Da, histerija je uvijek druga strana rata, a kad propaganda laje, onda demokracija i slobodni mediji ima da šute. Zato su i mali evropski diktatori naglo postali velike demokrate, i mađarski šef Viktor Orban i slovenski Janša, i češki Zeman, svi u utrci tko će što šire otvoriti vrata ukrajinskim izbjeglicama i dokazati svoju privrženost evropskim vrijednostima. Koje je sve pod noge bacila i zgazila Rusija. Do toga trenutka nije se puno propitivala niska razina tih vrijednosti, niti gadovi kojima je sada zamrznuta imovina, Putinovi oligarsi, koji su prljavim novcem, uz privolu Evrope, pokupovali pola Londona, pola Balkana, privredne i prirodne resurse. Nije se propitivalo stanje ljudskih i manjinskih prava u Ukrajini, ni krvavo bogatstvo njihove mafije, ni poslovi Vladimira Zelenskog čije se ime našlo u Panama Papersima i sumnjivim off shore kompanijama.
Piše: Heni Erceg
Ne bi li svaki imperijalizam, uvijek pod ciničnom egidom uvođenja demokracije potlačenom narodu, trebao biti jednako ogavan? Ali eto nije američka invazija na Irak ili trajna izraelska na Palestinu, unatoč golemim razaranjima i stradanjima civila, nikada izazvala takvu reakciju Evropljana kao kada je ruski car silom ušao u Ukrajinu. I „probudio“ uspavane birokrate kršćanske Evropske Unije čije članice odjednom dahću jedinstveno, ujedinjene u golemom strahu jer ruski šef ima ono nešto ubojito što može upotrijebiti kad god mu se ćefne. I nije to rat u Bosni i Hrvatskoj kada je srpski Putin sličnom mantrom o spašavanju Srba od ustaša i balija godinama razarao te države, dok je EU nijemo promatrala i odbijala slati oružje ugroženim narodima. Također u srcu Evrope. Zato jer Slobodan Milošević nije imao nuklearni arsenal kojim bi iz Beograda mogao napucati Ajfelov toranj u Parizu. Pa se i pokolj u Srebrenici promatrao, iz blizine, kao unutrašnja stvar zaraćenih „bandi“, a i pobijeni Bošnjaci bili su muslimani…
Rat u Ukrajini, grozan kao i oni u Iraku, Siriji, Afganistanu… učinio je međutim od svih zapadnih vođa svece i humaniste, svi unutrašnji problemi gurnuti su u drugi plan, evo hrvatski premijer, glasan u obrani „evropskih vrijednosti“, nije ni sanjao da će mu baš rat omogućiti da se zaboravi sav kriminal njegovih ministara, a opozicija više ne traži odstupanje s vlasti. Ratno stanje tiho je proglašeno u čitavoj Evropi, a njegov gadni, propagandni dio traži bezuvjetnu rusofobiju, zabranu koncerta Čajkovskog u Zagrebu, zabranu upotrebe „jezika agresora“, uh, kako nalik Hrvatskoj ratne 1991., pa je Harkov postao Harkiv, a velika imena ruske umjetnosti po evropskim državama moraju se pismeno izjasniti da su protiv Putinova rata. Hrvatski mediji puni su sumnjivih likova koji opet odlaze braniti Ukrajinu, kao „dobrovoljci“, a zapravo su tamo pripadnici pronacističke jedinice Azov, ukorporirane sada u ukrajinsku vojsku, ali ne, ne rade to za novac, nego iz dobrote, i nisu to plaćenici nego hrvatski heroji.
Da, histerija je uvijek druga strana rata, a kad propaganda laje, onda demokracija i slobodni mediji ima da šute. Zato su i mali evropski diktatori naglo postali velike demokrate, i mađarski šef Viktor Orban i slovenski Janša, i češki Zeman, svi u utrci tko će što šire otvoriti vrata ukrajinskim izbjeglicama i dokazati svoju privrženost evropskim vrijednostima. Koje je sve pod noge bacila i zgazila Rusija. Do toga trenutka nije se puno propitivala niska razina tih vrijednosti, niti gadovi kojima je sada zamrznuta imovina, Putinovi oligarsi, koji su prljavim novcem, uz privolu Evrope, pokupovali pola Londona, pola Balkana, privredne i prirodne resurse. Nije se propitivalo stanje ljudskih i manjinskih prava u Ukrajini, ni krvavo bogatstvo njihove mafije, ni poslovi Vladimira Zelenskog čije se ime našlo u Panama Papersima i sumnjivim off shore kompanijama.
Danas kada se rijeke izbjeglica slijevaju iz Ukrajine kroz otvorene granice evropskih država reklo bi se da je Evropa postala carstvo humanizma, ujedinjena u otporu agresoru koji svakog trenutka može smaknuti kolektivni život Evropljana. Ali je li baš tako? Ili je Poljska koja tako nesebično prihvaća najveći broj Ukrajinaca, odbila čak i minimalni prihvat tražitelja azila, a izbjeglice iz razorenih bliskoistočnih zemalja zatvorene su u nemogućim uvjetima, čekajući deportaciju lišeni najosnovnijih prava.
„Svatko tko bježi iz Ukrajine naći će prijatelje u mađarskoj državi“ poručuje Orban, isti desničar koji je koliko jučer kazao da „neće pustiti nikoga unutra“ kada su se pred žicom našle sirijske, afganistanske izbjeglice, u bijegu od rata u svojim zemljama. Bugarski premijer Petkov nije se niti trudio prikriti amoralnost svoje migrantske politike: “Ovi su ljudi Evropljani. Inteligentni, obrazovani, ovo nisu oni u čiji identitet nismo bili sigurni, nejasne prošlosti koji su mogli biti čak i teroristi“, a slovenska je vlada bila još jasnija: “Ukrajinske izbjeglice dolaze iz okruženja koje je u kulturnom, vjerskom i historijskom smislu drukčije od onoga iz kojega dolaze izbjeglice iz Afganistana“.
Da, i za rat vrijede pravila slobodnog tržišta, pa oni „nejasne prošlosti“ ne smiju dobiti dozvolu boravka i mogućnost rada. Tako Evropa opet posrće u rasnom profiliranju i grubom tretmanu svih koji nisu bijeli Ukrajinci, te se tisuće afričkih i azijskih studenata, bježeći iz Ukrajine, suočavaju s diskriminacijom na granicama ili im je odbijen ulazak, ili im se brani ulazak u vlakove kako bi se napravilo mjesta za Ukrajince.
Hrvatska je pak „preuzela obavezu prihvata i integracije izbjeglica, omogućiti im sudjelovanje u kulturnom i socijalnom razvoju, a djecu iz Ukrajine odmah uključiti u škole“. U školi bi danas bila i malena Afganistanka Madina Hussiny samo da je hrvatska policija, shodno evropskom programu pushbackova, nije protjerala natrag prema Bosni. U smrt pod kotačima jurećeg vlaka. I ovaj je rat stoga ogolio institucionalni rasizam Evrope kojim se jača vlastiti nacionalizam. Kao gnojno tlo iz kojega je davno niknuo i Putinov autohtoni fašizam.