Foto: Power to the people, bejrutski ulični umjetnik EpS
Fašizmu je masa smetnja. Lijevoj politici preostaje samo potpomaganje te smetnje.
Jedna činjenica, kako god na nju gledali, od najvećeg je mogućeg značaja u današnjem europskom javnom životu. To je dolazak masa na vlast. Kako mase, po definiciji, ne smiju i ne mogu upravljati vlastitom egzistencijom, a još manje vladati društvom općenito, ta činjenica znači da Europa trpi najveću krizu koja se može dogoditi narodu, državi i civilizaciji…
(José Ortega y Gasset, Pobuna masa, 1929.)
Milijuni ljudi ne mogu biti u krivu. Osim ako nisu Britanci.
(reklama za kriptovalutu Bitpanda, 2020.)
Luka Ostojić – h-alter.org
Jačanje ekonomske i političke krize i u “razvijenim” i “nerazvijenim” državama doprinijelo je širem gubitku vjere u postojeće institucije, ali je istovremeno potaknulo strah od radikalnih alternativa kojima se otvara prostor. Taj strah nije bez vraga: ekstremna desnica i rasističke politike jačaju u cijeloj Europi i SAD-u, a institucije koje bi trebale spriječiti pojavu novog fašizma i same se nalaze pod pritiskom.
Pritom ne strahujemo samo od istaknutih desničara koji zagovaraju i provode de facto fašističku politiku, nego i od cjelokupne glasačke populacije za koju držimo da je dovoljno nepromišljena, lakovjerna, nemarna i maliciozna da svojim glasovima otvori prostor usponu fašizma.
U srži tog osjećaja je svojevrsni elitizam po kojem superiorni, ali manjinski mi moramo nekako osujetiti inferiornu većinu u tupastoj namjeri da dovede krivu politiku na vlast. Nije riječ samo o prešutnom ili otvorenom stavu pojedinih političkih opcija, nego o prilično raširenom i normaliziranom stavu mnogih zastupnika ljevice. Koliko je ljudi opsovalo “nepismene babe” koje glasaju za HDZ ili Milana Bandića?
Koliko je liberalnih političara mirno predložilo drugi referendum o Brexitu, kao da se radi o popravnom ispitu za britanske birače? Koliko smo puta slušali komentatore svih svjetskih nacionalnosti kako se žale na “glupe Amerikance” koji su izglasali Trumpa? I možemo li nabrojati svaki put kad smo čuli da se za poraz lijevih opcija krivi neobrazovana glasačka masa koja nije u stanju razumjeti progresivne političke poruke?
Takav stav u javnom diskursu je normalan, ali problem je što je u proturječju s politikom koja se zalaže za veću demokratizaciju, podizanje općeg životnog standarda i smanjenje društvenih nejednakosti – dakle, za povećanje moći istih onih ljudi koje se smatra nedoraslima. Stoga se lijeve opcije koje imaju elitistički stav spram mase prilično brzo načelno i komunikacijski pogube, a “glupe” mase to svaki put znaju prepoznati i kazniti na izborima.
Europska kultura elitizma kao poluga fašizma
U tom je kontekstu prilično važan izlazak knjige Fašizam i mase: pobuna protiv posljednjih ljudi, 1848. – 1945. povjesničara Ishaya Lande (izvorno objavljene 2018., nedavno u hrvatskom izdanju Mizantropa). Landina knjiga bitna je iz dva razloga – prvo, bavi se poviješću europskog fašizma upravo u svjetlu recentnih političkih kretanja prema eventualnim novim fašizmima. Drugo, toj temi pristupa na neuobičajen način koji obrće priču o fašizmu kao pokretu razularenih masa. Landa uvjerljivo pokazuje da se fašizam nije pozivao ni oslanjao na potporu mase, nego na tada aktualnu ekonomsku i intelektualnu elitu koja je fašistima dala idejnu podlogu i materijalne resurse za preuzimanje vlasti.
