Ne mogu ti ja bolan profesore prihvatit tvoj Kodeks kad su mi to možda bile jedine cipele u kojima sam dolazila jer moj tata je na svom tankom novčaniku nosio mene i moju bolesnu mamu.
piše: Anisa Mahmutović
Već je prilično kasno, sutra moram u jutarnji program, bar mislim, ali prije nego zaspim opet uzimam papir i olovku. Ne mogu ti ja ove tastature, još volim miris papira i trag olovke.
Pratim dešavanja u obrazovanju posljednjih dana, onome što nazvaše “visoko”, a ako je nekada i bilo, odavno to više nije.
Na Univerzitetu u Sarajevu uvode pravila oblačenja. Da! U 21. vijeku neko hoće da zabrani moje pravo da nosim “poderane” hlače. Nositi ću ih jer je to moje pravo jer mi se sviđaju, ali nije kvaka u tome.
Na mom fakultetu u Tuzli je studirao momak koji je učio na mostu, nosio odjeću uglavom koju izbace ljudi iz zgrada i po minusima dolazio u platnenim patikama. On je učio iz debelih knjiga na zimi, ne iz skripti kao većina u udobnim staovima.
Njegov “ofucani” džemper bio je slika života jednog studnta, slika društva koje ne brine za mlade koji žele bolje, a ne mogu. On ne bi bio prikladan za Vašu “kvazi akademsku” zajednicu jer nema dobre tene i ispeglanu košulju, ali u mojoj Tuzli je bio jedan od najboljih studenata. Profesori i studenti su učestvovali u kupovini literature, odjeće i ostalih potrebština kada se saznala priča kolege. Eto, zbog takvih slučajeva neću nikada biti ZA Vaš Kodeks.
Ne mogu ti ja bolan profesore prihvatit tvoj Kodeks kad su mi to možda bile jedine cipele u kojima sam dolazila jer moj tata je na svom tankom novčaniku nosio mene i moju bolesnu mamu.
A onda prošetam do Istočnog Sarajeva gdje studentica argumentvano, imenom i prezimenom iznosi teške optužbe na račun asistenta. Klasičan primjer i nažalost nije jedini u “visokom” obrazovanju odmazde profesora nad buntovnim studentima.
Izostaje reakcija prozvanog nekoliko dana, eventualna tužba ako navodi nisu tačni, ali se javljaju “kolege” sa polovčnim prepiskama i degradirajućim komentarima na račun kolegice i njenih fotografija na društvenim mrežama.
Nema u njima ništa sporno, bar za mene, prikladno odjevena, lijepa djevojka, ništa novo u 21. vijeku, ali njene fotografije su bile glavni argument u “odbrani” višeg asistenta. Na ponižavajući način “kolege” pljuju po kolegici samo jer je žensko, nosi kratko i atraktivna je. Biografija njena je u drugom planu, valja je diskreditovat’ onako Balkanski.
Zašto? U kojem vijeku živimo i gdje djecu da odgajamo?
Nije više poenta ni u slučaju koji bi prema svemu morao na Sud, nego u kolegama koji nisu ni potpisali svoj tekst, asistentu koji se oglasio, odbacujući optužbe, ali u istom tekstu navodeći da su njemu student ipak ranije “bušili” gume od automobila, prijetili i šta sve ne, ali kada je riječ o slučaju koji je sporan, on je pretpostavio da je studentica varala na ispitu i zbog toga je pala isti.
Da podsjetim, na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, sada već bivša studentica Sofija Tovarović je napisala tekst “Zakon ili samovolja” u kome imenom i prezimenom optužuje asistenta Marka Ćitića za odmazdu nakon što se požalila i dokazala da je ipak njen test uredan i zaslužuje pozitivnu ocjenu, a da prvobitno kod pomenutog asistenta nije položila.
https://www.facebook.com/sofija.tovarovic/posts/1791016754348568
Univerzitet kao institucija se još nije očitovao o slučaju.
A onda rezimiram i shvatim da ona “Je… ja nas, znam ja nas” najbolje opisuje stanje uma društva u kome je glavni problem nečiji izgled i odjeća. Društvo u kome preispitujemo ličnost studentice, a ne argumente koje je iznijela jer zaboga: “Pa ona je samo studentica, gdje će to ona?”. Naći će se šačica dupelizaca da za šesticu pogaze sebe i svoje principe, valjda su iz kuće ponijeli to “šuti i trpi, nametnuati autoritet je svet”.
Sveto je sve što nije normalno u našoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu i na tome smo nivou kad nas guše time da šutimo i trpimo jer ako imamo suprotno mišljenje izdajnici smo i lošeg morala, a valja završiti fakultet, pa zaposliti se. Tako valjda uče u kući klince, a danas studente oni iz generacije “dobro je dok ne puca”. Jer dobro je njima dok ne puca, ali još se bave Antom iz Širokog, Emirom iz Sarajeva i Miroslavom iz Banja Luke. Valja dokazati da nisi izdajnik i popljuvati sve one koji misle da ipak svi nosimo pasoš Bosne i Hercegovine i skladno živimo u Njemačkoj, ali ovdje nas ubjeđuju da smo neprijatelji. Valja zabaviti nečim raju da se ne buni što niko ne poštuje radni ugovor i što plata i ovoga mjeseca kasni, a i ko će objašnjavati gdje se sliše silni milioni od kredita koje će nam praunučadi vraćati
Polahko, ali sigurno mentalno stanje društva iz historijske činjenice prerasta u anegdotu.
Državo, možda je bolje da te nema ili da nas ovakvih u tebi nema.
Tekst nastao u okviru projekta Škola novinarstva “Preglasaj”