosne i Hercegovine. Možete čuti fraze tipa „uvoz je povećan/smanjen, izvoz je povećan/smanjen, deficit u razmjeni je toliki i toliki, pokrivenost uvoza izvozom je tolika i tolika“ i sl. Ovi pojmovi pokazuju kretanja naše trgovinske razmjene. Da bi mogli nešto izvesti iz naše države, moramo to prvo proizvesti i naravno da postoji tržište za te proizvode negdje vani. Ono što ne proizvodimo, a što nam je potrebno uvozi se iz drugih zemalja. Kod uvoza je specifično što određene proizvode mi ustvari i proizvodimo, ali opet uvozimo u značajnoj mjeri. Sigurno prvo pomislite na vodu. Iako smo među državama koje imaju najveće rezerve pitke vode u Evropi, svake godine uvozimo bar 100 miliona maraka vode. Ne možemo reći čak da je ta uvozna voda jeftinija ili kvalitetnija, nego jednostavno su takve sklonosti kupaca.
Druga važna činjenica jeste da možemo proizvesti ili proizvodimo domaće proizvode, ali su strani uvozni proizvodi jednostavno jeftiniji. Takve situacije dovode do propasti ili teškog statusa naših recimo poljoprivrednih proizvođača. Koliko ste se puta zapitali kako je moguće da je neki strani krompir jeftiniji u našoj državi od domaćeg krompira, iako ga je trebalo još dopremiti u našu državu i na kraju i na takvoj cijeni trgovina ima zaradu? Više je faktora koji utiču na cijenu od direktne pomoći države, koje se nazivaju subvencije, poreske olakšice, necarinske barijere, produktivnost radnika ili organizacija procesa proizvodnje. Naša država ili druge države pokušavaju razliku u cijeni nadoknaditi kroz subvencije, kako bi naši poljoprivredni proizvođači mogli preživjeti i živjeti od svog rada. Naprimjer, ako je cijena uvoznog krompira 0,35 KM, a domaćeg 0,50 KM po kilogramu, naravno da će većina kupovati uvozni jer je jeftiniji, a i više će nam novca ostati, jer svi imamo ograničen kućni budžet za trošiti. Ako država pomogne domaćim poljoprivrednicima na način da daje direktnu novčanu podršku od 0,20 KM/kg, ona ustvari za nas plaća dio troškova proizvodnje. Naš poljoprivrednik onda može prodavati krompir za 0,30 KM, jer je država „pokrila“ dio maloprodajne cijene.
Zbog čega država to radi i koji je njen interes?
Ključni razlog je što se na taj način smanjuje socijalni pritisak. Ukoliko imate visoke poreze, visoke troškove života, ali i visoku nezaposlenost, onda ćete vrlo vjerovatno imati i veliki broj nezadovoljnih građana i česte proteste. Budžetskom podrškom kroz subvencije, održavate indirektno i nivo zaposlenosti i proizvodnje, što se odražava i na bolje punjenje budžeta. Uvijek se naravno može postaviti pitanje da li je bolje bilo uložiti recimo 50 miliona maraka u subvencije takve vrste, ili istraživanje i razvoj i povećanje produktivnosti kroz nove tehnologije, ili za povećanje penzija. Naše želje su neograničene, ali resursi, u ovom slučaju novac, su ograničeni i moramo praviti izbor šta i u kojem omjeru finansirati.
Sada se vraćam na dio koji se odnosi na našu vanjskotrgovinsku razmjenu. U periodu od 2016. do 2020. godine, naša pokrivenost uvoza izvozom se kretala u rasponu od 58,5% do 61,7%, što drugim riječima znači da svaku marku proizvoda koje uvezemo, pokrijemo sa oko 0,6 KM onoga što izvezemo. Kada to prevedemo u novac, u tih pet godina smo napravili „minus“ od 35,6 milijardi maraka. Prava sitnica. U ovoj godini, naš izvoz je porastao, kao i uvoz, ali je pokrivenost veća i iznosi 67,5%. Prevedeno na vaš kućni budžet, to bi vam značilo da svaku marku koju ste potrošili u radnji, pokrili ste sa 0,6 maraka kroz vašu platu. Kako onda pokrivamo razliku, sigurno se pitate? Kada nemate dovoljno novca, a volite trošiti, onda odete u banku ili posudite od nekoga i tako pokrijete „minus“. U našem slučaju više je načina kako se ovaj minus pokriva, ali radi jednostavnosti ću reći da su ustvari doznake iz inostranstva te koje pokrivaju ovu razliku.
