Društva opasna po život: Svi smo ispod nadstrešnice
Foto: Donja Jablanica i Novi Sad (screenshot)
Na društvenim mrežama pročitao sam rečenicu kojoj ne znam autora, jer se ponavljala na nekoliko profila: "Svi smo ispod nadstrešnice". Hvala ko god ju je smislio, jer ta rečenica izuzetno precizno opisuje naše zajedničko stanje - stanje čekanja, stalne napetosti, nedefinisanog straha, zebnje, nervoze...
Piše: Selvedin Avdić
Pokušajmo zamisliti, predsjednik te nije uspio ubijediti da živiš u nebeskoj zemlji pa odlaziš na željezničku stanicu u Novom Sadu i čekaš da te neki voz, autobus, bilo šta, odvezu negdje gdje bi mogao živjeti ko čovjek. Prevoz obavezno kasni pa sjedaš na klupu ispod nadstrešnice i odjednom, čitava glomazna konstrukcija pada na tebe...
Ili, recimo, sjediš u kući u Donjoj Jablanici, gledaš televiziju, na njoj predizborni program, neki ljudi kojima ne vjeruješ ni riječi govore o stvarima koje te se uopšte ne tiču. Napolju pada jaka kiša, slušaš huk vode i odjednom, nestade struje, predizborni program se prekida, a zidovi kuće se uvrću kao da su od platna...
GDJE SU EKSPERTI?
Ali, ništa od toga ipak nije bilo odjednom, niti iznenada. Bilo je sličnih tragedija mnogo i biće ih, sigurno je, još. Sve oko nas odavno se urušava i mi to gledamo, sasvim nemoćno, ne možemo ništa popraviti, spriječiti niti predvidjeti. Obrazovanje, zdravstvo, privreda, javne institucije, policijski i pravosudni sistem... decenijama se uništavaju ili prilagođavaju vlastima. Štampaju se diplome stotinjak univerziteta i osniva desetak akademija nauka i umjetnosti, ali nigdje nema eksperata, u bolnicama nema ljekara, u školama profesora, u firmama inžinjera i arhitekata, bezuspješno se traže majstori svih profila i profesionalni vozači.
Javni poslovi dobijaju se na osnovu političkih veza, za profit se mijenjaju regulacioni planovi i projekti. Nismo bili upućeni ko je vodio projekat renoviranja stanice, ko je vršio nadzor i kontrolu, nismo znali ko je dao dozvolu da kamenolom sruši pola brda iznad Donje Jablanice, svi ti poslovi dogovoreni su u uskom krugu. Kada na kraju svega saznamo, onda je obavezno kasno, platili smo preskupu cijenu. Bemisleno je i osvrtati se, jer dolazi nova tragedija, dok smo se brinuli oko stare, oni su pripremali narednu.
Nemamo vremena ni da razmislimo šta nam se desilo, jer ovdje nikada nije dosadno, pažnja nam je neprestano zaokupljena smrtno ozbiljnim stvarima koje se ne tiču naših života. Priča se o prošlosti s kojom se niko živ ne suočava, zločinima čije počinioce nazivaju herojima, istoriju koja se mijenja prema potrebi, podižu se spomenici samo da bi se neko naljutio zbog njih, u ime mira pominje se mogućnost rata... Vrti se jedno te isto, a nas najviše zanima da nam krov ne padne na glavu i da nas ne zatrpa brdo kamenja.
ŽIVOT U BANDI
Sve se urušava i klizi. Nismo krivi zbog toga, a ipak je uzrok ovih tragedija nekakav ljudski faktor. Naravno da treba sačekati okončanja istraga da bi se otkrili krivci, ali čini mi se da svi dobro znamo kakav je ljudski faktor u pitanju. To su oni koji ne posjećuju željezničke stanice, jer imaju limuzine, koji ne odmaraju ispod nadstrešnica jer za to postoje suncobrani luksuznih resorta, koji ne žive na selima ispod klizišta zato što su zauzeli pažljivo projektovane vile u gradskim centrima. Poznati su vam, stalno su na televiziji.
Živimo u bandi maloljetničkih delikvenata, koja za vođe bira najbeskrupuloznije ponavljače i u kojoj se pristojnost smatra slabošću, razum kukavičlukom, a moral dosadom.
Na društvenim mrežama pročitao sam rečenicu kojoj ne znam autora, jer se ponavljala na nekoliko profila: "Svi smo ispod nadstrešnice". Hvala ko god ju je smislio, jer ta rečenica izuzetno precizno opisuje naše zajedničko stanje - stanje čekanja, stalne napetosti, nedefinisanog straha, zebnje, nervoze.
Jesmo, svi smo ispod nadstrešnice i ne znam kako nam se to dogodilo. Znam samo da živimo u društvima koja su opasna po život.
