„Cigareta je ponekad samo cigareta,“ znakovita je izjava koja se pripisuje „ocu psihoanalize“ i bečkom psihijatru Sigmundu Freudu. Njegova je prisutnost u popularnoj kulturi neizbježna.
Freudov utjecaj vidljiv je, primjerice, u filmovima Woodyja Allena u kojima u tančine secira svoje neuroze, objašnjenjima govornih omaški i šala kao nesvjesno i seksualno motiviranih, tumačenju simbolike snova kao i mnogim psihoanalitičkim terminima kojima opisujemo druge, poput: „Tako je analan!“ Kada se bolje promotre prikazi psihologa i psihoterapeuta u medijima, kao i doživljaj tih profesija od strane laika, poznati kauč i fraza „Pričajte mi o svojoj majci“ zasigurno su među prvim asocijacijama koje će se javiti.
Za razliku od laika koji Freuda vide kao ekscentričnu, zanimljivu ili možda komičnu karikaturu, današnji psiholozi mnogo su oštriji prema liku i djelu ovoga mislioca, koji je uvelike oblikovao kulturu 20. stoljeća. „Neznanstveno“ je najvjerojatnije prva opaska koja će se pojaviti u razgovoru o Freudu sa studentom psihologije. Oni stariji i iskusniji možda će spomenuti njegove doprinose u popularizaciji problema vezanih uz ličnost i nesvjesne procese, no svejedno će svoje izlaganje zaključiti mišlju kako su njegove teorije već odavno zastarjele. Treba pri tome napomenuti i da se naoko bliske struke, poput psihologije i psihijatrije, različito postavljaju prema Freudu. Dok se danas rijetko koji psiholog poziva na njega, psihodinamska paradigma još uvijek ima snažan utjecaj u psihijatrijskoj praksi. Za razliku od psihoanalize koja se odnosi na Freudovu teoriju, psihodinamski pristup uključuje i ideje njegovih sljedbenika, kao i suvremene teorije koje su se do danas od njih razvile.
Utemeljenih kritika Freudovih ideja uistinu je mnogo. Najprije se mora spomenuti kako je većinu pojmova korištenih u njegovim teorijama teško ili gotovo nemoguće empirijski provjeriti. Drugim riječima, budući da je teorija neprovjerljiva, znanost može učiniti malo u diskusiji o istinitosti pretpostavki koje su u mnogome sličnije filozofskom razmatranju nego suvremenoj psihologiji.
Ovaj problem odnosi se i na njegovu koncepciju strukture ličnosti, koju čine id, ego i superego. Id pri tome predstavlja urođene, nesvjesne instinkte koji pojedinca motiviraju na ostvarenje tjelesnog zadovoljstva, tj. funkcionira prema načelu ugode. Ego je, prema Freudu, dio ličnosti koji komunicira s vanjskim svijetom te posreduje u zadovoljavanju potreba ida na društveno prihvatljive načine, odnosno funkcionira prema načelu realnosti. Posljednji sustav, superego, sličan je pojmu savjesti – sadrži moralne vrijednosti društva i kulture u kojima se pojedinac razvija te koje mu u djetinjstvu usađuju roditelji. Superego sprečava instinkte ida te usmjerava pojedinca da teži svojevrsnom moralnom savršenstvu. Zanimljivo je primijetiti da neki suvremeni psihoterapijski pravci slično gledaju na ličnost, pa je tako u transakcijskoj analizi ona podijeljena na dijete (id), odrasloga (ego) i roditelja (superego). Usprkos tome, ta struktura nije znanstveno dokazana te se danas više ne koristi u psihološkim istraživanjima ličnosti.
Osim u definiranju Freudovih pojmova, metodološki problem javlja se i pri razmatranju njegovih podataka. Naime, s obzirom na to da je studija slučaja (detaljno istraživanje prošlosti i sadašnjosti jedne osobe kako bi se došlo do uzroka njegovih problema ili trenutnog ponašanja) bila njegova glavna istraživačka metoda te da Freud nije kvantificirao svoje podatke, danas je nemoguće provjeriti pouzdanost njegovih opažanja i zaključaka koje je iz njih izvukao. Ovdje se javlja i problem jako malog uzorka prema kojem je teorija nastala, koji se sastojao od Freudovih pacijenata. S obzirom na to da se radilo o osobama sa psihičkim poteškoćama koje su bile iz viših slojeva tadašnjeg društva, pitanje je koliko se zaključci, utemeljeni na promatranju istih, mogu primijeniti na zdrave pojedince i širu populaciju.
