Zar nije bilo načina, majka mu stara da se od Zvornika do Neuma, od Bihaća do Livna razvuče žica sa strujom ili barem žilet žica? Šta su braća Mađari pametniji od nas, nikako mi nije jasno?
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Draga Bosno i Hercegovino, suočeni smo sa najvećim problemom od osnivanja naše prekrasne miroljubive i bogate zajednice. Što će reći, u zadnjih 1200 godina nije nam se desilo ništa ozbiljnije, opasnije i pogubnije od ljudske kuge sa Istoka.
Migranti!
Stigla je ta braon pošast, braćo i sestre arijevske, moji Bosanci i Hercegovci sa pripadajućim Bosankama i Hercegovkama. I dok smo mi razmatratili konačno uvođenje solarnih panela, vjetroelektrana u cijeloje zemlji, da obojena stoka je okupirala naše čiste parkove, naše popločane šetačke zone, naše uređene trim-staze, naš svijet. A mi smo savršeno skrojili taj svijet. Mi smo se borili mirom, demokratijom, ljudskom pameću, dok je ostatak planete ratovao.
Imperija uzvraća udarac
Dok je buktio plamen Prvog i Drugog svjetskog rata, dok se narod klao u Velikom građanskom ratu dvedesetehih, Bosna i Hercegovna je bila najsvjetlija oaza multietničkog i multireligijskog suživota. Od Bihaća do Trebinja. Od Drine do Une, u prvoj polovini devedesetih našim rijekama je namjesto krvi i leševa tekla voda sa lotosovim cvijetom. Sjetimo se samo šestog aprila ’92 kada smo spriječili početak rata, sjetimo se kako su humanitarci srpBski hranili djecu po Srebrenici…sjetimo se kako je narod drugovao u Konjicu, Prijedoru, Višegradu, Foči. Sjetimo se kako smo na toj miroljubivoj koegzistenciji sagradili našu imperiju.
O, braćo Bosanci i Hercegovci, sjetite se kako ste primili izbjeglicu Suzan Zontag, kako ste pomagali neafirmisanom bendu U2 dovodeći ih iz ratom zahvaćenog Dablina, kako ste organizovano slali pomoć Japanu, Njemačkoj, ma cijeloj Evropskoj Uniji, dok je bila u žestokoj krizi. Ima tih primjera naše ljudskosti za deset Biblija i još toliko Kur’ana, ali je premalo ovo slovo za sve naše poduhvate.
Povratak Džedaja i bosanski san
I onda nama sad dolaze kosooki, braon i skroz ofarbani, e da bi nam mir i harmoniju remetili. Ali, pazite kako je to podlo i polako. Prvo pošalju turiste, Katarane, Saudijce, Kuvajćane…A mi naivni, pomislimo kako je to zbog turizma. A ono prc! Kakav crni turizam! To je bila samo priprema da se riješe sopstvenog blikositočnog ološa. Pa oni sondiraju teren i tačno gledaju po gradovima, u Sarajevo 5000 Sirijaca, u Zenicu 2000 Kurda, u Banjaluku 2000 Avganistanaca, u Bihać 3000 Iračana…Imaju plan, braćo moja bosanskohercegovačka. Hoće da zagospodare našim superbrzim prugama, našom mrežom autopoteva, našim ekološkim izvorima energije. Hoće da preuzmu naše softverske divove, da se zaposle na našim univerzitetima koji su najbolji na svijetu, hoće da ovladaju našim prepoštenim parlamentima, hoće da se liječe u vrhunskim bolnicama našim. A svi znamo koliko je pameti i mudorsti uloženo, da bi imali 100 hiljada kilometara autoputa, da bi imali Maglev vozove koji idu 500 kilomatara na sat. Svi znamo koliko smo se odricali, da bi izbjegli ratove, koliko smo radili na međunacionalnoj i međureligijskoj ljubavi da bi postigli ono što se na katedrama od Jejla do Kenigsberga, od Sorbone do MIT-a izučava kao «Bosanski san».
Stvorili smo raj! Ispred naših konzulata od Patagonije do Kamčatke stoji na stotine hiljada inženjera, kardiohirurga, poznavalaca posmoderene teorije diskursa, a sve ne bi li se kako dočepali «zlatnog trougla», a onda i vrijednim radom zaslužili naš, kako ga nazva Makron «najskuplji pasoš na svijetu»
A, evo od prije par dana ti migranti, to ljudsko oružje je konačno i definitivno usmjereno ka Bosni i Hercegovini. Pomagali smo velim i Japanu i Švedskoj za vrijeme ratova devedesetih, primali smo stotine hiljada njihovih izbjeglica, samo mi znamo kako smo suzbijali plač dok bauštelac iz Upsale otima posao našem čovjeku na Vratniku. Takva vremena bila. Takva vremena, ali i mi ljudi. Šta ljudi, LJUDINE!
Ali ovo, ovo se ne može durati. To smrdi, prdi, nosi bolest u sebi i na sebi. To truje naš zrak svojim prisustvom, bukvalno. To napada svakog čovjeka. I krenuli su frontalno, od glavnog grada. Gledam Sarajevo, suza suzu stiže, organizovani bataljoni Sirijaca i Sjevernoafrikanaca tuku sve živo. Od Baščaršije do Alipašinog Polja. Građani koji se vraćaju sa meditacije novim metroom, moraju braniti svoje cekere sa kvinojom i čia sjemenkama od ovih napasti. Od poluljudi. Izjedoše sve kao raspižđeli vrapci!
