Postoji čitav niz navodno neprijepornih postavki o funkcioniranju svjetske ekonomije na koje nalijećemo svakodnevno listajući ili skrolajući, domaće ili strane medije.
Foto: AFP / Emmanuel Dunand
Postoji čitav niz navodno neprijepornih postavki o funkcioniranju svjetske ekonomije na koje nalijećemo svakodnevno listajući ili skrolajući, domaće ili strane medije. Onda kada se one i dovedu u pitanje, bilo odrađenim istraživanjem ili ekonomskom krizom, stvar se vrlo brzo vrati na kozmetičku razinu. Razlog tome nije manjak uvjerljivosti istraživanja ili događaja, već prilično zabetonirani odnosi moći koji čine društveno tkivo tih postavki i zapravo ih svojom političkom snagom čine uvjerljivima – preciznije, njihova promjena se ne čini politički uvjerljivom.
No, takvi odnosi moći nas ne bi trebali spriječiti da stalno iznova ukazujemo na problematične točke i pokušavamo raskrinkati mitove koji služe kao ideološko mazivo u predstavljanju tih odnosa. Tako su se protekli vikend pojavile dvije vijesti koje vrlo plastično ukazuju na krajnju krhkost važećeg okvira kojim se nastoje prikazati odnosi u globalnoj ekonomiji i na temelju njih nuditi recepti za ekonomske politike.
Prva se vijest tiče uloge privatnih rejting agencija u “pripremi” globalne ekonomske krize. Iako su posljedice bile jasno vidljive, kao što su vidljivi sistemska korupcija i upitni prognostički kredibilitet tih agencija, one i dalje služe kao neprijeporni autoritet u procjeni “stanja stvari” te legitimacijsko uporište za provođenje nepopularnih politika.
Odnos razvijenosti i nerazvijenosti
Nakon što se prije dvije godine najveća svjetska rejting agencija, Standard & Poor’s nagodila sa SAD-om oko odštete za pogrešne i koruptivne procjene vrijednosti hipotekarnih kredita koji su bili okidač ekonomske krize, prošli tjedan je do slične nagodbe došla i druga najveća agencija – Moody’s. Pristali su isplatiti Federalnoj vladi i dvadeset i jednoj saveznoj državi (plus District of Columbia) 864 milijuna dolara za “nepodopštine” koje su izazvali. Kao što je u petak izjavio državni odvjetnik savezne države Connecticut, na rejtinge koje je izdavao Moody’s “izravno su utjecale velike investicijske banka koje su te vrijednosne papire izdavale i plaćale agenciji Moody’s da ih procjenjuje”. Iz agencije su nagodbu koja de facto predstavlja priznanje učestvovanja u sistemskoj korupciji, komentirali prilično blazirano tvrdeći da i dalje stoje iza njihovih procjena te da se nagodba ne zasniva na prepoznatom kršenju zakona ili priznanju odgovornosti.
Na sličnu bi izjavu vjerojatno naišli i kad bi pitali čelnike razvijenih zemalja da prokomentiraju zaostajanje zemalja u razvoju i ulogu njihovih zemalja u tom zaostajnju. Zasigurno bi spomenuli i visoke razine pomoći koje se upućuju iz centara svjetske ekonomije na takozvanu periferiju. Međutim, nedavno objavljeno istraživanje američke neprofitne organizacije Global financial integrity koja se bavi analizom nedopuštenih financijskih tokova i instituta pri Norveškoj školi ekonomije, Centra za primijenjeno istraživanje, pokazalo je da su financijski tokovi koji idu iz zemalja tzv. Trećeg svijeta prema bogatim zemljama puno izdašniji od onih koji idu u obrnutom smjeru. Drugim riječima, strukturni odnosi između razvijenih i nerazvijenih zemalja su upravo takvi da reproduciraju stupnjeve razvijenosti, a ne da ih pokušavaju konvergirati, kako često čujemo u PR istupima globalnih institucija i svjetskih čelnika.
Čisto da iznesemo osnovne podatke iz istraživanja: u 2012. godini, zadnju za koju postoje podaci, siromašne zemlje su putem pomoći, investicija i raznih oblika primile 1,3 bilijuna dolara. Međutim, u suprotnom smjeru je otišlo 3,3 bilijuna dolara. Ako zbrojimo te razlike od 1980. godine do 2012. dobit ćemo iznos od 16,3 bilijuna dolara u korist razvijenih zemalja, što otprilike odgovara BDP-u SAD-a. Tri su glavna oblika izvlačenja novca: otplata dugova (od 1980. čak je 4,2 bilijuna dolara otišlo samo na kamate), repatrijacija profita kompanija iz bogatih zemalja koje su investirale u zemlje u razvoju i eklatantna korupcija: računovodstveno zaobilaženje poreznih sustava tih zemalja i pohranjivanje novaca u poreznim oazama. Ili drugim riječima: razvijenost i nerazvijenost nisu učinak pameti ili gluposti onih koji su razvijeni ili nerazvijeni, već upravo samog odnosa razvijenih i nerazvijenih.