Egzistencijalno imanje nije u sukobu s bivanjem, dok karakterološko jest. Čak i “pravednik” i “svetac” moraju željeti imati – u egzistencijalnom smislu – dok prosječan čovjek želi imati u egzistencijalnom i karakternom smislu.
Ako se moj osjećaj identiteta temelji na onome što imam, na posjedovanju, ako mogu reći ‘Ja sam ono što imam’, onda se nameće pitanje ‘što sam ja ako izgubim ono što imam?, izjavio je Erich Fromm, psihoanalitičar i filozof, u intervjuu iz 1976. godine, povodom objavljivanja svoje knjige Imati ili biti, djelu koje će najviše popularizirati njegov rad.
Osim te proslavljene knjige, neka od najznačajnijih djela Ericha Fromma su: Bijeg od slobode, Čovjek za sebe, Zdravo društvo, Umijeće ljubavi, S onu stranu okova iluzije, Anatomija ljudske destruktivnosti.
U knjizi Imati ili biti Fromm iznosi da njegova višegodišnja istraživanja pojedinaca i grupa ukazuju na činjenicu “da su imanje i bivanje dva temeljna modusa iskustva pomoću kojih se određuju razlike između individualnih karaktera i raznih tipova društvenog karaktera”.
U modusu imanja možemo prepoznati karakteristike stila života našeg vremena. Mislimo da nam stjecanje stvari, društvenog položaja, pomodnih stavova i mnogobrojnih površnih odnosa pružaju sigurnost, a zapravo nam samo stvaraju iluziju da vrijedimo onoliko koliko imamo. Stav da ono što imamo određuje ono što jesmo neminovno se rasplinjuje u nekom životnom periodu. Tada dolazimo pred zid u koji možemo lupati glavom ili se ipak okrenuti onom humanijem u nama i oko nas, što je Fromm opisao kao modus bivanja.
Pod imanjem ili bivanjem ne mislim na neke odvojene osobine subjekta, ilustrirane takvim iskazima kao što su “Imam auto” (…) ili “Ja sam sretan”. Mislim na dva temeljna načina postojanja, na dvije različite vrste orijentacije prema sebi i prema svijetu, na dvije različite vrste karakterne strukture, prevlast koje određuje cjelokupnost nečijeg mišljenja, osjećanja i djelovanja.
Dok se osobe modusa imanja vežu za ono što imaju, osobe bivanja vežu se za činjenicu da jesu, da su žive i da će nastati nešto novo samo ako budu imale hrabrosti opustiti se i reagirati. One živo stupaju u razgovor, jer se ne guše pod opterećenjem onoga što imaju. Njihova živost je prijelazna i često pomaže drugoj osobi da prevlada svoju egocentričnost. Na taj način razgovor prestaje biti razmjena roba (obavijesti, znanja, statusa) i postaje dijalog u kojem prestaje biti važno tko je u pravu. Suparnici počinju zajedno plesati i rastaju se puni radosti, a ne osjećaja trijumfa ili žalosti, koji su jednako sterilni.
Da bismo u potpunosti mogli shvatiti modus imanja (…), čini se nužnim još jedno određenje, određenje funkcije egzistencijalnog imanja. Ljudski način postojanja zahtijeva da neke stvari imamo, održavamo, pazimo i upotrebljavamo da bismo preživjeli. To se odnosi na naše tijelo, hranu, stan, odjeću i oruđa neophodna za zadovoljavanje naših potreba. Takav oblik imanja možemo nazvati egzistencijalnim jer je ukorijenjen u ljudskoj egzistenciji. To je racionalno upravljen poriv k održanju života – za razliku od karakterološog imanja (…), a koje je nagon strasti da se prisvoji i zadrži ono što nije urođeno, već što se razvilo kao posljedica utjecaja društvenih uvjeta na biologijski zadan ljudski rod.