Kvisling volonter
I da je to sav problem. Ali nije ni pola. Migranti imaju saveznike. Da, da, ljude poput nas svijetle puti, koji idu kod frizera, imaju sve zube i oblače firmiranu garderobu. Ti kvislinzi se zovu volonteri. Upamtite to ime. Prepoznaćete ih tako što nose hranu, odjeću, vodu, lijekove i higijenski materijal migrantima. Da, dobro ste pročitali. Ostvaruju ne samo verbalni, nego i fizički kontakt sa braon poluljudima. Sigurno su tajno vakcinisani protiv boleštenia i zaraze koju donose sa sobom ovi vojnici zla sa Srednjeg Istoka. I što je najgore ti volonteri se ne libe nagovarati i vas da im se pridružite.
Čude zato zakoni ove naše savršene i prelijepe zemlje koji dozvoljavaju legalan rad volontera. A još više čudi kako je dozovoljen ulazak migranata u našu oazu sreće. Zar nije bilo načina, majka mu stara da se od Zvornika do Neuma, od Bihaća do Livna razvuče žica sa strujom ili barem žilet žica? Šta su braća Mađari pametniji od nas, nikako mi nije jasno? I drugo, niko od nas nikada nije bio izbjeglica, ali nas je isukstvo iz evropskog rata devedesetih naučilo da takvim ljudima ne treba vjerovati. Pa nije naš narod ’93 iskovao poslovicu koja nam stoji uklesana u državni grb-Jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica. Svi mi znamo da je to smrtonosna i neizliječiva bolest. A šta su ovi migranti, nego prepakovane izbjeglice?! A šta se radi sa izbjeglicama? Raus, daleko vam bagdadska kuća.
Herojsko novinarstvo i jedna baba
I da nije par pravičnih novinara koji su objavili pod naznakom «kritično», “hitno» «zapanjujuće» nekoliko udarnih vijesti o nastranim migrantima, još uvijek bi mi živjeli uljuljkani u svoju neporecivu politicko-ekonomsku superiornost.
Evo, komšinica, njojzi hvala za Dnevni Avaz je mudro zapazila sljedeće:
-Donose Sarajlije svakog časa ponešto, nije da ih ne pazimo. Ali, nemojte me shvatiti pogrešno, čini se da nisu ni gladni ni žedni. Iskrena da budem, pomalo se plašim. Jednostavno, svašta se dešava u ovom parku. Kažu mi ovi mlađi da ima i droge. Pogledajte onu grupu na klupi, oni su najgori.
Da nije ovako svijetlih primjera, svjetionika takoreći, pokretnih bioloških kamera, ne bi znali u kakvom zlu živimo. Trčali bi bjesmoučno za svojih 10 hiljada eura mjesečne plate, kao da nam je to jedini smisao življenja. A penzionerka koja se nekako krpi sa svojih 6 hiljada eura, jadnica primjeti i dorgu i sve što ide uz to. Vidi baba, to je i sito i obučeno i napojeno. Presno, što bi se filološki reklo na katedri za panbosanki jezik i superknjiževnost ispod piramida u Visokom.
Istraživačko HTZ novinarstvo
I sam nisam mogao da odolim, a da se kao svaki novinar-istraživač na terenu ne uvjerim kakvo je to zlo od migranata. Naravno prvo sam se cijepio, obukao HTZ odijelo i stavio gas-masku, onu što mi je dao izbjeglica iz Bergena, Sven Uve ’93 kad su se Norvežani i Švedi šibali oko Skageraka i Kategata, kad su napravili genocid nad Dancima…Nego, pazite moim vas šta mi reče jedan od migranata, negdje iz Sjeverne Afrike je, Maroko ili tako neka vukojebina:
– O jebo mi ti sve, kako sam se zajebao i ja i moja familija i familija familije. Pa Marakeš je za ovo Tokijo. Ja nisam vidio veće bijede od Alžira i Tunisa do Albanije, što kod vas. Samo čekam da nas protjeraju negdje gore sjeverozapdno. Bolje mi je ležati pod vozom u Belinu nego ovdje gledati vašu bijedu. Ma bolje da me vrate podno Atlasa. Pa vi ste svi bili ovako ili onako izbjeglice! Ako iko živ, vi bi nas trebali nas razumijeti. Sram me i za nas i za dio vas. Čast volonterima i narodu kuji samoinicijativno dolazi bez straha da pomogne.
Čuj našu bijedu? Koju bijedu, sunce li ti Marokansko?! Nezahvalniče jedan. Obezbijedili smo ti noćenje na ljepešem dijelu travnjaka, a ti tako. I konačno, država nešto da uradi! Kakve izbjeglice u Bosni i Hercegovini? U nas toga nema. Mi smo svi na svome. Na našem, da prostite.
Do sad smo imali čaroban život u našoj čarobnoj zemlji, ne dozvolite da ga migranti promijene!