Tad je shvatila da ne samo njena, već i kolektivna predodžba romantičnog ugođaja, barem kad je o u kapitalističkom društvu riječ, diskretno ali neumitno uključuje trošenje novca na razne usluge i proizvode, naslutivši tajnu vezu između romantike i konzumerizma koji moderni kapitalizam promiče radi vlastitog opstanka i razvoja služeći se ljubavlju i seksom kao provjerenim sredstvima za poticanje potrošnje, uz svesrdnu pomoć marketinške industrije i medija.
Foto: HNK Filozofski Teatar - Eva Illouz
Piše: KRISTINA ŽIVKOVIĆ
„Povodom Valentinova za jedan sam izraelski dnevni list napisala tekst u kojem ljude pozivam da slave veliko prijateljstvo, na taj kao i sve druge dane. Osobno ne slavim Valentinovo iz dva razloga: prvi je to što se radi o konzumerističkom blagdanu, a drugi činjenica da su romantična ljubav i seks postali svojevrsna DNK konzumerističke kulture, konzumerističke mašinerije. Mislim da bi u slučaju da romantičnu ljubav i seks izbrišemo iz rječnika, ekonomija kolabirala“ – izjavila je Eva Illouz na početku nedavnog gostovanja u Filozofskom teatruzagrebačkog HNK večer uoči Dana zaljubljenih, čije je obilježavanje začinjeno cvijećem, darovima i izlascima u dvoje, na radost cvjećara, trgovaca i ugostitelja, jedan od najboljih dokaza za istinitost izrečenog.
Bilo da se radi o Valentinovu ili kakvoj drugoj prigodi, stvaranje romantičnog ozračja ne podrazumijeva samo nježne osjećaje i maštu, već gotovo u pravilu i trošenje novca, barem kad je o modernom kapitalističkom društvu riječ. Upravo je ta znakovita pojava Illouzovu zaokupila prije više od četvrt stoljeća, u vrijeme kad je kao doktorandica pohađala Annenberg School for Communication na Sveučilištu u Pennsylvaniji i tadašnjeg dečka poželjela iznenaditi romantičnom večerom za njegov rođendan. Budući da je živjela na vrlo tankom studentskom budžetu, izlazak u kakav otmjeniji restoran nije im mogla priuštiti, te je zaključila da bi ga mogla iznenaditi specijalitetima iz vlastite kuhinje posluženim uz svijeće, u lijepom posuđu i na stolnjaku, odreda stvarima koje u skromnom studentskom stanu nije imala, a sredstva kojima je raspolagala nisu bila dovoljna i za kupovinu delikatesnih namirnica i svih tih rekvizita.
Tad je shvatila da ne samo njena, već i kolektivna predodžba romantičnog ugođaja, barem kad je o u kapitalističkom društvu riječ, diskretno ali neumitno uključuje trošenje novca na razne usluge i proizvode, naslutivši tajnu vezu između romantike i konzumerizma koji moderni kapitalizam promiče radi vlastitog opstanka i razvoja služeći se ljubavlju i seksom kao provjerenim sredstvima za poticanje potrošnje, uz svesrdnu pomoć marketinške industrije i medija.
Sprega romantične ljubavi i konzumerizma, emocionalnih obrazaca i kapitalizma Illouzovu je toliko zaintrigirala da joj je posvetila i književni prvijenac „Consuming the Romantic Utopia“ iz 1997., a ostala je i lajtmotiv njezinih kasnijih djela te svojevrsna okosnica njena znanstveno-istraživačkog rada tijekom kojeg je došla do niza zanimljivih otkrića, kao npr. u anketi provedenoj među djecom i tinejdžerima u dobi od 7 do 16 godina.
