Širenje borilačkih vještina nešto je što dobro poznajemo. U gotovo svakom gradu na svijetu danas se mogu naći gimnastičke dvorane, škole i akademije gdje se podučavaju orijentalne discipline. Pogledamo li povijest tih škola, uočit ćemo da su puno više od sporta ili sustava osobne zaštite. Učitelji i osnivači škola borilačkih vještina izvorno su predlagali obrazovanje i formiranje karaktera pomoću tih vještina.
Što znači formiranje karaktera?
Formiranje karaktera ne znači promjenu čovjekova karaktera, već njegovo poboljšanje. Kao što vrlo dobro kažu stoički filozofi, karakter je poput kipa: svatko ima svoj i ne može ga zamijeniti za tuđi. Ono što može učiniti jest očistiti ga, ulaštiti, usavršiti dok ne postane lijep. U našem današnjem konceptu školstva podučava se matematika, prirodne znanosti, književnost, informatika… Tako stječemo neka intelektualna znanja koja nam daju vanjski, uglavnom površinski kulturni sjaj. Ne učimo odgajati karakter, ne učimo o koncentraciji, pažnji, strategiji ili tome kako se suočiti sa strahom i svakodnevnim problemima. Stoga smo psihički puno slabiji nego što često vjerujemo. Često vidimo da je neka osoba akademskog obrazovanja jednako dezorijentirana pred životnim problemima kao i ona koja jedva zna čitati i pisati.
Učitelji i osnivači škola borilačkih vještina kao što su Gichin Funakoshi, Jigoro Kano, Morihei Ueshiba, So Doshin i drugi, tražili su cjelovito formiranje čovjeka pomoću borilačkih umijeća, stvarajući put samokontrole i spoznaje.
Razmotrimo na nekim primjerima kako se može formirati karakter prakticirajući borilačka umijeća. Kad polaznik krene u školu borilačkih vještina, on ne zna gotovo ništa od onoga što se od njega traži, no on kroz disciplinu malo-pomalo razvija niz pokreta i tehnika. Vježbanje daje karakteru skromnost (koja nije omalovažavanje niti podcjenjivanje sebe) i sposobnost rada te nas poučava da je samodisciplina veliko i moćno oruđe.
Drugi klasični primjer oblikovanja karaktera nalazimo u situacijama koje se događaju u borbi. Na primjer, ako je vježbač u borbi neodlučan, on gubi. S druge pak strane, ako je nepromišljen ili srlja, naletjet će nosom ravno na šaku svoga protivnika. U svakoj borbi postoji pravi trenutak pogodan za djelovanje, stoga vježbač treba biti koncentriran da bi ga iskoristio.
Koliko smo puta u životu izgubili zbog toga što nismo razvili samodisciplinu? Koliko nam je puta zbog neodlučnosti pobjegao “vlak” nekog događaja? Koliko smo puta propustili priliku zato što nismo bili spremni kad se ona ukazala? Zato su borilačke vještine nešto što nam može obogatiti život.
Izvorno se u borilačkim vještinama borbi podučavalo zbog bitki na bojnom polju, međutim, za vrijeme dugih razdoblja mira majstori i osnivači škola razvijali su vrstu borbe koja ima odgojne, spoznajne karakteristike. Pri tome su inzistirali na vrlinama kao što su uljudnost, ispravnost, besprijekornost te vježbali polaznike suočavanju sa situacijama u kojima su izloženi pritisku, poučavajući ih razvijanju one rijetke kvalitete koju nazivamo smirenost. Smirenost je jedno od najvrjednijih blaga koje nam borilačke vještine mogu pružiti.
Zašto su veliki majstori nakon trideset, četrdeset ili pedeset godina vježbanja nastavljali vlastito usavršavanje? Zar se nisu znali braniti nakon tolikih godina? Možda su radili na razvijanju smirenosti i zbog toga su nastavljali vježbati. Stoga majstor Gichin Funakoshi kaže: Na putu karatea nije važna pobjeda ni poraz njegovih sudionika, već jedino formiranje njihova karaktera. Taj proces japanski majstori nazivaju budoili borilačke umjetnosti kao put transcendentne spoznaje.
Danas je takav pristup tom putu zaboravljen. Borilačke vještine polarizirale su se na sportski i obrambeni aspekt i nemaju gotovo nikakvih transcendentnih karakteristika. Takva polarizacija izazvala je povećanu popularnost, ali i gubitak dubine. Zbog toga se danas mnogi međunarodni učitelji sve više zanimaju za proces koji obuhvaća mnogo dublji pristup od sportskog ili obrambenog. To je proces koji, bez gubitka borilačkih i sportskih karakteristika te onih zdravstvenih (što su odlike inherentne ovim vještinama), omogućuje učenje korisno ljudima našeg vremena. To je proces koji nas poučava kako efikasno reagirati na svakodnevne probleme, na naše strahove i nesigurnosti. Formiranje karaktera, dakle, iznova dobiva na važnosti. Borilačke vještine mogu se ponovno pretvoriti u transcendentni put koji će nas malo-pomalo učiniti boljima, snažnijima i mudrijima.
Autor: Pedro Bernat
Iz časopisa Esfinge, br. 296
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel