Foto: Facebook/Arhiv
Na kraju, na tridesetu godišnjicu rušenja Starog mosta, odgovoriti na pitanje je li se Mostar pomaknuo s mjesta prilično je jednostavno. Da, pomaknuo se s mjesta i to definitivno nije više onaj grad koji je bio kad je rat okončan, a još je manje onaj socijalistički Mostar bratstva i jedinstva koji mu je prethodio. Danas ga, štoviše u društvenom i životnom smislu puno više povezuje novi most između Centra 2 i Sjevernog logora, nego Stari
Piše: Dragan Markovina
Tridesetu godišnjicu rušenja Starog mosta Mostar dočekuje u onome što bismo mogli nazvati business as usual, ali koliko god to cinično izgledalo, naprosto jeste tako. Dakle, u jednom dijelu grada rušenje Starog će se komemorirati, uz još jednu dozu ionako nezaliječene traume i frustracije zbog svega što se politički nije dogodilo od tada, a bilo bi lijepo da jeste. Druga će se pak strana s nelagodom praviti da je se ni ta godišnjica, ni rušenje Starog mosta ne tiču i čekat će da taj dan prođe što prije.
U međuvremenu, nastavit će se simbolički rat kojeg Islamska zajednica vodi protiv izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta, koje se unatoč tome gradi, a paralelno će se na županijskoj razini valjda konačno formirati koalicijska vlast HDZ-a, SDA i SDP-a, kao odraz sklada između simboličkih nasljednika socijalističkog razdoblja i predstavnika gospodara ratne i poratne stvarnosti. Usput će se i na novom Veležovom stadionu, koji će nakon završetka nove i posljednje tribine biti puno ljepše i funkcionalnije nogometno zdanje od stadiona Pod Bijelim brijegom, nad kojim će, što god da o tome u Zrinjskom mislili, vječno ostati sjena načina na koji je Veležu uskraćeno pravo igranja na njemu, u ponedjeljak odigrati još jedan gradski derbi. Vjerovatno uz navijačke evokacije užasne ‘93..
A onda ćemo se kad sve to prođe, iduću sedmicu probuditi i nastaviti tamo gdje smo stali. Pa gdje smo to stali zapravo? Odgovor na ovo pitanje, naravno zavisi od toga tko taj odgovor daje. Oni rijetki predratni Mostarci koji još uvijek žive u gradu, a opet među njima oni koji žive na ovoj ili na onoj strani, pa i s razlikom među njima odgovaraju li oni koji žive u većinskom ili u manjinskom okruženju. Odgovor će također zavisiti i od nacionalne i ideološke pripadnosti, a sasvim drukčijim će grad vidjeti oni koji su u njega došli u proteklih trideset godina, opet svatko sa svoje strane. Taj će pak odgovor biti posve drukčiji upitamo li studente koji Mostar gledaju očima u kojima se još uvijek vidi da otkrivaju svijet. Na koncu, sasvim drukčiji i, neka se ne naljute, ali najdalje udaljen od stvarnosti, odgovor će dati oni koji žive u dijaspori, opet različito u zavisnosti o okolnostima odlaska i mogućnostima povratka, što se prečesto poklapa s nečijom nacionalnom pripadnošću, nažalost.
Svaki grad je, pa tako i Mostar, zapravo grad ljudi koji u njemu žive. On je, istina i grad svih onih ljudi koji su u njemu živjeli ili su s njim na neki način intimno povezani, ali taj njihov grad nije stvarni grad. To je grad imaginacije. Stvarnost pripada onima koji u gradu žive, a oni su danas toliko različiti, u najmanju ruku po svim onim osnovama koje sam pobrojao, da je nemoguće naći im zajednički nazivnik. I u neku ruku je dobro što je tako. Barem što se mene tiče. Jer kad god, nakon svega, u Mostaru čovjek vidi neka politički motivirana masovna okupljanja, najbolje mu ih je zaobići u širokom luku.
Kako dakle izgleda život u današnjem Mostaru? Pa vjerovali ili ne, izgleda prilično živo. Kako svaki dan pretrčim ujutro i izbickliram navečer preko čitavog grada, živi sam svjedok koliko je intenzivan život na njegovim ulicama, u gradskom parku, u Starom gradu i na svim stranama gdje nešto navečer radi. Istovremeno, to je fasada koja krije da ćete čim podignete pogled vidjeti kako je barem trideset do četrdeset posto stanova u svakoj zgradi zapravo prazno. I ne postoji odgovor koja je od ove dvije stvari bliža istini. Suštinski su istinite i jedna i druga. Od Mostara su mnogi digli ruke, ali ih valjda sentimenti priječe da prodaju nekretninu, a neki drugi ga opet žive punim plućima. Brojnim ljudima sa svih strana Jugoslavije, ali i onima iz Europe ili Amerike, sam posljednjih godina pokazivao grad, pričajući im i našu traumatičnu prošlost, no skoro svi oni su, unatoč još uvijek vidljivim ruševinama i svemu što su čuli, u Mostaru vidjeli samo neku ludu energiju i mediteranski život punim plućima.