„Zamolili smo ih da nam daju svoju definiciju romantike i iznenadili se uvidjevši da se odgovori, bez obzira na godine, u velikoj većini slučajeva podudaraju te uključuju trošenje i zajedničku konzumaciju, radilo se o jelu, piću, zabavnim sadržajima poput kina ili putovanju na neku egzotičnu destinaciju s pješčanim plažama po kojima će zaljubljeni par šetati držeći se za ruke, kako često vidimo na „romantičnim“ fotografijama, kao i u filmovima i reklamama. Budući da je to bilo najprimjerenije njihovoj dobi, najmlađim smo ispitanicima rekli da nam kažu kako izgleda romantična večera, a opisi su bili više-manje slični onome koji je dala jedna sedmogodišnjakinja – prigušena svjetlost, lagana glazba u pozadini, fina jela i, znakovito, skup restoran“, otkrila je Illouzova, dodavši da su najveći krivci za stvaranje takvih predodžbi kod djece i mladih televizija i drugi mediji, odnosno promidžbene poruke koje čine neizbježan dio njihova sadržaja.
Iako nam se povezanost romantične ljubavi s izlascima i zajedničkom konzumacijom „vani“ danas čini samorazumljivom, nekada nije bilo tako, jer taj se običaj počeo javljati tek u 1920-tima. „U 19. stoljeću nije bio običaj da mladić i djevojka izlaze u restoran ili kazalište, barem kad je o višim građanskim slojevima riječ. U određenoj bi dobi djevojka iz tih krugova „debitirala“ u društvu što je značilo da je spremna za udaju. Potencijalni prosci dolazili bi u njen dom i ondje su se, pod nadzorom, odvijali zajednički susreti tijekom kojih je središnju ulogu igralo udvaranje.
Naravno, roditelji su mogli odlučivati kojeg će se potencijalnog ženika pozvati i izbor je bio sveden na isti društveni sloj i daleko uži krug nego stoljeće kasnije kad je započela moda izlazaka“, upozorila je „sociologinja ljubavi“, kako često nazivaju Evu Illouz, dodavši kako se paralelno s tim promijenila i vizija bračne sreće, velikim dijelom pod utjecajem marketinga i Hollywooda u kojem su se snimali filmovi čije je zajedničko gledanje u kinu bilo čestim dijelom izlaska u dvoje.
„Industrija oglašavanja rano je prepoznala potencijal koji se krije u upravljanju emocijama, a holivudski filmovi pritom su bili od velike pomoći“, naglasila je dodavši kako su u njima pripadnici srednjeg i siromašnijeg sloja mogli po prvi put vidjeti kako izgleda život bogatih, u nastavku se pozabavivši načinom na koji je to utjecalo na pojedince i društvo u cjelini. Naime, ljubavni filmovi čiji protagonisti odlaze na skupe večere, nose otmjenu odjeću i nakit, odsjedaju u luksuznim hotelima i putuju na romantične lokacije u kolektivnoj su svijesti polako počeli formirati predodžbu romantične ljubavi u čijem su oblikovanju značajnu ulogu odigrali mediji uz zdušnu potporu marketinga koji je znao iskoristiti novonastale okolnosti.
Jedna od važnijih posljedica tih utjecaja bila je promijenjena vizija sretne veze i braka. Dok je sretno življenje u modernom kapitalističkom društvu postalo temeljni egzistencijalni cilj, spoj materijalnog blagostanja i ljubavne idile u vezi (braku), začinjen prigodnom dozom romantike, postao je „recept“ za njegovo postizanje. Ta romantika, dakako, uključuje i zajedničke izlaske, nenametljivo utkane u izraz „trenuci za nas“.
„Svojedobno sam u sklopu jednog istraživanja razgovarala s parom koji je u braku bio otprilike 7 godina te mi je tijekom odvojenog ispitivanja supruga rekla da je sve u redu, no bilo bi bolje da odvajaju više trenutaka za njih dvoje, aludirajući pritom na zajedničke izlaske. To je zanimljiva pojava koja je 1920-tih kad su izlasci postali popularni dovela do naglog porasta razvoda. Muževi su imali štedljiviji pristup i nisu bili toliko oduševljeni zamišlju da troše na zajedničke konzumacije „vani“, no žene su željele više uzbuđenja i smatrale da će im ga izlasci donijeti“ – otkrila je Illouzova dotaknuvši se uvjerenja koje je jednako aktualno i danas, nadodavši da je kultura izlaženja ujedno proširila krug osoba između kojih se mogao izabrati potencijalni partner, dok je drugu revolucionarnu promjenu donio internet, povećavši ponudu različitih izbora do neslućenih razmjera.
