Ma koliko jaki i umišljeni bili, ma koliko nam bankovni računi ulijevali i sigurnost i lažnu iluziju, ma kako nam išlo u životu i bili samozadovoljni, život nas iznenadi, život nas nauči da moramo biti skrušeni, skromni i bolji ljudi od stvari u kojima smo uspjeli.
Autor: Ivo Anić
Postoje dani u životu, a život je takav kada se sve ruši oko vas, kada znate da ma koliko jaki i sistematični bili stvari izmiču kontroli bez vaše volje.
Život je sekunda, sekunda u kojoj okreneš glavu da promijeniš CD, a šleper pred tobom oduzme ti prednost, život je, znate, pravac, neki idu na kavu, neki da se posljednji put susretnu s ocem, majkom, ženom.
Ma koliko jaki i umišljeni bili, ma koliko nam bankovni računi ulijevali i sigurnost i lažnu iluziju, ma kako nam išlo u životu i bili samozadovoljni, život nas iznenadi, život nas nauči da moramo biti skrušeni, skromni i bolji ljudi od stvari u kojima smo uspjeli.
Na vrhuncu svoje uspješne karijere i u jeku svojih planova za krstarenja djetetu vam dijagnosticiraju tumor.
To je znate, život, to tako ide.
Bahati smo, samodopadni i licemjerni, napuhanih ega, napuhanih Facebook profila, trudimo se prikazati u boljem, sjajnijem svjetlu, volimo te sitne gadosti, neka pate, neka nas vide, neka nam zavide, volimo ismijavati ljude, volimo izrugivati one koji nam nisu dorasli, volimo biti zlobni, pakosni, to je duševna hrana ponovo onog istog ega s početka priče.
Lijepo je sebe prikazivati u tom i takvom svijetlu, lijepo je kada zavaramo druge, tada se i naša slika u ogledalu doima puno mlađa i ljepša. Taj idilični prikaz sebe kao onog i onakvog kakvog bi sami htjeli sebi u miraz pokloniti, uistinu je fantastičan. No, mi ne živimo tako, mi ne radimo stvari kojima se hvalimo, a samodopadnost nas u konačnici guši, guši nam odnose s ljudima jer se bojimo u stvarnom životu fizičkog dodira, kontakta, ta ljudi će napokon shvatiti da ja i nisam baš taj i takav…
Život zapravo nije toliko složen, život je jednostavna stvar, život je isti od vremena kada smo imali i cijenili prijateljstvo, kao što je isti i danas, život se nije promijenio, promijenili smo se samo mi. Postali smo samodopadni, oholi, dostatni sami sebi…
Još nisam vidio u trgovačkim centrima da se ljudi razdragano ni ljube ni grle, to sam vidio samo u zračnim lukama, kada su ljudi duboko svjesni da im životi ne ovise o njihovom napuhanom egu već o pilotu i milosti nebesa.
Ako želite doživjeti životnu istinu, dođite u zračnu luku, dođite na Odjel neonatologije, ljudima na tom odjelu uistinu nije bitno tko je Hrvat, tko Srbin, tko Jugoslaven, tim ljudima bitan je samo nalaz CT-a koji po pravilu kasni.. U tim i takvim trenucima u životu kraj vas sjede Milan Štrljić i Željko Malnar, a vama na zaslonu mobitela svijetle samo poruke vaših prijatelja. Vaša bol, napuštenost i samoća, s tim i takvim ljudima koje volite i oni vole vas, postaju vaša snaga, vjera u život i vaša unutarnja volja da mijenjate, da se borite i da dočekate jutarnje sunce sa spoznajom da u svojoj samoći zapravo – niste sami.
Meni u životu više ništa nije teško, nisu mi teške ni ovrhe ni ovaj jadni život kojeg živimo, nisu mi teški ni dani gorčine u zemlji koju volim i želim da bude drugačija, kao što mi nisu teški ni dani bez vjere, moja vjera ste vi, moji prijatelji, moja snaga i razlog da se borim, da ustrajem, da stisnem zube… Život me naučio da cijenim vrijednost prijateljstva, da cijenim svaki dan koji mi je poklonjen i da cijenim sve ljude, i one koje ne poznajem, a pogotovo one koji su uz mene i u dobru i u zlu.
Hvala vam prijatelji moji što me volite! Vaša ljubav je uz moju obitelj najvrjednije što imam i što ću ikada imati. Moj život uz vas i samo uz vas ima smisla i ima snagu, snagu s kojom svaki dan hrabro kročim u prošlost, kao i u budućnost. Moj život kolopet je emocija, događaja i života samog po sebi, nepredvidivog i stvarnog. Da bi ga živio kako znam, potrebna mi je skromnost u jednostavnosti svojih prijatelja, njihova pomoć i vjera u mene, ljudi koji me čitaju bez obzira na vjeru i nacionalnost. Biti čovjek najteže je zanimanje.
To je, znate, esencija života.