Iako sam Freud nije provodio rigorozna znanstvena istraživanja, drugi autori pokušali su ispraviti ovaj propust te je od nastanka njegove teorije provedeno mnoštvo studija koje su se odnosile na njegove koncepte. Fisher i Greenberg (1996) proveli su analizu velikog broja istraživanja provedenih do ranih devedesetih. Dobili su rezultate koji su podržavali postojanje oralnih i analnih tendencija u ličnosti, kao i određene naznake o održivosti Freudovih ideja o uzrocima depresije i paranoje. No, dokazi su samo slabo podržavali postojanje konflikata vezanih uz Edipov kompleks te se nije pokazao značajan utjecaj razrješenja istoga na kasniji razvoj ličnosti. Također, treba napomenuti da nisu dokazane ni razlike vezane uz razvoj ličnosti žena, za koji je Freud tvrdio da ne može biti potpun čime je izazvao mnoge kritike od strane feminističke struje o šovinističkoj podlozi teorije. Naposljetku, niti njegovo tumačenje snova kao načina ispunjavanja nesvjesnih želja nije se pokazalo kao empirijski utemeljeno. No, jesu li sve Freudove postavke jednako zastarjele?
Iako se današnja neuroznanost odmaknula od kauča i razmatranja odnosa ispitanika s njihovim majkama, istraživanja nesvjesnih procesa ukazuju da Freud ipak nije u svemu bio u krivu, posebice u pretpostavci o postojanju nesvjesnoga. U okviru kognitivne psihologije, postoji slaganje da određene aktivnosti ponavljanjem postaju automatizirane te da nisu pod svjesnom kontrolom. Neuropsihološki nalazi osoba s jednostranim zanemarivanjem (poremećaj u kojem osobe zanemaruju sadržaje koji se nalaze na jednoj strani vidnog polja) pokazali su da, iako ovi pacijenti svjesno ne prepoznaju zanemarene sadržaje, na nesvjesnoj razini ipak postoji određena razina kapaciteta koja na automatski način vodi njihovo ponašanje. Zanimljiv nalaz povezan sa zanemarivanjem dobili su Marshall i Halligan (1988) kada su pacijentici prezentirali dva identična crteža kuće, uz razliku da je na lijevom crtežu bio prikazan požar. Iako nije mogla prepoznati razliku, navela je da bi radije živjeli u desnoj kući u kojoj požara nije bilo. Osim kognitivnih, i socijalni su psiholozi istraživali utjecaj nesvjesnoga kod socijalne percepcije, persuazije te subliminalnih poruka (kod kojih je sadržaj prikazan prekratko ili u premalenom intenzitetu da bismo ga svjesno obradili) te se pokazalo da ga svejedno percipiramo.
Neupitno je da je Freud bio u pravu kada je pretpostavio kako je ponašanje, između ostalog, pod utjecajem nesvjesnih motiva, kao i u tvrdnji da se svjesne i nesvjesne strukture razlikuju po načinu funkcioniranja. Danas se ove razlike mogu i opisati. U okviru kognitivne psihologije, govori se o paralelnim nesvjesnim procesima koji ne zahtijevaju korištenje pažnje te nisu pod našom kontrolom, nasuprot svjesnim procesima koji se odvijaju jedan za drugim, zahtijevaju pažnju te ih osoba namjerno kontrolira. S obzirom na prirodu nesvjesnih motiva, klasična psihoanaliza i psihologija ipak se razilaze. Dok psiholozi prepoznaju širok raspon motiva koji potiču na djelovanje, Freud je kao glavne motivacijske utjecaje vidio dvije vrste instinkta – instinkte života (povezane uz preživljavanje, seksualnost i sl.) i instinkte smrti (agresivnost). Suvremene spoznaje ne podupiru tezu o važnosti ovih instinkta, na način na koji opisuje Freud.
Naglašavanje nesvjesnih mehanizama nije jedini dio Freudove ostavštine koji je još uvijek aktualan. Baumeister, Dale i Sommer (1998) analizirali su pojavljivanje obrambenih mehanizama u istraživanjima socijalne psihologije. U psihoanalizi, ovi mehanizmi služe kao obrana ega od konflikata s kojima se susreće u svakodnevnom životu te anksioznosti koja iz njih proizlazi. Iako su se ti konflikti u prošlosti opisivali u terminima seksualnih i agresivnih impulsa koji su društveno neprihvatljivi, danas se na obrambene mehanizme gleda više kao na strategije u službi samopoštovanja. U spomenutom istraživanju, autori su odabrali sedam Freudovih mehanizama koje su smatrali važnima u svakodnevnom, normalnom funkcioniranju te svaki razmotrili kroz prizmu i spoznaje socijalne psihologije. Rezultati koje su dobili potvrdili su postojanje nekih od njih.
