Borimo se protiv vlastitih patrijarhalnih stereotipa. Nemamo šta izgubiti osim svojih lanaca. Lanaca patrijarhata oko našega vrata.
Trpno stanje
Ima na TLC kanalu serija „90 dana do vjenčanja“, kao neki reality show, šta li, gdje se na razne daljinske načine upoznaju žene i muškarci i nakon kraćeg ili dužeg kontakta pokušavaju zajedno uživo unutar devedeset dana postići brak, možda ljubav, barem simpatiju, ali i žestoke svađe, razvode i mržnju. Među njima jedna Amerikanka od 62 godine želi da sklopi brak sa muškarcem iz Indije od 32. Drama traje već nekoliko godina – hoće li njegovi, koji su svoga sina toliko ščepali za vrat da su ga čak nasilu oženili Indijkom, pa potom platili njenoj porodici 20 hiljada dolara naknade da ih razvedu jer im je oboma brak bio pakao – hoće li, dakle, majka i babo ipak pristati na američku snahu, koja prvi put osjeća pravu ljubav i potrebu da je javno iskaže i odbrani pa nek ide glava. Žena se u poznim godinama dočepala vlastite slobode i bori se za svoj izbor zanemarujući negativne reakcije vlastite djece, ismijavanje njegovih prijatelja koji se rugaju njenim godinama, njenom izgledu i njihovoj vezi. Žena ne ferma živu silu nego samo ide onome kog joj srce žudi. On bi se, dočim, oslobodio roditeljskih okova, ali da ne žrtvuje ništa – nego bi da ga vole, paze i maze i majka i ona; on pati, ali ne može da odluči šta će i kako će. Žena mu plače na jednom ramenu, majka na drugom… Što rekli naslovi na društvenim mrežama „pogledajte šta se dalje dogodilo“.
Zašto ovo pričam? Zato što patrijarhat ne pogađa samo žene – mada njih pogađa barem u devedeset i pet posto slučajeva – nego i takve muškarce koji (još) nisu osvijestili ni domislili vlastitu poziciju u ovom svijetu, u svojoj porodici i okolini. Da se radi o obrnutoj situaciji (da je njoj 32 a njemu 62), sve bilo bi muzika. Ovako jedni drugima zadaju rane, svađaju se, slažu jad na jad, dodaju još jednu ciglu u zid koji patrijarhat diže prema svemu što mu „ne pripada“. Godine prolaze, a ta žena, koja se usudila da u tim godinama traži raskid sa svime što je steže, sanja da svi ostave na miru njih dvoje i da se vole negdje u indijskim Čekrčićima, a opet bi, valjda po vlastitim uvjerenjima, htjela da njegovi roditelji i rodbina blagoslove njihovu vezu i da ne žive u tzv. divljem braku, a što li kako li – njena stvar. E neće moći, kaže šef zemaljske kuhinje.
Napisala sam davno tekst „Nevjeste smrti“ o djevojčici od 12 godina iz Jemena koja je umrla u mukama rađajući dijete nekakvom starcu kojem su je dali za ženu. Evo dijela:
„Gdje je (bila) Fevzijina majka kad se odlučivalo o sudbini njene kćeri? Je li plakala bez glasa sakrivena iza velova i kućnih zidova, da niko ne vidi i ne zna za taj strašni majčinski bol? Ili i ona smatra da je to sve Božje davanje, da se tako i valja postupati sa ženskom djecom? Možda su i nju tako u tu kuću doveli? Šuti i trpi, nevjesto smrti, od tebe to traže muškarci i vjera koju su oni po svojoj, ne po Božjoj mjeri protumačili. Pita li ta majka Boga dragoga ko joj i zašto dijete iz igre odvede muškarcu da joj on bude zakon, strah i vjera? Ili je i majčinsko bolno pitanje zabranjeno? Majka zna da nije. I Bog zna da nije.
Je li barem malo Fevzijinog oca srce zaboljelo, oca koji je kobajagi morao da se povinuje vjeri i običajima i da jagnje djetinjasto da u ruke nekom muškarcu? Je li mogao da odbrani i sačuva svoju djevojčicu? Ima li imalo samilosti u toj glavi? Ili je i on odrastao slijedeći stoljetno tumačenje vjere nakaradno, na muški način: da je žena uvijek jednu stepenicu niže od muškarca, da mu služi − za šta? Da sitna njihova djetinja tijela koriste sebi za zadovoljstvo a njima samo za bol? Kako je (ako je) zatomio sasvim prirodnu, instinktivnu potrebu da zaštiti svoje nejako, bezazleno dijete? Je li plakao kad je čuo da je dijete umiralo tri dana u mukama? Je li pomislio kako to možda i nije moralo da se desi?“
Za prvi primjer, gdje se starija žena hoće udati za mladog muškarca ili živjeti s njim, znam u svojoj okolini, ali rijetko – ili se krije. Znam jedan bračni par gdje je ona deset godina starija od njega i žive sretno u ljubavi već valjda pedeset godina.
