Iza ponoći 3. decembra 1984. godine, u fabrici pesticida u Bhopalu u Indiji došlo je do ispuštanja u atmosferu oblaka toksičnog gasa.
Nakon ovog incidenta najviše su bili pogođeni siromašni ljudi koji su živjeli blizu fabrike. Oko 8000 ljudi je umrlo i 150 000 ljudi je bilo povređeno. Ozbiljno su zagađeni i poljoprivredni usjevi. Ustanovljena Međunarodna medicinska komisija za Bhopal procjenila je da je od 1994. godine do danas oko 50.000 osoba ostalo djelimično ili potpuno nesposobno od posljedica nesreće.
Fabriku pesticida u Bhopalu, gradu sa 900.000 stanovnika u državi Madhaja Pradeš, izgradila je firma Junion Karbid India Ltd, operativa američke kompanije Junion Karbid (Union Carbide). Fabrika je od centra grada udaljena oko 5-6 kilometara i u vrijeme incidenta zapošljavala je 630 radnika. U neposrednoj blizini fabrike, takoreći iza same ograde, nalazilo se sirotinjsko naselje. Godine 1969. fabrika je krenula sa proizvodnjom pesticida SEVIN, u čijoj se proizvodnji kao intermedijer upotrebljava veoma toksično jedinjenje – metil izocijanat (MIC). Tokom prve decenije rada fabrika je uvozila MIC iz Junion Karbidovog postrojenja iz Zapadne Virdžinije. Krajem sedamdesetih, međutim, fabrika je dobila svoju vlastitu jedinicu za proizvodnju MIC. Proizvedeni MIC smještan je u dva od tri rezervoara od 15.000 galona (1 galon = 3,7854 litara). Jedan rezervoar držan je uvijek prazan i služio je kao rezerva za hitne slučajeve. Suvišni MIC koji se ispuštao iz reaktora prolazio je kroz prečišćivač sa natrijum hidroksidom i spaljivao se u specijalnom tornju. U noći 2. decembra 1984. godine u 23:30, radnici su primjetili nekontrolisano ispuštanje MIC-a, a u 00:45 primjećen je brz porast pritiska u jednom od rezervoara, koji je izazvao otvaranje bezbjednosnog ventila.
U atmosferu je pušten toksični gas sastavljen od MIC-a, cijanovodonika, monometil amina, ugljen monoksida i još bar dvadeset drugih hemikalija. Oblak gasa raznio je vjetar i toksičnom dejstvu njegovih sastojaka izložio više od 500.000 ljudi. Tri dana nakon ispuštanja, podnjeta je prva krivična prijava američkim sudovima. Kasnije, kad su se svi slučajevi kombinovali, broj tužbi popeo se na 200.000.
Indijska vlada je 1985. godine donjela Akt o nesreći u Bhopalu, a 1986. godine njujorški Okružni sud naložio je da se suđenje preseli u Indiju. Tokom suđenja raspravljalo se o stepenu umješanosti i odgovornosti Junion Karbida za nesreću. I kompanija i indijska vlada finansirali su istrage uzroka nesreće, međutim i jedni i drugi su bili umješani u slučaj. Ovo je rezultovalo sa mnogo spornih pitanja, na koja nije valjano odgovoreno tokom suđenja. Na primjer, obje strane se slažu da je do pojave toksičnog gasa došlo uslijed toga što je neispravan ventil oslobodio blizu jedne tone vode, koja se inače upotrebljava za čišćenje cijevi, u rezervoar sa oko 40 metričkih tona MIC-a. Ali, pitanje odgovornosti za slabe bezbjednosne mjere nije bilo riješeno.
