Razlozi za vraćanje javnih usluga u državne ruke svuda su isti – loš kvalitet privatnika i usluga koje pružaju, enorman rast cijena, lošiji uslovi radnicima kod privatnika
Piše: Eldar Dizdarević – Oslobođenje
Prošle su sedmice samo pojedini bh. mediji prenijeli vijest u kojoj se kaže da danas veliki gradovi u Evropi masovno slijede primjer Beča, koji prije dvadesetak godina nije dopustio privatizaciju javnih preduzeća i usluga. Snabdijevanje električnom energijom i vodom ili odvoženje smeća su i dalje u vlasništvu grada Beča, a brojni gradovi širom zapadne Evrope danas slijede taj primjer tako što u sopstveno vlasništvo ponovo vraćaju privatizovane komunalne usluge koje su početkom osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka preuzeli privatni vlasnici. Riječ je, dakle, o procesu reprivatizacije, odnosno, o procesu rekomunalizacije.
Proces reprivatizacije ili rekomunalizacije posljednjih je godina snažno zahvatio Evropu, tako da trenutno vjerovatno nema nijednog značajnijeg procesa koji ima apsolutnu podršku svih. U ovom slučaju govorimo o više od 700 javnih kompanija u 20 zemalja u kojima se javno vlasništvo vraća u ruke države i lokalnih zajednica, jer je shvaćeno, i to nakon dvadeset godina iskustva, da privatizacija javne infrastrukture nije donijela ništa dobro sa sobom. Ukratko, danas su razlozi za vraćanje javnih usluga u državne ruke svuda isti – izuzetno loš kvalitet privatnih ponuđača i usluga koje oni pružaju, zatim enorman rast cijena tih usluga, kao i lošiji uslovi rada radnika kod privatnika, zbog čega otpor prema privatizacijama širom Evrope sve više raste.
Ignorisanje ove vijesti u većini ovdašnjih medija je, nažalost, prilično razumljivo. Jer, zapadni evropski gradovi danas tvrde i rade ono što je u potpunoj suprotnosti sa stavovima koji se iz međunarodnih finansijskih institucija, poput MMF-a i Svjetske banke, ovdje već godinama plasiraju. Naprimjer, gotovo da nema mjeseca kada se negdje kod nas ne pomene da privatizacija snabdijevanja električnom energijom ili pak telekomunikacionih usluga nosi automatski sa sobom i bolji kvalitet usluga, niže cijene i veću zaposlenost. To je ekonomska dogma u koju se ovdje a priori vjeruje. Međutim, problem je što sada u više od 700 slučajeva u zapadnoj Evropi, i to nakon 20 godina iskustva, kažu da to jednostavno nije tako. Barcelona, Berlin, Hamburg, London, Pariz… danas slijede primjer Beča i vraćaju gotovo po hitnom postupku vlasništvo nad javnim uslugama iz privatnih u državne ruke.
Prije dvije godine Transnational Institute (TNI) iz Amsterdama objavio je opširnu studiju o efektima privatizacije javnih usluga u svijetu i objasnio zašto je skoro nezaustavljivo krenuo proces reprivatizacije i rekomunalizacije. Studija pod nazivom “Reclaiming Public Services: How cities and citizens are turning back privatisation” opisuje na stotine i hiljade praktičnih primjera kako je proces privatizacije javnih i komunalnih usluga naštetio građanima, koji su kao po pravilu nakon privatizacije dobili lošije i nekvalitetnije usluge i enormno više cijene.
Naravno, u novinama nema dovoljno prostora da se pomenu samo neki od 1.600 gradova širom svijeta koji trenutno vraćaju (ili su već vratili) davno privatizovane javne usluge u državne ruke. Međutim, ono što želimo istaći u ovom slučaju može se lijepo opisati na par početnih primjera. Proces privatizacije javnih i komunalnih usluga krenuo je početkom osamdesetih, sa dolaskom na vlast Ronalda Reagana u SAD-u i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Teoretski osnov za proces privatizacije javih usluga dala je neoliberalna ekonomska doktrina iz SAD-a, čiji je svojevrsni guru bio Milton Friedman. Ovaj je američki ekonomista, sa Univerziteta u Chicagu, preko MMF-a i Svjetske banke, prvo u Čileu i Argentini svojim stavovima o privatizaciji ojadio tamošnje stanovništvo, da bi potom svoju doktrinu preko pomenutih međunarodnih finansijskih institucija prenio na cijeli svijet.