I dobro su vidjeli. Mediteransko je, ako ništa drugo, a ono u sociološkom smislu, sve veće klasno raslojavanje. Pri čemu je prvo vidljivo koliko je jedna strana grada bogatija, što naravno ima korijene u ishodu i naravi rata, ali i na toj strani, kao i na onoj drugoj, imamo u istim kvartovima ljude koji voze nevjerovatno skupe automobile i kupuju luksuzne stanove, poput onih koji se upravo grade u Centru 2, ili su se izgradili na Carini, ali i ljude koji doista jedva imaju što za jesti i nije ih malo.
Srednji sloj gotovo da je nestao, jednako kao što su nestale nove generacije. Nevjerovatna je inače ta stvar s Mostarom. Grad demografski izumire, a živi kao da sutra ne postoji i apsolutni je turistički biser Bosne i Hercegovine, ali i regije. Usput, opet zbog svega što se dogodilo, ima za svoju veličinu sasvim dovoljnu količinu obrazovnih i kulturnih, podvojenih institucija, ali i dva nevjerovatno kvalitetna nogometna kluba.
Ima Mostar itekako u sebi još uvijek puno mržnje na nacionalnoj osnovi i uostalom ljudi mahom glasaju za nacionalne stranke u njemu. Ali opet ima i nimalo zanemarivu petinu ljudi koji glasaju za građanske lijevo-liberalne stranke i aktiviste, ali i one koji su odlučili sačuvati partizansku baštinu grada. Ima i još uvijek značajan broj prijateljstava i kontakata koji nadilaze sve ono loše, ali je isto tako istina da oni postoje skoro isključivo među srednjim i starijim generacijama, a skoro nikako među mladima. Ima i betonske zidove u glavama onih koji ne daju da djeca idu zajedno barem u muzičku školu, ali istovremeno ima i posve suprotne primjere Pavarottija i Abraševića, pa čak i suradnju dva najveća kazališta/pozorišta.
Ima i sve manje ruševina i u ratu i poraću podignutih bespravnih objekata, ima i neku konačnu komunalnu brigu gradske uprave, ima i renoviranih i ušminkanih ulica i čitavih novih drvoreda konačno. Činilo se nemogućim, ali sportska dvorana se konačno počela ozbiljno graditi, a dočekat ćemo i zatvoreni bazen, ali i definitivnu obnovu Hotela Neretva i otvaranje nove Ruže. Čak možda obnove i Partizansko groblje, dovrše kolektore kako treba i puste aerodrom da prodiše pa uvedu pokoji let i mimo onog za Zagreb.
Čak se promijenilo i tih par ulica nazvanih po ustašama. Malo, kasno i nedovoljno, ali je i to puno bolje od onoga što je bila stvarnost posljednjih trideset godina.
Na kraju, na tridesetu godišnjicu rušenja Starog mosta, odgovoriti na pitanje je li se Mostar pomaknuo s mjesta prilično je jednostavno. Da, pomaknuo se s mjesta i to definitivno nije više onaj grad koji je bio kad je rat okončan, a još je manje onaj socijalistički Mostar bratstva i jedinstva koji mu je prethodio. Danas ga, štoviše u društvenom i životnom smislu puno više povezuje novi most između Centra 2 i Sjevernog logora, nego Stari.
Ali je svejedno i dalje živ, njegov duh je prisutan u oba dijela grada, u govoru i humoru tih ljudi pa i u tome što se na neki iščašen način ti ljudi, ako su stari Mostarci, vole čak i kad se mrze. U najmanju ruku zabavni su jedni drugima. Taj grad jeste realno i suštinski podijeljen, ali je također i jedinstven i nitko nikome ne sprečava, niti ga gleda krivo, ako se ponaša i živi na način da tu podijeljenost ne priznaje. Na kraju krajeva, on je jedini veliki grad u zemlji koji je suštinski ostao višenacionalan. Sve to može izgledati malo, nedovoljno i frustrirajuće, ali je, i sve više mislim o svemu tome na taj način, zapravo golemo kad uzmemo u obzir što smo sve jedni drugima napravili prije trideset godina. A još većim sve to skupa izgleda kad se smjesti u političku stvarnost Bosne i Hercegovine.
Može li bolje? Pa naravno da može. I bit će bolje, do one granice do koje u ovim okolnostima može biti. Za sve ostalo, tu su Neretva, sunce, Velež i raja.