Indijska vlada se branila tvrdeći da je Junion Karbid bio aktivno uključen u detaljno planiranje postrojenja i da je pri dovršavanju fabrike namjerno smanjio (ili zanemario) mjere zaštite. Sa druge strane, kompanija je negirala previd i odgovornost tvrdeći da joj je indijska vlada zabranila aktivno učestvovanje u konačnom dizajnu postrojenja. Junion Karbid tvrdio je da je obezbjedio odgovarajuću obuku radnika, uključujući i školovanje u Americi, kao i sve neophodne bezbjednosne mjere. Za njihovo nepridržavanje optužio je upravu kompanijine operative u Indiji i indijsku vladu kao odgovorni nadzorni organ. Napokon, Junion Karbid je zaključio da je rezervoar MIC-a bio sabotiran i da je neko namjerno oslobodio vodu u rezervoar. Suđenje se završilo 1989. godine, kad je kompanija platila 470 miliona dolara indijskoj vladi kao neku vrstu van-sudskog poravnanja, što je garantovalo zvaničnicima kompanije imunitet od krivičnog gonjenja. Indijski Vrhovni sud odbacio je kasnije klauzulu o imunitetu, ali je poravnanje ostalo važeće. Unesrećeni potražioci kao odštetu za povrede primili su svega po 600 dolara, a za smrtne slučajeve u porodici po 3.000 dolara. Veći broj nije primio nikakvu kompenzaciju. Kasnije je druga kompanija, Dau Kemikal (Dow Chemical), preuzela matičnu kompaniju Junion Karbid.
Pregledom dokumenata ispostavilo se da postrojenje u Bhopalu ipak nije imalo odgovarajuću opremu za upotrebu u hitnim slučajevima, koju je imalo postrojenje u Americi. Najvažnije, Bhopal nije imao rezervoar za “obaranje” koji bi zadržao hemikalije koje su izletele iz rezervoara sa MIC. Fabrika u Bhopalu imala je samo jedan toranj za spaljivanje zatvoren radi popravki upravo na noć nesreće. Fabrika u SAD ima i pomoćni toranj. Jedini prečišćivač u Bhopalu bio je preplavljen masom tečnosti i gasova koji su provalili unutra sa brzinom i u količinama 100 puta većim od onih za koje je dizajniran. Ko je odgovoran za dizajn postrojenja? Objavljeni memorandum kompanije Junion Karbid iz 1972. godine, naznačio je rukovodstvo iz Amerike kao odgovorno za izvođenje i odobravanje dizajna. Poverljiva dokumenta pokazala su, između ostalog, da je Junion Karbid znao da su rezervoari pijaće vode i samo zemljište u okolini mjesta nesreće kontaminirani toksičnim hemikalijama, iako su njeni zvaničnici tvrdili suprotno. Naime, za razliku od američke fabrike, otpad kod Bhopalove je ispuštan u otvorene lagune za otparavanje. Nedavne analize podzemnih voda, zemljišta i ljudi u blizini fabrike otktrile su visoke nivoe teških metala kao što je živa i toksičnih organohlornih hemikalija. Ranije analize na koje se kompanija pozivala, sprovele su indijske agencije i one nisu pokazale lokalnu kontaminaciju. Kompanijini memorandumi iz 1989, 1990. i 1995. godine pokazali su da su njeni zvaničnici znali još 1989. godine da su indijske analize sumnjive.
Kompanija Dau Kemikal, novi vlasnik Junion Karbida, odbija da prihvati odgovornost za Bhopal. U Bhopalu oko 120.000 ljudi još uvijek zahtjeva hitnu medicinsku pomoć. Novi nalazi pokazuju pojavu nekih simptoma i kod njihovog potomstva. Bhopal predstavlja šokantan primjer korporacijskog kriminala. Ova nesreća se neće završiti sve dok kompanija-nasljednik ne prihvati svoju odgovornost, očisti kontaminirano mjesto, obezbjedi unesrećenima medicinsku pomoć i odgovarajuću kompenzaciju.
