Francis Bacon – O ambiciji

Ilustracija

Ambicija je poput žučljivosti koja čovjeka čini poduzetnim, gorljivim, pripravnim i radišnim, ako ga ništa ne zaustavi. Ali, ako ga se zaustavi i ako ne može postići ono što želi, ambicija se stisne i postane opasna i otrovna.

Tako ambiciozni ljudi, ako vide otvoren put svome napredovanju, idu slobodno dalje i više su radišni nego opasni; ali ako im želje budu obuzdane, postanu iznutra nezadovoljni i zao pogled bacaju i na ljude i na poslove i najviše im godi kada stvari krenu naopako, a što je najgora osobina onoga u službi kralja ili države. Stoga, ako vladar primi u službu ambiciozne ljude, dobro je da s njima postupa tako da im omogući napredovanje, a ne nazadovanje; a budući da to ipak ne može proći bez neugodnosti, dobro bi bilo uopće ne imati posla s takvim ljudima. Jer, ako ne napreduju u službi, radit će tako da i služba padne zajedno s njima.

Premda smo rekli da ne bi bilo dobro uzimati u službu ambiciozne ljude, osim u krajnjoj nuždi, priliči da kažemo u kojim su slučajevima takvi ljudi potrebni. Za rat su potrebni dobri zapovjednici, ma koliko oni ambiciozni bili, jer koristi njihove službe nadoknađuju sve ostalo; a uzeti vojnika bez ambicije, isto je što i skinuti mu ostruge. Isto tako, ambiciozni su ljudi od velike koristi vladarima kao zaklon od svega što u sebi nosi opasnost i zavist; jer nitko ne želi biti u ulozi oslijepljenoga goluba koji uzlijeće sve više i više jer ne može vidjeti ništa oko sebe. Takvi su ljudi korisni i kod rušenja veličine bilo kojeg podanika koji se suviše uzvisio, kao što je Tiberije iskoristio Makroa u rušenju Sejanija.

Dakle, budući da ih se mora koristiti u takvim prilikama, ostaje nam kazati kako ih valja obuzdati da budu manje opasni. Manja je od njih opasnost ako su nižega negoli plemenitoga roda, ako su više grube naravi nego blagi i omiljeni i ako su novaci, a ne okorjeli u lukavštini i učvršćeni u svojoj veličini. Neki misle da se radi o vladarevoj slabosti ako ima miljenike, ali od svih lijekova protiv ambicioznih velikaša, upravo je ovaj najbolji. Jer, kada se dijeljenje milosti ili nemilosti prepušta miljenicima, nemoguće je da će ikoga previše istaknuti. Zauzdati ih se može još i tako da im se za protutežu postave isto tako tašti ljudi kao što su i oni sami. Ali tada mora postojati nekoliko posrednika koji će održavati stabilnost jer bez toga bi se balasta brod previše ljuljao. U najmanju ruku, vladar može potaknuti i priučiti neke manje važne ljude da postanu, tako da kažem, nešto poput biča za ambiciozne. Što se tiče toga da su takvi ljudi podložni propasti, ako su bojažljive prirode, onda to može izaći na dobro, ali ako su uporni i odvažni, onda to može ubrzati njihove nakane i pokazati se opasnim. Što se tiče njihova svrgavanja, ako to okolnosti zahtijevaju, i ako se to ne može izvesti sigurno i iznenadno, jedini je način stalno izmjenjivati znakove milosti i nemilosti, jer tako neće znati što mogu očekivati i osjećat će se zbunjeni. Od svih vrsta ambicija manje je štetna ona koja se odnosi na krupnije stvari, nego ona koja je prisutna u svemu; jer to stvara zbrku i kvari poslove. Ali ipak, manje je opasno u službi imati ambicioznog čovjeka koji se plete u poslove, nego čovjeka koji ima puno sebi podčinjenih. Onaj tko se nastoji istaknuti među sposobnim ljudima, laća se teške zadaće, ali to je uvijek dobro za narod. Ali onaj tko snuje postati jedini broj među nulama, propast je čitavog jednog doba.

Ambicija u sebi obuhvaća tri stvari: povoljan položaj za činjenje dobra, pristup kraljevima i vodećim ličnostima te mogućnost uvećanja vlastite sreće. Onaj tko posjeduje najbolju od ovih nakana i kada teži naviše, čestit je čovjek, a vladar koji može raspoznati namjere takvog čovjeka, mudar je vladar.

Uglavnom, neka vladari i državnici biraju ministre više vođene dužnošću nego napredovanjem; takve koje na rad potiče više savjest nego potreba za pokazivanjem i neka razlikuju poduzetne ljude od onih koji su to samo na riječima.

S engleskog prevela: Vlasta Nedela, Nova Akropola