Oni su travnički pravnici, sestrići kantonalnih ministara, nadobudni članovi stranačkih podmladaka koji su dizali ruku kad je trebalo, podgojeni uhljupi čiji je ćaća valj’o predsjedniku Stranke, botovi na društvenim mrežama i oni čudni likovi u sakoima koje niko ne zna ali uvijek orbitiraju po stranačkim skupovima.
Piše: Haris Ćutahija
Da odmah raščistimo moje prizemne motive pisanja ovog teksta. Pišem ga iz zavisti, zlobe i pasjaluka. Pišem ga jer niko drugi neće da se zamjera. Pišem ga jer se ne bojim da ću negdje sebi zatvoriti već zatvorena vrata.
I da ne bi bilo sporazuma, ovo nije opis svih državnih službenika. Postoji određeni procenat onih koji pored svog posla rade posao i ovih uhljeba. Funkcionisanje administracije dugujemo ovim ljudima.
“Sretni robovi su najljući neprijatelji slobode.” Marie von Ebner-Eschenbach, Aphorismen (1890.)
Njima promjena ne odgovara i oni joj se aktivno i pasivno opiru. Status quo je ono za čim streme. Na nepravdu reaguju šapatom, u svoja četiri zida. Ne treba se igrati sa vlastitom egzistencijom. Brinu s kim će biti viđeni i šta će reći. Autocenzuru i licemjerstvo su doveli do savršenstva. E sad, po Zakonu o državnoj službi, oni ne smiju javno izražavati svoje političke stavove, međutim, u praksi, oni zabranu ograničavaju na izražavanje negativnih stavova o vladajućim strankama, barem one preko koje su se dokopali radnog mjesta.
Imaju puno toga za izgubiti. Oni su postmoderna buržoazija. Njihov posao je raj za mediokritete. Stabilno radno vrijeme, osam kafa dnevno, slobodan petak zbog džume. Natprosječna plata, regres i kojekakve stimulacije i bonusi. U svoj posao se ne miješaju više nego što moraju.
Ne zaboravimo, imaju i nazvanični opis poslova i zadataka koji je važniji od onog zvaničnog. Nazvat će vas pred izbore sa savjetom za koga da glasate i tad će se pozivati na nacionalnu stvar. Kešom će puniti stranački crni fond za kampanju. Bit će tajni agenti Stranke, bavit će se potkazivanjem. Svađat će se sa neistomišljenicima – Stranke – jer lična mišljenja nemaju. Regrutovat će za Stranku. I najvažnije, Stranku priznaju za jedinog nadređenog.
Zlatno doba ove kvazi-buržoazije primiče se kraju. Bosna i Hercegovina je na korak od kandidatskog statusa za članstvo u Evropskoj uniji. Napredak na evropskom putu je napredak u borbi protiv korupcije, približavanje ka efikasnoj administraciji. Već smo svjedoci hapšenja zbog nelegalnog zapošljavanja i afera kupovine diploma. Sveti, do sad nedodirljivi, obred primanja državnih službenika polako dolazi u fokus. Pojavljuju se inicijative za bolji nadzor nad ovim procesom. Građani se sve teže mire sa činjenicom da nemaju pristupa državnoj službi.
Kada prestanemo biti društvo za podobne, onda ćemo i imati šansu života u normalnoj državi. Rezultat mediokriteta je u najboljem slučaju mediokritetski i na to ne trebamo pristajati. Demokratija funkcioniše kao kapitalizam, najbolji proizvodi opstaju. Administraciju države mi plaćamo i trebamo zahtjevati najbolju uslugu. Šta je rješenje? Rješenje je u mladim ljudima koji odlaze iz Bosne i Hercegovine. Ovo je i njihova država, ovdje su se školovali, a stručnost odnose negdje drugo. Kada oni budu imali jednaku šansu, onda će Bosna i Hercegovina uistinu biti država svih nas.