Ekrani su svuda oko nas. Živimo u tehnološkom svijetu i nemoguće ih je izbjeći u potpunosti. Često viđamo malu djecu ili čak bebe kako se zabavljaju smartfonima, tabletima i sličnim uređajima s ekranima. Fascinirani smo kako brzo uče, kad vidimo kako „odmah znaju gdje treba upaliti“, kako „odmah listaju virtualne stranice“… i sl.
Divimo se i njihovom poznavanju engleskog jezika u tako ranoj dobi, no koliko je to smisleno, preporučljivo i korisno za dijete ako uz to nije u stanju komunicirati na materinjem, koliko je korisno ako ono taj jezik ne upotrebljava u komunikacijske svrhe nego samo mehanički, kao eholalija, ponavlja riječi i pjesmice bez razumijevanja… Je li za preživljavanje neophodan engleski jezik u tako ranoj dobi? Čemu mu služi ako ne zna samostalno jesti? Ili izraziti što mu treba? Koliko je funkcionalno to znanje. Čemu te vještine djetetu služe? Što dijete realno time dobiva? Što time razvija?
Malim bebama i djeci do tri godine najpotrebnije za razvoj je upoznavanje svijeta oko sebe kroz senzomotoriku. Dakle, za razvoj mozga potrebno mu je istraživanje svega onoga što ga okružuje podraživanjem svih osjetilnih organa kako bi se stvorile veze u mozgu koje će omogućiti djetetu da uči i živi na adekvatan način.
Naime, bez tih iskustava, dijete se neće moći i znati nositi sa svakodnevnim izazovima i događajima onako kako bi trebalo; ne razvija adekvatnu komunikaciju s okolinom i ljudima oko sebe, ne zna se služiti sa stvarima koje ga okružuju te nema funkcionalna znanja i vještine koje bi mu omogućile zdrav razvoj.
Prve tri godine života ključne su za razvoj mozga koji raste brže od bilo kojeg drugog dijela tijela. Tijekom ovog perioda, dječji mozak je osjetljiviji na pozitivne utjecaje, ali i ranjiviji na negativne utjecaje nego što će biti ikada više u životu! TV i drugi elektronički medijski uređaji mogu stati na put i usporiti razvoj jer ne uključuje istraživanje, igranje i vrijednu interakciju s roditeljima i drugim ljudima što zapravo potiče učenje i zdrav fizički te psihosocijalni razvoj.
Prema novim istraživanjima, pretjerano gledanje ekrana, bilo koje vrste, mijenja strukture dječjeg mozga na negativan način. Rezultati pokazuju da što duže dijete gleda televiziju ili video sadržaje na ekranima to su promjene u mozgu dublje.
Snimke MRI (magnetne rezonance) pokazuju da djeca koja mnogo vremena provode pred ekranima imaju manje bijele tvari u prednjem dijelu mozga što je povezano (između ostalog) s nižom verbalnom inteligencijom. Naime, bijela tvar je ono o čemu govorimo kada kažemo da mozak funkcionira brzo i učinkovito, da ima dobre veze u mozgu. Suprotno učenju sviranja instrumenta, bavljenje sportom, čitanja djetetu – gledanje ekrana ne dovodi do razvijanja viših razina u mozgu.
Konkretnije, izloženost malih beba i djece do tri godine ekranima povezano je s usporenim razvojem govora općenito i funkcionalnog govora, vještina te spremnosti djece za vrtić. Također, ekrani u toj dobi često dovode i do problema sa spavanjem, ponašajnih problema, dugoročnih problema u socijalnom razvoju, uključenosti i sposobnosti praćenja na nastavi te akademskog uspjeha.
TELEVIZIJA, VIDEI, DVD-OVI; NISU UČINKOVITI UČITELJI.
Proizvođači programa i videa za djecu tvrde da njihovi proizvodi doprinose djeci. Većina su čak označeni kao edukativni sadržaj koji promovira razvoj mozga i kognitivnih vještina. U istraživanju u kojem je sudjelovalo preko 1000 obitelji, roditelji su podijelili svoje razloge zbog kojih dopuštaju djeci i bebama gledanje TV-a i ekrana. Većina ih je vjerovalo kako na taj način potiču razvoj njihovog mozga.