Jednostavni vid kupovine u radnji je u pozadini pokriven transakcijama valuta. Kada novac dolazi kao doznaka iz inostranstva, povećavaju se naše devizne rezerve, koje se pretvaraju u marke. Kada izvozimo naše proizvode, također nam dolaze devize. Međutim, kada kupujemo strane proizvode, šaljemo u drugu države devize. Na kraju kada sve saberemo, a to su doznake i izvoz, a na drugoj strani uvoz, onda vidimo kako smo „poslovali“. Ako imamo minus, onda moramo smanjivati naše devizne rezerve, a to znači i manje maraka kod nas za trošenje, a ako imamo plus, devizne rezerve su povećane. Sada vam je sigurno jasno, da uz veće inostrane doznake, ali i veći izvoz, više bi novca ostajalo u BiH i ne bi odlazilo vani, što znači rast ekonomije. Ako poredimo po zemljama u regionu, naša pokrivenost uvoza izvozom je bila 69% sa Hrvatskom, 61% sa Srbijom, 83% sa Sjevernom Makedonijom, 111% sa Slovenijom i čak 927% sa Crnom Gorom.
Šta se desi kada kupimo jedan gotovo isti strani i domaći proizvod?
U prvom slučaju, recimo da je u pitanju iznos od 117 maraka, 17 maraka ide državi po osnovu PDV-a, možda još 10 maraka trgovini kao njena zarada iz koje ona plaća naše radnike, doprinose državi i druge dobavljače, a ostatak ide kao zarada stranoj firmi za njihove troškove poslovanja i zaradu. U istom primjeru ali za domaći proizvod, ovih 90 maraka koji na kraju ostanu idu domaćoj firmi, koja opet plaća od tog iznosa domaće radnike, materijale, sirovine, režije i sve ono što čini proces proizvodnje. Dio će od ovog novca možda i otići vani, ali u puno manjem iznosu nego u prvom slučaju.
Ako sve ovo znamo, zašto onda svi ne kupujemo domaću vodu, umjesto strane i tako zadržimo ne 100 miliona maraka koje izvezemo, već 200 miliona maraka jer ćemo prvo smanjiti uvoz, a onda i za isti nivo povećati domaću proizvodnju? Odgovor nije jednostavan, jer svako ima slobodu da kupuje šta želi, ali isto tako značajno pitanje ostaje gdje se koji proizvodi i postavljaju i koliko su uopšte dostupni. Pored nekada opravdanih kritika i nama potrošačima, dobronamjerna kritika se mora uputiti i nekih domaćim proizvođačima. Naime, ako je nešto domaće, to nužno ne znači da je ujedno i kvalitetno. Ako mene pitate šta bih prije izabrao, domaći proizvod nedovoljnog ili lošeg kvaliteta ili uvozni kvalitetni proizvod, uvijek ovo drugo. Mi potrošači kada uđemo u radnju predstavljamo „glasače“ gdje nije moguće mijenjati našu „izbornu volju“. Za razliku od pravih izbora, mi imamo glasačke listiće u obliku novca i „glasamo“ za određene proizvode. Ako jednom kupimo neki proizvod, bez obzira da li je domaći ili strani, a koji nije odgovarajućeg kvaliteta, sljedeći put ga sigurno nećemo kupiti i „glasati“ za njega, što je jasna poruka proizvođaču da nešto nije uredu. Možda je u pitanju sam kvalitet proizvoda ili recimo pakovanje. Nije dovoljni reći ja sam domaći proizvođač i da svi trebamo po automatizmu kupovati na štetu kvaliteta. Ako nekada patriotski i kupimo nešto domaće to je poruka i domaćem proizvođaču, ma koliko teško bilo izboriti se sa državnom aždahom, da treba više paziti i svoje radnike, da im omogući bolje uslove rada i plate, ali i da ulaže u unapređenje poslovnih aktivnosti kako bi bio što bolji. To je onda puni i pravi patriotizam za koji ćemo uvijek glasati.
Hrana je nešto što moramo proizvoditi i tu nema dileme. Ako me pitate koji je to nivo, odgovor je taman toliko koliko nam treba da nismo pretjerano zavisni od uvoza iz drugih zemalja. Ali ako me pitate trebamo li na tome zasnivati naš ekonomski razvoj, odgovor je negativan. Naš ekonomski razvoj treba da se zasniva na novim tehnologijama, novim znanjima, inovacijama i proizvodima visoke dodane vrijednosti. Kao što je jednom prof. Zec kazao „Šta je vrednije – kila krompira ili kila iPhona“? I jedno i drugo nam treba, ali je daleko bolje da proizvodimo i izvozimo ovo drugo.