Vjerujem da jednakost među ljudima mora biti zapamćena naročito da bi se spriječilo da jedan čovjek postane oruđe drugog.
Vjerujem da jedinstvenost čovjeka, nasuprot ostalom živom svijetu, potiče iz činjenice da je čovjek svjesni život po sebi. Čovjek je svjestan sebe, svoje budućnosti, koja je smrt, svoje sićušnosti, svoje nemoći; svjestan je drugih kao drugih; čovjek je dio prirode, predmet je njenih zakona čak i kada ih nadilazi svojom mišlju.
Vjerujem da je čovjek proizvod prirodne evolucije koja je rođena iz suprotnosti zatočeništva u prirodi i izdvojenosti iz nje, i iz potrebe da sa prirodom pronađe sklad i jedinstvo.
Vjerujem da je čovjekova priroda protivrječnost ukorijenjena u uslovima ljudskog bivstvovanja koje zahtjeva traganje za rješenjima, što sa svoje strane stvara nove protivrječnosti i potrebu za odgovorima.
Vjerujem da svaki odgovor na te protivrječnosti može da zaista zadovolji uslov da pomaže čovjeku da prevaziđe osjećanje izdvojenosti i da postigne osjećanje saglasnosti, jedinstva i pripadanja. Vjerujem da u svakom odgovoru na te protivrječnosti čovjek ima mogućnost da bira između stvaralaštva i rušilačkog nasilja; između stvarnosti i opsena, između nepristrasnosti i netrpeljivosti, između bratstva-nezavisnosti i gospodarenja-potčinjavanja.
Vjerujem da se „životu“ može pripisati značenje neprekidnog rađanja i razvoja.
Vjerujem da se „smrti“ može pripisati značenje onemogućenog razvoja, neprekidnog ponavljanja. Vjerujem da čovjek regresivnim odgovorom pokušava da nađe jedinstvo, oslobađajući se neizdržive usamljenosti i nesigurnosti, izopačujući ono što ga čini humanim i što mu zadaje bol. Regresivni odgovor se javlja u tri vida, odvojena ili spojena: nekrofiliji, narcizmu i incestuoznoj simbiozi.
Pod nekrofilijom podrazumijevam ljubav prema nasilju i uništavanju; želju da se ubija; obožavanje sile; sklonost smrti, samoubistvu, sadizmu; želju da se organsko pretvori u neorgansko sredstvima „reda“. Nekrofil, lišen sposobnosti da stvara, u svojoj nemoći uništavanje smatra lakim jer služi samo jednoj sposobnosti: sili.
Pod narcizmom podrazumijevam odsustvo autentičnog interesovanja za spoljni svijet, koje zamjenjuje snažna privrženost sebi, svojoj grupi, klanu, religiji, naciji, rasi itd. – uz posljedična ozbiljna iskrivljenja racionalnog suđenja. Uopšte, potreba za narcističkim zadovoljenjem proističe iz neophodnosti da se nadoknadi materijalno i kulturno siromaštvo.
Pod incestuoznom simbiozom podrazumijevam sklonost da se ostane vezan uz majku i njene zamjene – krvi, porodici, plemenu – kako bi se uteklo od nepodnošljive težine odgovornosti, slobode, svijesti i našli zaštita i ljubav u stanju sigrune zavisnosti, za koje pojedinac plaća zaustavljanjem svog ljudskog razvoja.
Vjerujem da čovjek koji bira napredak može da pronađe novo jedinstvo kroz pun razvoj svih ljudskih mogućnosti, koje se iskazuju kroz tri orijentacije. Te orijentacije mogu biti predstavljene izdvojeno ili zajedno: biofilija, ljubav prema čovječanstvu i prirodi, nezavisnost i sloboda.
Vjerujem da je ljubav glavni ključ koji otvara vrata ljudskog razvoja. Ljubav i jedinstvo sa nekim ili nečim izvan sebe, jedinstvo koje dozvoljava čovjeku da sebe dovede u odnos sa drugima, da se osjeti jedan među drugima, a da ne ograniči lični integritet i nezavisnost. Ljubav je produktivna orijentacija za koju je najvažnije da su istovremeno prisutni: staranje, odgovornost, uvažavanje i poznavanje onoga sa čime se čovjek povezuje.
Vjerujem da je iskustvo ljubavi najčovječniji i najčovjekotvorniji čin koji je čovjeku dat na uživanje i da, kao i razum, nema smisla ako je shvaćena na djelimičan način.
Vjerujem u nužnost „slobode od“ unutrašnjih i/ili spoljašnjih prinuda, kao preduslov „slobode za“ stvaranje, građenje, saznavanje itd. kako bi nastala slobodna, aktivna, odgovorna ličnost.
Vjerujem da je sloboda sposobnost da se slijedi glas razuma i znanja, nasuprot glasu iracionalnih strasti; da je to emancipacija koja čovjeka čini slobodnim i stavlja ga u položaj da koristi vlastite racionalne moći i da objektivno shvati svijet i svoje mjesto u njemu.