Landin pristup masi rijetko je afirmativan i razrađen. On tvrdi da masu ne čini bezlična, amorfna skupina ljudi, nego radnička klasa koja je tijekom moderniteta na Zapadu (od sredine 19. stoljeća) dobila veću moć kroz širenje prava glasa, rast životnog standarda i nastanak široko dostupne masovne kulture.
Pojam mase u filozofiji je potom nastao praktički kao nužno negativan pojam, teorijska vudu lutkica na kojoj su razni filozofi i političari mogli indirektno ispoljiti svoje strahove i frustracije zbog jačanja niže klase i zbog ugroze tradicionalne hijerarhije (jer, za razliku od radništva i klase, masa nije bila izvor ničijeg političkog identiteta: nitko se nije smatrao članom mase pa se nitko ne bi ni uvrijedio napadom na istu). No masu je u praksi činila niža klasa koja je doista jačala i koristila svoja prava za promicanje lijevih politika koje su smanjivale razlike između klasa i rodova.
U tom je smislu strah elite bio razumljiv, a iz prezira prema novom “masovnom društvu” proizašla je bogata literatura elitističke filozofije na koju se zatim nadovezao fašistički pokret. Na Landinom piku je “kontroverzni” Friedrich Nietzsche, zapravo možda najveći douchebag u povijesti filozofije koji je otvoreno zagovarao antidemokratske tendencije i istrebljenje slabijih, čime je inspirirao ne samo naciste, nego i brojne druge ekstremno desne pokrete.
Landa ukazuje i na tada pomodni socijalni darvinizam koji je objašnjavao društvene nejednakosti kroz “prirodne zakone” i “opstanak najjačih”. Filozofske i znanstvene ideje da su određeni ljudi već biološki inferiorni tako su implicitno, ali i eksplicitno davale legitimitet rasizmu, eugenici i samom fašizmu. Landa pritom ističe da je poveznica između elita i fašizma jača nego što se inače drži – nisu Hitler i njegovi kolege krivo iščitali objektivne tekstove filozofa i znanstvenika, nego su već u samoj europskoj kulturi dugo bili građeni temelji elitizma čije su postavke fašisti samo odveli do krajnjih posljedica. Bitno je i što Landa podcrtava da takav elitizam nije svojstven samo desnici – mnogi lijevi mislioci (pogotovo filozofi Frankfurtske škole) demonstrirali su skoro identičan prezir prema masi i masovnoj kulturi, a takav vid elitizma prisutan je u raznim suvremenim lijevim strujama.
S druge strane masa, koju se obično smatra odgovornom za razvoj fašizma, nije bila ni glupa ni povodljiva. Militarizacija društva i fašistička politika nisu imale široku podršku ni tijekom Prvog ni Drugog svjetskog rata. Fašizam ni u jednoj zemlji nije demokratski preuzeo vlast, čak ni u Njemačkoj gdje su na posljednjim izborima, u studenom 1932., nacisti osvojili 33,1% glasova dok su lijeve stranke KPD i SPD zajedno uzele 37,3% glasova (str. 191).
Premda su nacisti postali legitimna stranka s velikom podrškom, nisu postojale naznake da mogu demokratskim putem preuzeti potpunu kontrolu nad državom te krenuti u rat i holokaust. Fašisti su to ostvarili ne preko masa, nego uz pomoć vojnih, političkih i ekonomskih elita. Mnogi autori napominju da su fašisti “narodnu podršku” imali tijekom Hitlerove i Mussolinijeve vladavine, no i tu potporu vrijedi uzeti sa zrnom soli – glasno iskazivanje neslaganja u to se vrijeme, blago rečeno, nije naročito cijenilo.