Međutim, ovakve tvrdnje i vjerovanja nisu potvrđena istraživanjima. Generalno, istraživanja pokazuju da djeca mlađa od tri godine nikako ne napreduju na taj način. Štoviše, pokazalo se suprotno, posebice jer su time izostavljene one aktivnosti koje doista potiču razvoj mozga.
MOZAK BEBA NIJE SPREMAN NITI ZREO ZA EKRANE.
Zašto ekrani utječu na mozak male djece drugačije nego na mozak starije? Odgovor se krije upravo u spomenutim nevjerojatnim promjenama koje se događaju u mozgu tijekom prve tri godine života.
Kada se beba rodi, ona ima već gotovo sve neurone koje će ikad u životu imati. No, cilj pravilnog razvoja mozga je stvoriti veze između tih neurona (bijelu tvar), a to se najviše odvija upravo u prve tri godine. Također, to posebno vrijedi za područja mozga koja su zadužena za napredne sposobnosti kao što su pamćenje i apstraktno mišljenje.
Iako je gledanje u ekrane pasivna aktivnost, razumijevanje sadržaja ekrana zahtijeva određene sposobnosti. U prvim godinama života, mnoge od tih sposobnosti se tek počinju razvijati. Za bebu, ekrani su samo veliki protok dvodimenzionalnih slika koje se (u prosjeku) mijenjaju svakih 6 sekundi i nemaju nikakve međusobne povezanosti, njima nemaju smisla, nema povezanosti sa zvukom koji dolazi iz istog tog smjera te nema povezanosti sa stvarnim ljudima i pojavama. Prije nego što bi dijete moglo uopće „učiti“ pomoću ekrana, ono mora biti sposobno povezati te slike u smislenu cjelinu. Istraživanja pokazuju da bilo kakvo smisleno učenje i shvaćanje preko ekrana nije moguće prije tri godine, kada dijete počinje shvaćati vezu između sadržaja ekrana i stvarnosti.
Ekrane čine podražaji koji su vrlo privlačni svakome, pogotovo djeci. Živahno je šareno i dinamično. Upravo ta dinamičnost je ono što djetetu privlači najviše pažnje. Naime, djeca još imaju vrlo kratku pažnju i potrebne su česte promjene da bi ona bila zadržana. Upravo to se događa na ekranima.
Na taj način se prikazuju likovi i događaji izvan realnog vremena i djeca uče da se slične stvari mogu očekivati u realnom svijetu pa se tako i ponašaju.
S druge strane ekrani, kao što su smartfoni i tableti, te računala, funkcioniraju tako da jednim klikom dođe do promjene i da se jednim klikom postigne ono što želimo. Budući da u stvarnom životu nije baš tako, dolazi do problema kad dijete ne dobije ono što želi istog trena.
DJECA NE MORAJU GLEDATI EKRANE DA BI BILA POD NJIHOVIM UTJECAJEM.
U mnogim kućanstvima s djecom, televizija ili drugi ekrani uključeni su cijelo vrijeme neovisno o tome gleda li ih netko. Svakodnevne aktivnosti kao što su pjevanje, igranje, istraživanje i slično pomažu maloj djeci izoštravanje njihovih kognitivnih i motoričkih sposobnosti, a distrakcije – do kojih dovodi pozadinska televizija – mogu uvelike otežati taj proces. Mala djeca se teže mogu koncentrirati na aktivnu izravnu igru ako je televizija ili neki drugi ekrani u pozadini uključen. Pozadinski ekrani mogu ugroziti kognitivni i razvoj govora te mogu uzrokovati probleme s koncentracijom kasnije u djetinjstvu!
