Dragan Bursać: Zločinac bi da mu ugraviraju ime na

“I moje ime treba da stoji na Tuzlanskom spomeniku jer sam i ja žrtva tog zločina “, kaže general Đukić u telefonskoj izjavi za “Novosti”. Dobro ste pročitali. Kao kada bi Artuković tražio da mu se ime ugravira u jasenovački cvijet ili Hitler na spomen ploču u Aušvicu.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Tog dana, baš na Dan mladosti dječak od dvije godine Sandro Kalesić igrao se sa svojim roditeljima na tuzlanskoj Kapiji. Otac i majka slavili su godišnjicu braka. Sreći nikad kraja. Mirna i tiha majska noće te ’95 pretvara se u pakao. U pet minuta do 9 časova četnička granata pada i sije najveću kolektivnu smrt do tada viđenu u BiH. Od granate gine 71 mlada osoba, a oko 200 ih je lakše ili teže ranjeno. 

Eto, baš na Dan mladosti, četnici su pobili tuzlansku mladost. 

Bajka o sedam terorista

Ali, hej, zar je to razlog da bolesni umovi srbijanske smećarske tzv. medijske scene ne uriniraju po kostima ubijene djece. Naravno da nije! Mogu oni sve što je ljudskom umu strano. Najpreciznije, pročitajte šta mejnstrim medij «Večernje Novosti» beogradske donose u najnovijem broju u blatu od teksta radnog naslova «EKSKLUZIVNO: Smrt u Tuzli sejalo sedam islamskih terorista:

“NA TUZLANSKOJ kapiji 25. maja 1995. nije eksplodirala granata ispaljena iz srpskog topa sa Ozrena, kako je to iskonstruisano presudama suda u BiH iz 2008, odnosno 2010, već je u pitanju simultana teroristička eksplozija. Vrlo je moguće da je na trgu punom ljudi, zapravo, bilo sedam istovremeno koordinisanih detonacija. Samo na taj načinbilo je moguće da na ovom mestu pogine 71 osoba (od tri do 27 godina), a da u detonacijama bude ranjeno više od 300 ljudi”. 

Ukoliko ste još pri svijesti od ovog ludila, pokušajmo barem na tren dekonostruisati monstruozne laži, koje iznosi izvjesni D. Vujičić i koje prosipa u srbijanskim «Večernjim Novostima». 

Prvo i osnovno, bez svake sumnje je potvrđeno da je granata došla sa srpskih položaja na Ozrenu, preciznije da je 25. maja 1995. godine sa Ozrena ispaljen artiljerijski projektil koji po svojoj osnovnoj namjeni ima djelovanje protiv ljudi.

Sve analize pokazuju da je ispaljen projektil sa 27,5 kilometara, sa planine Ozren. Na osnovu karte koju su pronašli istražitelji, utvrđeno je da su tu bila tri artiljerijska oružja. Na toj istoj karti su se jasno vidjeli i unaprijed definisaniciljevi u zoni Tuzle, a među tim ciljevima bila je definisana i Kapija kao mjesto gađanja. Ovo su opšte poznate stvari.

Dakle, ne radi se o bajci o sedam teorista, nego o monstruoznosti jednog od oficira i podređenih u vojsci RS-a.

Kad ubica hoće ugravirano ime pored žrtve

No priča, ova najnovija iz srbijanske nacističke medijske kuhinje koja domaštava nekakvih sedam islamskih terorista je najbesprizornija i najsramotnija do sad. Ne samo da su se djeca «samograntirala», kao što mašinerija laži navodi za Markale npr., nego su ugostila među sobom nekakve teroriste samoubice koji su ih nakon toga pobili.

Ako mislite da je to sve, na žalost zdravog razuma, ljudske svijesti i savjesti, nije. 

Eto nije dosta nekrofilima u «Večernjim novostima» da se sprdaju sa mrtvom djecom, nego su «istraživači» pozvali i Novaka Djukića, koji je u vrijeme maskara bio komandant Taktičke grupe Ozren da kaže svoju «istinu». Da podsjetimo, Đukić je proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 25 godina. Sud BiH je u junu 2014. Đukiću smanjio kaznu na 20 godina, a njegov branilac je nekoliko dana kasnije obavijestio Sud BiH da je osuđeni na liječenju u Srbiji.

I šta kaže slobodni čovjek Đukić se sigurne udaljenosti iz Srbije za pobijenu djecu Tuzle?

– I moje ime treba da stoji na Tuzlanskom spomeniku jer sam i ja žrtva tog zločina – kaže Đukić u telefonskoj izjavi za “Novosti”.

Dobro ste pročitali. Kao kada bi Artuković tražio da mu se ime ugravira u jasenovački cvijet ili Hitler na spomen ploču u Aušvicu..ili..ili Mladić na Markalama. Samo ovo zadnje je itekako moguće kako se krenulo sa silovanjem povijesti od strane srbijanske oficijelne politike. A ta politika i ti mediji, odavno su po drugi puta ubili partizane sa Boškom Buhom na čelu, odavno su vaskrsli četnike, ljotićevce i nedićevce i sad se utabanom, miloševićevskom stazom vraćaju da dokusure pobijenu nejač u Bosni i Hercegovini po drugi ili treći put.

I ne, neće oni stati na tuzlanskoj Kapiji, neće se zaustaviti na lažima o samogranatiranju Markala. Evo, još malo, pa će i paračetnička komisija za Srbernicu da utvrdi kako su se i tamo ljudi samoubijali. Njih 8000 se samoubilo.

A BiH bi kazino na Kapiji 

A oficijelna politika Bosne i Hercegivone i ne postoji. Jer, prvo što bi uradio bilo ko sa trunkom zdravog razuma je da uputi zvaničnu protesnu notu Republici Srbiji sa ove strane Drine. Ali, kako da uputi, kad su lokalci u Tuzli kanili na mjestu kapije podizati kasino i kad je na čelu BiH, Milorad Dodik, kome ova “istina” iz smećarskih “Novosti” zapravo odgovara.

Ako je neko imao i promil vjere da će doći do iskrenog kajanja sa istočne strane Drine od ljudi i režima koji su naslijedili ubice, poslije ovoga treba odustati od svojih idealističkih opsjena. Jer, nisu “Večernje Novosti” neka bezopasna šaka jada o kojoj ne treba zboriti, to je dosljedni reprezent Vučićeve politike danas, kao što je bio Miloševićev list onomad.

Nego, šta je bilo sa dječakom Sandrom, dvogodišnjakom sa početka priče:

“Kad sam vidio da mi je Sandro pogođen, ja sam ga primakao sebi, osjetio sam da mu je mokro oko srca. Nisam znao da je pogođen, i onda sam ga odmakao i vidio krv. Preko raskomadanih tijela trčali smo do mog auta. Kad smo došli na ulaz u Klinički centar, ja sam osjetio da mi je Sandro izdahnuo na rukama.”
Dino Kalesić, Sandrov otac.

Hoće li iznad Sandra stajati ugravirano ime Novaka Đukića?

interview.ba