„Kad su ljudi nekad tražili potencijalnog partnera, izbor se svodio na možda deset njih… jednog bi upoznali recimo 1962., sljedećeg 1964. i sve je išlo nekim kronološkim redom. Međutim, danas kad otvorite stranice za spajanje parova odjednom se suočite sa stotinama osoba između kojih možete izabirati. Stotine muškaraca i žena čekaju da budu izabrane, odnosno da budu oni koji će izabrati. Modalitet, način na koji ćete izabrati događa se tako da vidite, zapravo vizualizirate tržište potencijalnih izbora, baš kao da uđete u trgovinu i zamislite sve paste za zube koje u tom trenutku na tržištu postoje.
To za mene znači dvije, bolje rečeno tri stvari. Prvo je da vi postajete onaj koji bira i u takvoj ste situaciji, suočeni s tolikim izborima, puno skloniji racionaliziranju. Ne zaljubljujete se intuitivno, ne tako da nekoga ugledate i reagirate na glas, govor tijela te osobe i na način na koji ona rezonira s vašim nesvjesnim. Internet neutralizira tu nesvjesnost, tu nesvjesnu dimenziju susreta, jer ljudi se predstavljaju s određenim atributima koje vi racionalno vrednujete.
Kao drugo, sposobnost da razmišljate umom, a ne srcem, vrlo je kompromitirajuća. Tradicionalnija ljubav temelji se na sposobnosti da o osobi razmišljate kao jedinstvenoj, posebnoj. Sjetite se Dantea, on je Beatrice vidio, čini mi se, jednom dok je bila dijete i susreo na ulici devet godina kasnije. Ti su susreti bili dovoljni da kaže kako mu je ona ljubav života, naravno slijedeći tadašnju tradiciju udvorne ljubavi. Ona se kasnije udala, on oženio, no to nije bilo važno, ona je bila jedna i jedinstvena“ – naglasila je Eva Illouz dodavši kako su danas, pogotovo sa svim ponuđenim izborima koji se mogu naći na internetu, inspiracija i intuicija ustupile mjesto racionalizaciji, ironičan pristup ljubavi romantičarskom sentimentalizmu i strasnim izljevima osjećaja.
Tom se temom pozabavila u knjizi "Hladna intimnost", izvorno objavljenoj 2007., koja je u istom tomu s "Hard-core romansom“ iz 2014. u hrvatskom prijevodu objavljena u izdanju Planetopije netom uoči autoričina gostovanja u HNK. Za njeno ranije djelo „Zašto ljubav boli“, ugledni njemački tjednik Die Zeit napisao je „nitko više neće moći raspravljati o ljubavi, a da se ne pozove na ovu knjigu“, te drugom prigodom uvrstio Evu Illouz među deset najznačajnijih mislilaca 21. stoljeća.
Budući da se tijekom zagrebačkog izlaganja dotakla tema detaljnije razrađenih u svim njenim djelima, nije propustila progovoriti o onoj kojom se bavi „Hard-core romansa“, a to je neobičan uspjeh planetarno popularnog bestselera „50 nijansi sive“ koji, unatoč općeprihvaćenom mišljenju, Illouzova ne smatra feminističkom knjigom, iako je „ne“ glavne junakinje promijenilo sve i sado-mazohističku vezu u kojoj je bila podčinjena učinilo vezom iz snova u kojoj je ona šefica danju, a on u postelji.
Klišej? Pa naravno, još jedan klišej kojim se hrani konzumističko društvo i koji oblikuje predodžbu romantične ljubavi.
Filozofski teatar