Unatoč tome, nakon Drugog svjetskog rata mnogi više i manje cijenjeni filozofi nastavili su linijom svojih starijih kolega i osudili su fašizam, ali ne elitizam. S jedne strane pokušali su lišiti zapadnu filozofsku tradiciju od odgovornosti za fašizam, tvrdeći da se radilo o zloporabi moralno čistih i legitimnih ideja. S druge strane pripisali su masi nerealno veliku odgovornost i značaj za uspon fašizma. Tako je fašizam propao, ali i dalje se održao elitizam kakav je bio u srži fašizma. Stoga je i s rastom demokratizacije rastao i strah od mase, pri čemu upravo mnogi ljevičari strepe da će demokratski procesi ugroziti demokraciju.
Ljevica si ne smije dopustiti zaziranje od mase
Landina knjiga ne zalazi duboko u suvremenost, ali daje nam dva stajališta koja mogu koristiti u razmišljanju i djelovanju u današnjem svijetu. Prvo, Landa ukazuje da opasnost od fašizma nadilazi pokrete koji se eksplicitno vežu uz povijesne fašizme ili deklariraju kao ksenofobni. Svaka politika koja članove nekih društvenih skupina smatra manje vrijednima i koja olako kalkulira s ljudskim životima može biti fašistička ili voditi prema fašizmu.
Ovdje se to lako može prepoznati na primjeru hrvatske i europske politike spram izbjeglica: smještanje ljudi u logore, ilegalno istjerivanje preko granice, prekobrojne priče o policijskom mučenju, službeno nijekanje tih mučenja (koje često ide paralelno uz prijetnje slanjem vojske na granicu) i prešutan pristanak Unije na nehumani odnos prema ovim ljudima – sve su to obilježja kojih se ne bi posramio nijedan fašistički režim.
U tom smislu fašizam se ovdje ne manifestira samo kroz ustaško znakovlje i marginalne političke ispade, nego i kroz aktualnu politiku hrvatske vlade i Europske unije. To što se takva politika provodi na ljudima iz drugih kultura, na prostorima koji su daleko od očiju populacije i što je provode obrazovani i “umjereni” političari – ne čini je manje fašističkom.
Drugo, Landa nas potiče da promotrimo mase na drugačiji način. Dominantan pristup aktualnim političkim problemima kreće od pretpostavke da su mase izvor opasnosti jer mogu zbog populizma i medijskih dezinformacija izglasati opasnu političku opciju.
Mada je to dijelom točno (Landa prilično zanemaruje činjenicu da medijima masovne kulture ne upravlja masa), ipak učestala rasprava o post-istini uporno pretpostavlja da masa nema uvid u bitne političke istine, a pritom ne uzima u obzir da birači možda odlučuju na temelju nekih svojih istina o kojima intelektualni komentatori nemaju pojma (ili ih smatraju trivijalnima). Umjesto zaključka da su birači odabrali Trumpa, Bandića i Brexit jer su glupi i/ili neinformirani, možda bi bilo plodnije zapitati se koji bi bili racionalni razlozi takvih odabira.
Na banalnoj razini, uzmimo posprdni komentar o građanima iz Kozari Boka koji glasaju za Bandića samo zato što im je asfaltirao ulicu. No nije li to sasvim suvisli kriterij za politički odabir? Zašto očekivati od ljudi išta drugo nego da glasaju za opciju koja će učiniti svakodnevni život njih i njihove zajednice lakšim i boljim?
U istom kontekstu vrijedi razmotriti činjenicu da ljudi u financijski lošim krajevima glasaju za HDZ: u državi s rasturenim socijalnim sustavom političke veze često služe kao jedina garancija za dobivanje posla, termina u bolnici ili mjesta u vrtiću. Nije li razumno očekivati da će ljudi u teškoj situaciji radije odabrati takav korumpirani, ali uhodani sustav nego drugu, nepoznatu i nepouzdanu opciju? Tim više ako se takva alternativna opcija predstavlja kao “urbana”, “obrazovana”, intelektualno distancirana i superiorna svojim biračima.