Egzistencijalno imanje nije u sukobu s bivanjem, dok karakterološko jest. Čak i “pravednik” i “svetac” moraju željeti imati – u egzistencijalnom smislu – dok prosječan čovjek želi imati u egzistencijalnom i karakternom smislu.
Budući da je društvo u kojem živimo posvećeno stjecanju imovine i ostvarivanju profita, rijetko nailazimo na neku potvrdu bivajućeg načina postojanja, pa većina ljudi način postojanja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini prihvatljiv način života.
Općenitije govoreći, osnovni elementi u odnosima pojedinaca u modusu imanja su takmičarstvo, antagonizam i strah. U odnosu zasnovanom na imanju antagonistički element potječe iz same prirode tog odnosa. Ako je imanje osnova za moj osjećaj identiteta, jer “jesam ono što imam”, želja za imanjem mora voditi želji da se ima mnogo, da se ima više, da se ima najviše. Drugim riječima, pohlepa je prirodna posljedica orijentacije na imanje.
U modusu bivanja privatno imanje (privatno vlasništvo) s afektivnog je stajališta vrlo malo važno, jer nije potrebno da nešto posjedujem da bih u tome mogao uživati ili da bih to mogao uopće upotrebljavati.
U modusu bivanja više no jedna osoba – zapravo milijuni ljudi – mogu sudjelovati u uživanju u nekom predmetu budući da ne postoji potreba – ni želja – da ga se ima kao uvjet da se u njemu uživa.
Pretpostavke modusa bivanja su nezavisnost, sloboda i prisutnost kritičkog uma. Njegova osnovna osobina je aktivnost, ali ne u smislu izvanjske aktivnosti ili biznisa već unutrašnje, produktivne upotrebe naših ljudskih moći. Biti aktivan znači izražavati svoje sposobnosti, talente, bogatstvo ljudske darovitosti kojim je – iako u različitim stupnjevima – obdareno svako ljudsko biće. To znači obnavljati se, rasti, izražavati se, voljeti, prevladati zatvor izolacije vlastitog ega, zanimati se, davati.
“Produktivan”, u smislu u kojem ga ovdje rabim, ne odnosi se na sposobnost stvaranja nečeg novog ili originalnog (…). A, a ne odnosi se ni na proizvod moje aktivnosti već na njenu osobinu. Slikanje ili znanstveno proučavanje mogu biti sasvim neproduktivni tj. sterilni; s druge strane, proces koji se zbiva u osobama koje su duboko svjesne sebe ili koje drvo ne samo gledaju već ga uistinu i “vide”, koje čitaju pjesmu i u sebi doživljavaju osjećaje što ih je pjesnik izrazio riječima – taj proces može biti vrlo produktivan, iako ništa nije “proizvedeno”.
Modus bivanja može napredovati samo u onoj mjeri u kojoj smanjujemo modus imanja tj. nebivanja – prestanka traganja za sigurnošću i identitetom prianjanja za ono što imamo i ustrajanjem na našem ja i našim posjedima.
Mi, ljudska bića, imamo inherentnu i duboko ukorijenjenu želju za bivanjem: za izražavanjem svojih sposobnosti, za aktivnošću, za odnosom s drugima, za izbjegavanjem zatvorske ćelije sebičnosti. Istinitost te tvrdnje potkrepljuju toliki dokazi da bismo njima mogli ispunili cijelu jednu knjigu.
Prema mojoj procjeni, mladih je (kao i starijih) koji ozbiljno nastoje promijeniti modus imanja za modus bivanja više od šačice usamljenih pojedinaca. Vjerujem da se povelik broj grupa i pojedinaca kreće u pravcu bivanja, da oni predstavljaju novi trend transcendiranja modusa imanja većine te da im pripada povijesna važnost. To nije prvi slučaj u povijesti da manjina označava put kojim će poći povijesni razvitak. Postojanje te manjine pruža nadu u opću promjenu od imanja na bivanje.
Autor: Erich Fromm, Imati ili biti, Izvori, Zagreb, 2004.
Priredila: Suzana Mateša