Spomenik Stefanu Nemanji slika je Srbije koja od Miloševića do Vučića konstantno živi u svijetu mačeva i ratova. Taj spomenik je antikršćanski i anticivilizacijski, spomenik koji šalje poruku da je mač poželjniji od krsta i da za Vučićevu Srbiju vrijeme mačeva nije završilo.
Piše: Drago Bojić
Pred palačom Ujedinjenih naroda u New Yorku nalazi se umjetnički kip koji predstavlja kovača koji mač prekiva u plug. Ova snažna simbolika kojom se u ime svih naroda svijeta poziva na prekid neprijateljstava i ratova među ljudima preuzeta je iz Biblije od proroka Izaije. On u drugom poglavlju svoje knjige prorokuje što će se dogoditi kad očekivani Mesija dođe, pa najavljuje da će tada „na Goru Gospodnju u Dom Boga Jakovljeva nagrnuti svi narodi“ i da će „plemena mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove“. I dodaje: „Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit ratovanju.“
Za razliku od spomenika u New Yorku koji poziva na mir, spomenik srednjovjekovnom srpskom vladaru Stefanu Nemanji (1113.-1199.) koji je ovih dana svečano otvoren u Beogradu šalje drugačiju poruku. To gorostasno spomeničko ruglo kako su ga nazvali historičari umjetnosti, ima jednu važnu karakteristiku: ništa tako dobro ne prikazuje noviju povijest političke Srbije i političkog Beograda kao taj spomenik. Sama veličina spomenika, visok je 23 metra i težak 68 tona, pokazuje patološku opsjednutost veličinom, koja, naravno, nije samo srpska bolest, prisutna je i kod drugih balkanskih naroda, ali je u srpskoj političkoj misli i praksi najsnažnija. I to što Stefan Nemanja u ruci drži mač, a ne krst, kako bi trebalo i kako je navodno prethodno i zamišljeno, pokazuje pravo lice moderne Srbije, one Srbije što je devedesetih godina započela sve ratove na Balkanu i koja i danas Stefanovim mačem poručuje da su mačevi i ratovi najvažniji dio srpskog identiteta. To je ona svetosavska pravoslavizirana ali neevangelizirana Srbija koja se rado kiti krstovima i koja ih lako prekiva u mačeve.
U političkoj prošlosti balkanskih naroda malo je toga što je vrijedno i što bi trebalo obilježavati. S izuzetkom mirnih povijesnih razdobljā koja su uglavnom kratko trajala i antifašističkog otpora u Drugom svjetskom ratu, sva je ta povijest mučna, sramotna i krvava. Čak i onda kad su imali samostalne države, a uglavnom su bili podčinjeni, i tada su južnoslavenski narodi živjeli u teškoj bijedi i siromaštvu, konstantno prolijevajući svoju ili krv drugih za održanje vladajućih dinastija i malog broja velikaša. Svako vraćanje u prošlost koje u sebi glorificira ta vremena i njihove aktere jest zapravo patološka želja da se slave vlastita zla, oplakuju kolektivna stradanja iz prošlosti ili razračunava s povijesnim i sadašnjim neprijateljima. Prošlosti balkanskih naroda su prepune zala svih vrsta i svako njihovo nekritičko memorijaliziranje znači istodobno zazivanje zlih duhova prošlosti.
Na otvaranju spomenika Stefanu Nemanji u Beogradu, krštenom po „jeretičkom“ katoličkom obredu na prostoru ondašnje katoličke Duklje, a današnje neposlušne i „otpadničke“ Crne Gore, najgovorljiviji su bili dvojica sadašnjih srpskih „despota“, obojica rodom iz njima mrske i odbojne Bosne, Milorad Dodik i Aleksnadar Vučić koji je, između ostalog, istaknuo da je „spomenik velik zato što je priča o nama velika, težak zato što je priča bila teška, a lep zato što je priča lepa“. Malo je toga velikog i lepog u političkoj historiji srpskog naroda, kao uostalom i u historijama drugih balkanskih naroda, ali Vučić je u pravu kad tvrdi da je srpska historija „teška priča“, teška, mučna i bolna sama po sebi, ali još više zbog načina kako ju Vučić i njegov sadašnji režim shvaćaju i interpretiraju. Teška je srpska historija i razumnim i prosvijećenim pripadnicima srpskog naroda koji se guše od zadaha daleke i bliže srpske prošlosti, ideoloških i političkih laži koje na njoj nastaju. Teška je srpska historija i susjedima srpskog naroda koji su krvavi ples te prošlosti osjetili na vlastitoj koži u ratovima i etničkim čišćenjima devedesetih godina.
Povijesni revizionizam, selektivno tumačenje povijesti, njezino prekrajanje i prilagođavanje političkim potrebama sadašnjosti, nije samo karakteristika srpske politike i srpskog naroda. To je generalno i glavno obilježje svih naših južnoslavenskih kolektiviteta – od Vardara do Triglava – koji se natječu tko će više izmaštati povijesnih laži kako bi se stvorio sadašnji privid veličine i važnosti. Najveći problem s prošlošću je u tome što je svatko može tumačiti kako mu se prohtije i što u pravilu najprije zažive i najduže potraju upravo pogrešne interpretacije prošlosti koje postaju istine u koje se ne smije sumnjati i dirati.
Nevolja sa spomenicima je u tome što se oni ne podižu samo zbog toga da bi se sačuvalo sjećanje na povijesne ličnosti, nego više zbog toga da bi se sadašnji režimi, njihove ideologije i njihovi vladari poput Aleksandra Vučića pokazali velikima. I na primjeru spomenika Stefana Nemanje se pokazuje da spomenici ne trebaju mrtvima, nego živima. Povijest je najlakše krivotvoriti uz pomoć spomenika. Spomenicima se najlakše zatire povijesna istina, a ostaje samo spomenička laž. Uostalom, svako memoriziranje povijesnih ličnosti, careva, kraljeva, knezova, ukoliko nije u kritičko-historijskom ili kulturno-edukacijskom kontekstu, pokazuje simptome teških duhovnih i političkih oboljenja sadašnjih društava.
Spomenik Stefanu Nemanji koji je prikazan u ratničkom raspoloženju ne govori sve o tom čovjeku, iako je točno da su ratovi obilježili njegov život. On se pred kraj života obratio, promijenio ime u Simeon, a kasnije je zbog svoga obraćenja i velikih zasluga za Srpsku pravoslavnu crkvu proglašen svetim i slavi se kao sveti Simeon Mirotočivi. Nemanjino obraćenje i proglašenje svetim može iritirati, može biti i neprihvatljivo kad se zna kakve je sve zločine činio taj čovjek, primjerice kao žestoki progonitelj „heretika“, ali takvih svetaca, koji su najprije činili zla, pa se onda obratili, ima u svetačkim kalendarima svih kršćanskih crkava. Uostalom, i jedan od najvećih kršćanskih svetaca, sveti Pavao, prije obraćenja je činio zlo progoneći prve kršćane, ali se obratio i kao vanjski znak obraćenja promijenio ime iz Savla u Pavla.
Stefanovo obraćenje ne zanima sadašnju vlast u Srbiji i zato je i prikazan s mačem, a ne s krstom, kao prijeteći vladar i progonitelj, a ne kao mirotočivi svetitelj. Spomenik Stefanu Nemanji slika je Srbije koja od Miloševića do Vučića konstantno živi u svijetu mačeva i ratova. Taj spomenik je antikršćanski i anticivilizacijski, spomenik koji šalje poruku da je mač poželjniji od krsta i da za Vučićevu Srbiju vrijeme mačeva nije završilo.