Za ovaj drugi primjer, međutim, tj. za brak ili vezu sa maloljetnim djevojčicama koje roditelji, staratelji, rodbina, „vlasnici“ udaju, prodaju, daju kao kakvu stvar, od rata naovamo čujem sve češće. U zatvorenim zajednicama koje religiju tumače na „izvoran način“, ili u onim koji po nepisanom zakonu grupe vlastitu djecu od igrački ili škole surovo otrgnu iz djetinjstva i daju u ruke nepoznatim muškarcima – to se dešava u Bosni i Hercegovini (i ne samo ovdje, naravno!), na početku dvadeset prvoga stoljeća, uz gromoglasnu šutnju država koje sebe zovu demokratskim i koje se hvale vladavinom prava. Vjerske zajednice, hodže i popovi, koji u poslijeratnoj situaciji retradicionalizacije svega i svačega, nepismenom, poluobrazovanom i zapuštenom puku postaju važniji od doktora i učitelja, šute ko zaliveni. A znaju tačno gdje se i šta zbiva sa djecom, i djevojčicama i dječacima, koja nisu njihova pa nisu ni važna. Kao što šute na činjenicu da su crkve i džamije prazne, a ljudi u pokretu umiru od zime i bolesti po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Patrijarhalna šutnja dolazi glave svima koji su nemoćni i preslabi da se brane, da dignu glavu i zauzmu se za sebe. A ima njih koji bi trebali da se bore za njih, u ime Boga, na hiljade. Za svoju bi se dušu u vječnosti pobrinuli ako bi se zauzeli za dobro onih koji su im na brigu ostavljeni.
Nedavno je u Banjaluci sud oslobodio čovjeka koji je otkupio i za ženu uzeo romsku djevojčicu jer je njegov advokat uspio „dokazati“ da je to „običajno pravo“ specifično za romsku populaciju.
Zemljo otvori se da i on u tebe propadne zajedno s muškarcima koje je zastupao. Amin.
Šta nam je činiti?
Ima jedna nevjerovatna mlada žena, zove se Selma Selman, umjetnica i performerica, koja je pokrenula nevladinu organizaciju za prikupljanje novca kojim se školuju romske djevojčice u BiH. Ona, koja zna kako se iz živog blata patrijarhata i siromaštva može izvući obrazovanjem i ženskom snagom, daje priliku djevojčicama da osvijeste svoj položaj i steknu barem osnovno obrazovanje, koje im može pomoći da idu dalje, što dalje od bijede u koju ih guraju oni koji tvrde da ih vole i da će svojim aktom predaje spasiti i sebe i njih.
Ima još jedna nevjerovatna mlada žena, zove se Ajna Jusić, koja je osnovala nevladinu organizaciju Zaboravljena djeca rata, koja je na podstrek svoje majke, divne žene koja je pomogla i sebi i svojoj kćeri nakon strašnog iskustva ratnog silovanja da krenu dalje, bolje, više – u život pun borbe za prava tih žena i te djece, ali i pun ljubavi i razumijevanja u vlastitoj maloj porodici.
Ima još nevjerovatnih mladih žena.
Ima još nevjerovatnih žena, koje polako ali sigurno raskidaju lance patrijarhata oko našeg vrata. U umjetnosti. Književnosti. Muzici. Informacijskim tehnologijama. U novinarstvu. U socijalnim službama. U medicinskim ustanovama. Za školskim katedrama. Na univerzitetima. U religiji. U politici? Jedva. Dok gender centre budu vodile teledirigovane hanume, naše će kćeri i sestre, sa doktoratima s dobrih univerziteta u bijelom svijetu, raditi po kafićima i restoranima i doživljavati da ih šacuju i štipkaju bahati sinovi lokalnih partijskih šefića.
Oglasimo se o njima. Nabrajajmo ih svaki dan negdje, nekome, da se znaju njihova imena i njihova djela. Navijajmo za njih. Izađimo iz zavodljivog zagrljaja mirenja sa situacijom jer „ne možemo mi tu ništa“.
Borimo se protiv vlastitih patrijarhalnih stereotipa.
Nemamo šta izgubiti osim svojih lanaca. Lanaca patrijarhata oko našega vrata.