Pa je Ratin čin stostruko bitniji od naprđivanja hiljadu i jednog profesionalnog naprđivača u raznoraznim naprđivaonicama. Jer, Rato, tamo daleko, desetinama tunela daleko u Rudom biva čovjek, dok mu jastrebovi iz Banjaluke dišu za vratom, sve sa posterima Ratka Mladića.
Pitaju me do kad ću objavljivati priče o ratnim zločinima?
Pa dok se zadnja kost zadnje žrtve ne pronađe i ne iznese na svjetlost dana i dok se ne sazna kako je ubijena svaka žrtva ili dok moje kosti ne odu pod zemlju, pa šta prvo bude.
Toliko mogu!
Iznad suhe priče
To je stav potpisnika ovih redova i to je filozofija po kojoj ubijeni čovjek nije broj već ličnost koju moramo oteti od zaborava. Jednako tome, ubica ili ubice nisu narodi niti nekakve mistične horde, već opet pojedinci, antiličnosti sa imenima i prezimenima koje treba staviti pred lice pravde, pred ljudski i Božiji sud.
Ipak, nije to dovoljno.
Samo iznositi tešku i mučnu faktografiju u još mučnijem procesu pisanja i najmučnijem opetovanju diranja rana preživjelih čalnova porodice, može imati efekat makar katarze, ali, ponavljam, nedovoljno je.
Ima li konkretnog rješenja za iskorjenjivanje nacionalističkog zla u mojoj zemlji? Ima li išta što iskače iz relativno impotentnog obzorja «suočavanja sa prošlošću» u kojem se navijek istih desetak aktera suočava sa milion kilotona Bosne i Hercegovine i njene realnosti koju nam pljuje u zadnjih pedesetak godina? Ima li bilo kakav metod kojim se ubija nacionalizam, a pridonosi istini i da je sprovodiv u realnosti, a opet da nije tek idealističko maštanje o bratstvu&jedinstvu vol. 2?
Ima!
Budi Rato, a ne Ratko
Evo, ovaj načelnik opštine Rudo, Rato Rajak, svake godine polaže vijence na spomen-obilježje ubijenim Bošnjacima ove opštine bez obzira što mu to itekako zamjeraju političke elite u RS-u.
“S više međusobnog poštovanja život u BiH bio bi daleko bolji. Ne dotiču me neki, posebno zluradi, komentari. Oni dobri, od čestitih i časnih ljudi, mi jako gode kao čovjeku i mislim da radim pravu stvar. Tako da se puno oko toga, iskren da budem, ne uzbuđujem. Mislim da bismo svi trebali imati više saučešća prema drugima kada su u pitanju ovakve tragedije kao što je ova, nažalost, u nekom lošem vremenu obilježila i Rudo”, zaključuje Rajak.
I tu je Rajak kupio autora ovih redova. Neko će reći, pa on radi samo ono što bi svako normalan radio! Neko će reći, pa to je ljudska dužnost i to bi trebalo biti pravilo, a ne nekakv kuriozitet i izuzetak. I svi će biti u pravu. Ali u nakaradno postavljenoj državi, prelijepe zemlje Bosne i Hercegovine, Rato je tek «izdajnik» u entitetu jednog «heroja
đenerala Ratka», zar ne?
Pa je Ratin čin stostruko bitniji od naprđivanja hiljadu i jednog profesionalnog naprđivača u raznoraznim naprđivaonicama. Jer, Rato, tamo daleko, desetinama tunela daleko u Rudom biva čovjek, dok mu jastrebovi iz Banjaluke dišu za vratom, sve sa posterima Ratka Mladića.
A možete li zamisliti da recimo gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković položi vijence na spomenik 102 ubijena prijedorska djeteta? Da ustane, pa krajem juna, ili bilo koji Božiji dan jednostavno ode i spusti cvijeće pod cvijet sa ispisanim imenima dječijim? Da u minutu ćutanja sublimira bol, kajanje, empatiju i ljudskost?
Naravno da ne možete, jer u Prijedoru NEMA nikakvog spomenika ubijenoj djeci ovog grada, a koja su ubijena samo zato što se drugačije zovu i što su im se roditelji na drugi način Bogu molili. Pa da je ubijeno 102 psa, a ne 102 djeteta, postojala bi barem bandera da šinterima srce zatreperi! A ovako…A ovako se čuje samo muk i jadna tišina nepoštovanja ubijenih ljudi.
I tako, kao za ovog gradonačelnika Prijedora, možemo postaviti retoričko pitanje i načelnicima i gradonačelnicima Banjaluke, Konjica, Foče, a bogme i Srebrenice, i većine naših mjesta, gdje ste na komemoracijima? I dobićemo nimalo retoricki, zapravo posve realan odgovor-zaboli nas donji dio leđa za ubijenim, jer to su bili ipak samo «njihovi», a «njihovi» i nisu ljudi niti su djeca, nego su talon za potkusurivanja opštinska i za predizborne lake poene, sa vjerom u koljače “naše», a koji su «heroji, a ne izdajnici».
Kao što vidite, a ne treba vam niti orlujski vidi, niti velika pamet, pa da dokučite da tako o(p)staje naš nacionalizam nasušni, a prvi ljudi opština i gradova (čast izuzecima), po pravilu su bastioni nacionalizma, a ne LJUDI. Na žalost.
E zato treba Zakon!
Ljudski Zakon
Hajmo za početak u svakoj, ali SVAKOJ opštini napraviti spomenik ubijenim civilima, a posebno ubijenoj djeci. Hajmo uvesti obavezu zakonsku da svaki načelnik ili gradonačelnik i ljudski i (opet) zakonski MORA održavati spomenik i posjećivati ga. Hajmo se onda povesti za prvim čovjekom opštine ili grada. Hajmo se desetak godina držati ovog pravila dok ne postane tradicija.
I za gradonačelnika Konjica, koji se moli Bogu ispred spomenika Petru i Pavlu i za gradonačelnika Prijedora, koji u minuti šutnje odaje počast za 102 ubijena prijedorska djeteta.
Mrtvi su barem toliko zaslužili, a i ljekovito je za žive u borbi protiv nacionalizma. Zapravo, to je najljekovitije. Ubijeni ljudi, nevino ubijeni u zadnjem ratu, za sve nas trebaju biti SVETINJA!
Mislim da toliko možemo, mislim da toliko dugujemo ubijenim u zločinima i genocidu, a još više svojoj živoj djeci. I zato ovaj Ratko Bajak, sa početka priče, a sa kraja svijeta, tamo od Rudog može i mora biti svjetionik svakom velmoži koji sjedi u gradskoj fotelji i za naše nove dijeli nekakvu pravdu, ljudskost i vlast.
Budimo Rato, a ne Ratko! Toliko možemo!