BEBE I MALA DJECA SU SOCIJALNI UČENICI
Iako bebin mozak nije razvijen za razumijevanje televizije i sadržaja ekrana, on je itekako dobro „opremljen“ za učenje iz socijalnih interakcija. Po rođenju, neuralne mreže koje doprinose interaktivnom učenju već se počinju razvijati. Novorođenče može prepoznati lica i glasove te je osjetljivo na socijalne znakove kao što je kontakt očima, facijalne ekspresije i ton glasa. Ovi znakovi su alati za učenje koje bebama i maloj djeci pomažu razumjeti svijet oko sebe. Brojna istraživanja su pokazala da bebe uče bolje od ljudi nego preko slika. Primjerice, bebe i mala djeca koja vide živi primjer i demonstraciju nekog zadatka prije će zapamtiti to nego oni koji su isti zadatak samo gledali preko snimke. Pozitivne interakcije s roditeljima i skrbnicima pružaju socijalni i emocionalni kontekst koji bebe trebaju za efektivno učenje.
U ČEMU JE ŠTETA?
Činjenica je da bebe i mala djeca ne dobivaju ništa od gledanja televizije ili ekrana, no ako uživaju u tome, zašto je to štetno? Gledanje ekrana prije druge, odnosno treće godine dugoročno negativno utječe na djetetov razvoj govora, čitalačkih sposobnosti i radnog pamćenja. Također utječe i na probleme sa spavanjem.
Nije problem samo u tome što djeca rade dok gledaju u ekrane, nego i u onome što NE rade. Posebice jer su djeca „programirana“ tako da uče kroz interakciju s drugim ljudima. Igre facijalnih ekspresija, ton glasa, govor tijela između djeteta i roditelja nije samo lijep prizor, nego je i izuzetno kompleksan do te mjere da istraživači moraju takve scene snimati i zatim usporeno gledati kako bi ustanovili od koji se sve sekvenci sastoji ta – za nas obična – komunikacija. Kad god jedna od strana (roditelj ili dijete) gleda u ekrane – komunikacija doživljava zastoj. Malo dijete uči znatno više lupanjem i igranjem tavama na podu dok vi kuhate ručak nego što uči gledajući u ekran u to vrijeme. Jer, svako toliko, roditelj i dijete se međusobno pogledaju i uspostave tu vrijednu komunikaciju.
Ona djeca koja više gledaju ekrane imaju veću vjerojatnost razvijanja problema s pažnjom do dobi od 7 godina. Video sadržaji se konstantno mijenjaju, stalno su zanimljivi i gotovo nikad ne forsiraju dijete da se suočava s nečim što ne mora ili je nezanimljivo.
ŠTO MI, KAO SKRBNICI, MOŽEMO UČINITI?
Paljenje ekrana se može činiti kao lako rješenje, no činjenica je da postoje i drugi načini zabave za djecu čak i u najzaposlenijoj obitelji…
– Pričajte svojoj djeci; recite im o svom danu kakav je bio, pričajte o vremenu, imaginarnom svijetu, bilo čemu..
– Pjevajte svom djetetu; tonovi i melodije su novi i uzbudljivi…
– Pokazujte i brojite nove objekte, sudjelujte u njegovom doživljavanju svijeta…
POZITIVNE INTERAKCIJE SU NAJBOLJE ZA ISKUSTVENO UČENJE KOJE DIJETE MOŽE IMATI
Aktivna, izravna igra i toplo odgovarajuće roditeljstvo doprinosi ranom dječjem razvoju. Više vremena provedenog pred ekranima znači manje vremena za igru i združenu pažnju te zajedničke aktivnosti. Povećana prisutnost ekrana svakodnevno dovodi do značajnih negativnih promjena. Istraživanja su jednoglasna: roditelji i skrbnici mogu poticati učenje, postignuća i zdrav razvoj tako što će skinuti „ekrane s menua“!
Može se zaključiti da je gledanje u ekrane i direktno i indirektno povezano s neurokognitivnim razvojem djece. Drugim riječima, ne doprinosi pravilnom razvoju te bi roditelji svakako ove informacije trebali uzeti u obzir kada posegnu za ekranima kako bi „na trenutak“ zabavili svoju djecu i „imali malo mira“.
Izvor: Dunja Marincel, www.istrazime.com