Jedan od obrambenih mehanizama koje je Freud proučavao bila je reaktivna formacija, koja se odnosi na zamjenu neprihvatljivog impulsa njegovom suprotnošću. Na primjer, osoba koja osjeća jaku agresiju prema određenom poznaniku, koristeći ovaj mehanizam, prema njemu bi se ponašala na pretjerano ljubazan način. Na ovom tragu je i popularna tvrdnja da homofobija nastaje kao reakcija na vlastitu privlačnost prema osobama istoga spola. Iako još ne postoji mnogo dokaza za konačan zaključak, nedavna istraživanja ukazala su na povezanost anti-gay stavova i više razine privlačnosti prema osobama istog spola, mjerene na indirektan način. Drugo istraživanje je pak pokazalo da homofobni muškarci, za razliku od kontrolne skupine, pokazuju porast seksualnog uzbuđenja kada im se prezentiraju sadržaji gay tematike. Pregledom i drugih društvenih fenomena, Baumeister i suradnici (1998) zaključili su da konzistentnost pojavljivanja obrazaca ponašanja sukladnih reaktivnoj formaciji potvrđuje njezino postojanje. Pri tome naglašavaju da podloga ovog obrambenog mehanizma ne mora biti usuglašena s Freudovim pretpostavkama.
Osim za reaktivnu formaciju, pronađeni su dokazi i za mehanizme izolacije i poricanja. Potonje se odnosi na nijekanje činjenice da je određeni traumatski događaj stvaran. Na primjer, osoba kojoj je dijagnosticirana smrtonosna bolest može ignorirati tu činjenicu te nastaviti sa životom kao da se ništa nije dogodilo. Poricanje se često može prepoznati i kod ovisnika, koji niječu postojanje problema i potrebu za sredstvom ovisnosti. Slično poricanju, izolacija također služi za obranu od neželjenih misli i osjećaja, pri čemu se neprihvatljive ideje ili emocije odvajaju od drugih sadržaja svijesti. Djelomična izolacija tako se može vidjeti kod žrtava zlostavljanja, koje opisuju proživljene traume, ali bez izražavanja pripadnih emocija. Druga istraživanja pronašla su dokaze i za postojanje represije, koja se smatra važnom u nastanku neurotskih poteškoća. Treba pri tome uzeti u obzir da nije jasno dokazano djeluju li ovi mehanizmi upravo na način koji Freud opisuje.
Na kraju ovoga osvrta treba spomenuti i psihoseksualnu teoriju razvoja, koja podrazumijeva postojanje četiriju faza razvoja djece u kojima se javljaju konflikti, te period latencije. U skladu s teorijom, Freud uvodi i pojam Edipovog odnosno Elektrinog kompleksa – kontroverznu pretpostavku o nesvjesnoj želji djeteta za roditeljem suprotnog spola. I ovu teoriju teško je znanstveno testirati, a kritičari navode i činjenicu da Freud pri njezinom razvitku nije istraživao djecu. Naime, o fazama razvoja zaključio je kroz priče i sjećanja svojih klijenata, koji su, osim što su imali psihičke poteškoće, bili odrasle osobe.
Koja je, stoga, važnost Freuda u okviru današnje psihologije? Neupitno je da je kao hrabar teoretičar uvelike pridonio razmatranjima koja su do tada bila svojevrstan tabu – posebice kada se radi o utjecaju seksualnosti te naglašavanju važnosti nesvjesnoga na ljudsko ponašanje. Njegova promišljanja potaknula su istraživanja ličnosti, a sam je dao i prvu sustavnu teoriju u ovom dijelu psihologije. Također, ne treba zanemariti njegove definicije obrambenih mehanizama, koji su i danas uvelike prihvaćeni. Naposlijetku, nesvjesni mehanizmi na čije je postojanje prvi ukazao upravo Freud, danas se na drugačiji način istražuju u najaktualnijim poljima psihologije. Važno je, naravno, kritički sagledati Freudove teorije i metode, koje danas predstavljaju početne pokušaje objašnjenja kompleksnih psiholoških fenomena. No, uzevši u obzir vrijeme njihova nastanka, nepravedno je zanemariti i zasluge koje je ovaj ekscentrik s cigarom imao u razvoju znanstvenog istraživanja ličnosti te njegov utjecaj na modernu kulturu.
Izvor: Mia Karabegović/www.istrazime.com