Ovaj entitet je jedino mjesto na svijetu u kojem ubijeni mora pobjeći sa mjesta zločina, jer se ubica raskrilio pa tako nad gradom i entitetom igra svoje đavolje kolo.
Ubica i ubice, eto mogu stalno i sve u ovoj Banjaluci, a ubijenom ostaje tek da se iseli.
Majka ubijenog Davida Dragičevića, Suzana Radanović, obratila se juče preko društvenih mreža i saopštila da će tijelo svoga sina prebaciti u Austriju:
«Davor i ja ne želimo da naše dijete, David, ostane u zločinačkoj, privatnoj, mafijaškoj državi. U državi u kojoj je ubijen, državi u kojoj se zataškava njegovo ubistvo, u kojoj proganjaju ljude sa mišljenjem i stavom na čelu sa Davidovim ocem. Nadam se da ćemo u skoroj budućnosti tijelo našeg sina prenijeti u Austriju i tu mu napraviti spomenik i njegovu vječnu kuću.»
Toliko, kao pelin gorke istine u nekoliko redova. Toliko tuge iz svake riječi, iz svakog slova, iz svakog interpunkcijskog znaka. Jer, zaista, nije ovo zemlja crnica u kojoj treba ležati tijelo ubijenog djeteta. Nije ovo zemlja, nije ovo rodina, nije ovo vlast koja zastupa rodnu grudu, a koja bi bila dostojna ubijenog djeteta. I ne da nije, nego od ove zemlje i mrtvi trebaju bježati. Zločinačka država, kako reče mati Suzana.
Silna ubistva nakon smrti
Sjetite se samo, vlast u RS-u, sa svojim kerberima, nije sačekala ni da se ohladi Davidovo tijelo, a već ga je proglasila kriminalcem, narkomanom i probisvijetom. Sjetite se one mučke pressice na kojoj klovnovi iznose bestijalne laži, na račun ubijenog djeteta.
I naravno, nije pomogla istini niti faktička činjenica da David nije narkoman, da David nije pljačkaš i da David nije nekakva protuva, nego uzoran student elektrotehničkog fakulteta. Bio, jer ga više nema. Nije pomoglo istini niti sudsko priznanje, kako nije riječ o nekakvoj «zadesnoj smrti», nego o mogućem ubistvu. A nije istini onoj entitetskoj doprinjela niti titanska borba oca Davora i majke Suzane, zajedno sa dobrim ljudima iz grupe Pravda za Davida, koji su se iz ljudskosti okupili da traže istu tu istinu. Nije istini, o istino huda pomogla niti svjetlost iz 40 hiljada srca, koliko je kucalo jednog momenta na Davidovom trgu. Nije istini pomoglo niti onih stotine najodvažnijih, hapšenih udaranih, maltretiranih, proganjanih…
Jer, je vlast, baš takava kakva jeste, zauzela je i Trg i slobodu i zdrav razum i na koncu kidnapovala najčistiju istinu.
Pa je, eto, došao red i da se mrtvo dijete preseli u zemlju u kojoj bar u miru može počivati.
David, svjetionik u velikom svijetu
No, ako ima nade, da je koliko crno ispod nokta, a ima je, to je amanet Suzane i Davora, to je ona slika ljudi što se pred Hramom Hrista Spasitelja okupljaju, iako crkveni oci najedared imaju «radno vrijeme» i ne pružaju ruku spasa potrebitima. To je onaj nukleus zdravog razuma sa ŽIVIM DAVIDOM, koji je udahnuo život učmaloj Banjaluci i koji se uzdigao u svece odavno. David, baš on dao je život za ovaj grad doslovno. A grad kao grad, nesvjestan svojih najboljih sinova, okreće leđa i glavu od istine, jedne i jedine.
I možda će nam David valjati u tom bijelom svijetu. Možda će tamo ljudi na miru moći doći i zapaliti mu svijeću na grobu, bez opasnosti da budu porganjani od žbirova ove vlasti.
A naših ljudi ima mnogo, bogo moj! I previše za malenu Austriju. Al’ ne pita Austrija koje si vjere, nacije i boje kože. Takva je zemlja. Zato u nju i odlaze, ma šta odlaze, bježe silni Davidovi vršnjaci, ispisnici od «dobrine i miline», koju im je priredio Dodikov režim. Bježe u buljucima, da ih ne zadesi Davidova sudbina. Ironično u slobodnom svijetu, slobodno i sa ponosom će moći reći da su iz Davidovog grada, da su djelili ulice sa Dragičevićem, da su se družili sa njim. Tamo će moći sve ili gotovo sve, jer ovdje ne mogu ništa, ako nisu u čmaru vlasti.
Samo, ironično je još jedno. Ovaj entitet je jedino mjesto na svijetu u kojem ubijeni mora pobjeći sa mjesta zločina, jer se ubica raskrilio pa tako nad gradom i entitetom igra svoje đavolje kolo. Ubica i ubice, eto mogu stalno i sve u ovoj Banjaluci, a ubijenom ostaje da se iseli. Zajedno sa živim roditeljima. Ubica ostaje da likuje na mjestu narečenog zločina. I onda svi, ama baš svi koji ćutke odobravaju protjerivanje prvo Davidovih roditelja, pa onda hapšenje ljudi iz grupe Pravada za Davida dakle si oni klimoglavci postaju saučesnici u zločinu.
Entitet (stalno) jede svoju djecu
Neki dan rekoše da je ministar Lukač izvrišio «kadrovske smjene» u MUP-u. Istina bješe da je izrotirao ljude i okružio se još bližim kordonom zavisnih istomišljenika. No, zašto je to bitno? Pa zarad sigurnosti, koja je kako vidimo eskalirala do te mjere da se i mrtva djeca moraju seliti. Kažu revolucija jede svoju djecu. Ovdje čitav jedan entitet jede svoju djecu. U ratu neke druge nacije i vjere, u miru nekih drugih pogleda.
Draga RS, osim što ubijaš djecu, ne daješ joj svojim postupcima ni u smrti mira.
I zato putuj Davide, nije ti mjesto u ovoj našoj sramoti!