Nadalje, prilikom analize odabira rijetko se uzima u obzir što su birači uopće mogli odabrali. Recimo, uz činjenicu da je na američkim izborima odabran Trump valja uzeti u obzir da mu je jedina realna alternativa bila Hillary Clinton, liberalna političarka koja je svojim dotadašnjim radom i nastupom s pravom odbila priličan dio populacije.
Dakle, birači nisu između milijun mogućnosti odabrali baš Trumpa, nego su u krutom političkom sustavu de facto dovedeni pred odabir između dvoje kandidata koje su probrale dvije najjače stranke. Stoga se čini da Trumpovu pobjedu nije “skrivio” višak demokratičnosti nego njezin manjak.
Slično vrijedi za Brexit: većina britanske populacije (naročito njezin siromašniji dio) zaključila je da im članstvo u Europskoj uniji donosi više štete nego koristi. Ljudi su između dvije loše mogućnosti zaključili da je čak i neizvjesna samostalnost Ujedinjenog Kraljevstva bolja opcija od daljnjeg članstva u EU. Zašto se od tada uporno bavimo isključivo time da su britanski glasači mentalno potkapacitirani, a ne pitamo se što je to navelo građane na legitiman zaključak da je Europska unija neuspješna organizacija?
Ako dalje gledamo ekstremno desne vlade u blizini i daljini – u Mađarskoj, Poljskoj, Brazilu… – svugdje možemo vidjeti da se desni režimi uporno trude rasturiti političku opoziciju, organizacije civilnog društva i radničkog organiziranja čiji mediji i aktivizam mogu navesti širu masu na otpor i traženje alternative. Desnica aktivno radi na što većem sužavanju mogućnosti izbora baš zato što se boji da ih glasačka masa neće podržati. Zašto bi ljevica onda zazirala od te iste mase?
Landa kroz knjigu pokazuje kako je elitizam spram masa bio neopravdan tijekom 19. i 20. stoljeća, no taj isti elitizam i danas je živ i sveprisutan iako se čini još manje opravdanim. Ako sagledamo najveće globalne probleme današnjice – kao što su ekologija, migracije, ekonomska kriza i rast siromaštva – ni za jedan od tih problema nije odgovorna šira masa u određenoj državi, nego vrlo često upravo politička i ekonomska elita.
Ni za jedan od tih problema elita nije bila kadra ponuditi rješenje koje bi povećalo jednakost i poboljšalo životne uvjete šire populacije. Naposljetku, rješenja koja je elita ponudila ne samo da otvaraju put fašizmu, nego se i sama mogu opisati kao fašistička jer pokušavaju zadržati postojeći odnos moći po cijenu života ljudi koji ne pripadaju pravoj društvenoj skupini.
Elite ne nude rješenje niti ga imaju namjeru ponuditi – kako je to lijepo sažeo francuski filozof Bruno Latour, “Donald Trump i Greta Thunberg žive na različitim planetima”. Ta nam slika nudi preciznu ideju Trumpove (i općenito elitne) ekološke i sveukupne politike: oni samo žele očuvati svoj planet, makar i po cijenu uništenja drugog, Gretinog planeta.
Nasuprot elitnom beznađu tješi što je trenutno sve jači masovni otpor aktualnim ekološkim i ekonomskim politikama. “Neobrazovane” mase diljem svijeta ipak uspijevaju prepoznati prioritete svog opstanka i uvidjeti svoju moć u formiranju budućih politika.
Strah od masovnog fašističkog pokreta stoga je potpuno promašen: fašizmu masa nije potrebna, ona mu je samo smetnja. Onda i lijevoj politici preostaje samo potpomaganje te smetnje, i to kroz veću demokratizaciju i vjeru u omraženu masu, kroz otvaranje kanala za informiranje, povezivanje, solidarnost i suradnju, kroz međusobno uvažavanje i učenje – ne samo što je to prava, nego je to i jedina opcija.