Kaznena tužba protiv Union Carbidea i njenog bivšeg glavnog direktora Warrena Andersona traje od 1989. U junu 2010. je sud u Indiji donio presudu prema kojoj su Union Carbide India Ltd. i sedam direktora tvrtke proglašeni krivima za kazneni nemar (ovo je formulacija nakon rujna 1996. kada je njihova optužnica smanjenja). Tvrtki je naloženo da plati kaznu u iznosu od 500.000 indijskih rupija (10.870 dolara), a pojedinci su osuđeni na po dvije godine zatvora i kazne od 100.000 rupija. U augustu 2010, Središnji istražni ured podnio je zahtjev Vrhovnom sudu tražeći da ponovo ispita optužbu za kaznenu odgovornost za ubojstvo protiv optuženih. U maju 2011, Vrhovni je sud odbio ovaj zahtjev i ponovo otvaranje slučaja s težim optužbama. Međutim, nakon prosvjeda preživjelih iz Bhopala u studenom 2014. vlada je obećala ojačati “kurativni zahtjev” prema Dow Chemical koji se već nalazi pred Vrhovnim sudom. Zahtjev je usmjeren na rješavanje nedostataka u nagodbi iz 1989. u kojoj nisu korišteni točni podaci o broju poginulih i ranjenih. Indijska vlada traži dodatni iznos od 1,24 milijarde dolara, ali grupe preživjelih iz Bhopala, citirajući vladine brojki (epidemiološko izvješće Indijskog vijeća za medicinska istraživanja, 2004.), tvrde kako bi odšteta trebala iznositi 8,1 milijarde dolara.
Premda je prošlo puno vremena, više desetina hiljada ljudi i dalje osjeća posljedice industrijske katastrofe koja se dogodila 1984. godine u indijskom gradu Bhopalu, čiji se tragični bilans popeo na 20.000 mrtvih, tvrdi Amnesti internešenel (AI) u svom objavljenom izveštaju.
“Fabrika u Bhopalu uništava život zajednica koje je okružuju”, ističe ova međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava u izveštaju pod naslovom “Bhopal: katastrofa u smislu ljudskih prava”. Posljedice curenja otrovnih gasova i zagađene sredine i dalje imaju pogubni uticaj na fundamentalna ljudska prava stanovnika ovog kraja”, tvrdi isti izvor, prenela je agencija AFP.
Udruženja žrtava došlo je do brojke od oko 10.000 nastradalih. AI, međutim, tvrdi da je između 7.000 i 10.000 ljudi umrlo samo u toku prvih dana katastrofe, a da se na kraju njihov broj popeo na 20.000, kao i da još 10.000 njih pati danas od neke hronične bolesti. S obzirom na ove okolnosti, AI se čudi što “niko nije odgovarao za curenje toksičnig gasova i njegove dramatične posljedice”.
“Ljudska prava su kršena u velikim razmjerama, prije svega pravo na život i pravo na zdravlje”, izjavila je ova nevladina organizacija sa sjedištem u Londonu, tvrdeći da “preživjeli svakodnevno osećaju posljedice curenja gasova”.
U svom izveštaju, međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava pokazuje “kako kompanije izbjegavaju odgovornost na polju ljudskih prava i podvlači neophodnost donošenja univerzalnih pravila koja bi važila za sve kompanije”. Amnesti internešenel, takođe, zamera indijskim vlastima što nisu “preduzele tražene mjere za zaštitu stanovništva prije i poslije katastrofe”.
“Već jednu generaciju, preživjeli čekaju na pravednu odštetu i adekvatnu zdravstvenu njegu”, rekla je Benedikt Sautvort, direktorka za kampanje AI. Ona kaže da UČ i Dau – koji su se udružili 2001. godine – još nisu očistili poprište katastrofe niti su zaustavili zagađenje sredine koje je počelo sa otvaranjem fabrike 1970. godine. “Stanovnici tog kraja i danas oboljevaju, jer piju zagađenu vodu”, upozorila je Sautvort, dodajući da “zagađenje utiče i na zdravlje pridošlica u Bhopal koji nisu bili izloženi curenju gasova. Još niko nije sačinio dubinsku analizu posljedica ove katastrofe, napomenula je ona.
Izvor: Tanjug