Friedmanovim stavovima su naruku išli Reagan i Thatcher koji su odlučili privatizovati sve za što su tada mogli dobiti saglasnost te zbog toga danas na svijetu ne postoji nijedan ozbiljniji neoliberalni ekonomista koji bar na svom računaru nema lik Reagana i Thatcherove na screensaveru. Međutim, nekoliko godina nakon Reaganove i Thatcherove privatizacije javnih usluga, počeli su na površinu isplivavati problemi o kojima se uglavnom, zahvaljujući MMF-u i Svjetskoj banci, nije govorilo.
U Britaniji je recimo ‘80. i ‘90. godina privatizovana željeznica (pokrenula Thatcher, a završio John Major), pri čemu je javna kompanija koja je obavljala tu uslugu završila u rukama nekoliko privatnih firmi. Te su firme uglavnom obavljale samo održavanje, a onda je vlasništvo nad Britanskim željeznicama raspodijeljeno na više od 2.000 raznih domaćih i stranih privatnih kompanija. Rezultat? U tri najveće željezničke nesreće u Britaniji, koje su prouzrokovane privatizacijom, poginule su 42 osobe, a više od 600 ih je ozlijeđeno.
No, privatizacija je donijela i druge probleme. Organizacija željeznica je bila haotična, vozovi i putnici su stalno kasnili, usluge su enormno poskupjele, a privatne firme su nagomilane gubitke jednostavno prebacile na pleća poreskih obveznika. Za samo tri godine država je tim privatnim kompanijama isplatila subvencije u istom iznosu koliko je i zaradila privatizacijom Britanskih željeznica. Ali troškovi za poreske obveznice ni tu nisu stali, pa je država prvo vratila nadzor nad privatizovanim željeznicama. Na kraju je čak i Thatcherova shvatila, kako je rekla, da izgleda da “vozovi nisu efikasni izvan javnog sektora”.
Još ilustrativniji primjer dolazi iz Francuske. Prije dvadesetak godina javna kompanija za vodosnabdijevanje u Parizu je privatizovana. Dvije privatne kompanije su podijelile vodosnabdijevanje po rijeci koja protiče kroz grad, tako da je lijeva strana grada pripala jednoj, a desna drugoj kompaniji. Rezultat privatizacije je ubrzo isplivao na površinu. Za samo godinu cijene usluga vodosnabdijevanja u Parizu je porasla za 240 posto (?!), pri čemu novi privatni vlasnici nisu bili pretjerano skloni da “nepotrebno plaćaju” sanitarnu kontrolu vode, što znači i da su građani glavnog francuskog grada dobili nekvalitetniju, a ne samo skuplju uslugu. Pariz je, naravno, nakon izvjesnog vremena vodosnabdijevanje vratio u ruke grada.
Uglavnom, da ne dužimo previše, danas u svijetu gotovo da nema nijednog uspješnog projekta privatizacije javnih ili komunalnih usluga, zbog čega je proces reprivatizacije ili rekomunalizacije pokrenut. Nažalost, o tim se stvarima kod nas malo govori ili čak malo zna, a prevladavajuća matrica na ovim prostorima je i dalje “privatizujte snabdijevanje električne energije i svima će vam odmah biti bolje, a svi ekonomski problemi će odjednom nestati”. Nažalost, to baš tako i ne ide. Jer, ako taj obrazac nije uspio u otprilike 1.600 slučajeva širom svijeta, zaista je teško povjerovati da će uspjeti evo baš u Bosni. Na našu žalost, to veoma teško ili gotovo nikako ne dopire do sivih moždanih vijuga lokalnih političara, koji još uvijek recimo ne shvataju razliku između investicije i kredita, pa je stoga upitno i njihovo poimanje reprivatizacije ili rekomunalizacije. Na našu žalost, naravno.