Vjerujem da je „borba za slobodu“ nekada značila jedino borbu protiv nametnutog autoriteta, koji nadilazi volju pojedinca. Danas bi „borba za slobodu“ trebala da znači lično i kolektivno samooslobađanje „autoriteta“ kome smo se dobrovoljno podvrgli; samooslobađanje od unutrašnjih sila koje čine neophodnim to podvrgavanje jer nismo u stanju da podnesemo slobodu. Vjerujem da sloboda nije stalno svojstvo koje „imamo“ ili „nemamo“; možda je njena jedna stvarnost: čin samooslobađanja kroz proces izbora. Svaki životni korak koji uvećava čovjekovu zrelost, uvećava u njegovu sposobnost da izabere oslobađajuću alternativu.
Vjerujem da „sloboda izbora“ nije uvijek istovjetna za sve ljude u svakom trenutku. Čovjek sa isključivo nekrofilnom orijentacijom, ili narcističkom, ili simbiotički-incestuoznom, ima samo regresivan izbor. Slobodan čovjek, oslobođen iracionalnih veza, ne može da ima regresivan izbor. Vjerujem da problem slobode izbora postoji samo za čovjeka sa suprotstavljenim orijentacijama i da je ta sloboda snažno uslovljena nesvjesnim željama i umirujućim racionalizacijama.
Vjerujem da niko ne može da „izbavi“ svog bližnjeg birajući umjesto njega. Da bi mu pomogao, može da naznači moguće alternative, iskreno i sa ljubavlju, bez sentimentalnosti i iluzija. Poznavanje oslobađajućih alternativa i svijest o njihovom postojanju može u pojedincu da probudi njegovu skrivenu energiju i uputi ga da izabere poštovanje prema „životu“, ne prema „smrti“.
Vjerujem da se jednakost osjeća onda kada se pojedinac, u potpunosti otkrivši sebe, prepoznaje kao jednak drugima i poistovjećuje sa njima. Svako nosi ljudskost u sebi, „ljudska sudbina“ je jedinstvena i jednaka za sve ljude, bez obzira na neizbježne razlike u inteligenciji, talentu, visini, boji itd.
Vjerujem da jednakost među ljudima mora biti zapamćena naročito da bi se spriječilo da jedan čovjek postane oruđe drugog.
Vjerujem da je bratstvo ljubav usmjerena prema bližnjem. Ostaće, međutim, riječ bez smisla, sve dok „incestuozne“ veze, koje čovjeka onemogućavaju da objektivno sudi svog „brata“ ne budu iskorjenjene.
Vjerujem da pojedinac, koji nije na putu da nadiđe svoje društvo i uvidi na koji način ono unapređuje ili ometa razvoj ljudskog potencijala, ne može da dođe u bliski dodir sa svojom ljudskošću. Ako mu tabui, ograničenja, iskrivljene vrijednosti izgledaju „prirodni“, to je jasna naznaka da mu nedostaje stvarno poznavanje ljudske prirode.
Vjerujem da je društvo, koje istovremeno podstiče i sputava, uvijek bilo u sukobu sa ljudskošću. Jedino kada se ciljevi društva poistovjete sa ciljevima ljudskosti, društvo će prestati da parališe čovjeka i ohrabruje gospodarenje.
Vjerujem da čovjek može i mora da se nada zdravom društvu koje unapređuje čovjekovu sposobnost da voli svog bližnjeg, da radi i stvara, da razvija svoj razum i objektivnost samoosjećanja, zasnovanog na iskustvu vlastite produktivne energije.
Vjerujem da čovjek može i mora da se nada kolektivnom povraćaju duševnog zdravlja, koje obilježava sposobnost da se voli i stvara, oslobađanjem čovjeka od incestuoznih veza sa klanom i tlom, osjećanjem identiteta zasnovanog na iskustvu koje pojedinac ima o sebi kao subjektu i činiocu svojih moći; sposobnošću da se osjeti realnost u sebi i izvan sebe i uticajem na razvoj objektivnosti i razuma.
Vjerujem da će, kako naš svijet postaje lud i dehumanizovan, sve veći broj pojedinaca osjećati nužnost da se poveže i radi sa ljudima koji dijele njihove brige.
Vjerujem da bi ti ljudi dobrih namjera trebali ne samo da prispiju do humanog tumačenja svijeta, već i da bi morali da ukažu put moguće promjene i rade na njoj. Tumačenje bez želje za promjenom je beskorisno, promjena bez prethodnog tumačenja je slijepa.
Vjerujem u moguće ostvarenje svijeta u kome bi čovjek mogao biti mnogo čak iako ima malo; svijeta u kome prevladavajuća motivacija egzistencije nije potrošnja, svijeta u kome je „čovjek“ cilj, prvi i posljednji, svijet u kome bi čovjek mogao da pronađe svrhu svog života kao i snagu da živi slobodno i bez iluzija.
Erich Fromm