Ne možete nekažnjeno od djeteta praviti meksičku kašu! Ne možete ubijeno dijete lažno nazivati lopovom! Ne možete skrivati ubice po cijenu 200 hiljada po vama niže vrijednih bića! Ne možete do besvijesti od Banjaluke praviti huligansku bestragiju
Sve je šarena laža. Jedan mali poligon na kojem se igraju bahati lokalni moćnici. Ne, Banjaluka nije sigurno mjesto za život. Odavno. Banjaluka sebično misli da je ljepotica na Vrbasu u kojoj ljudi mirno šetaju. Kakva laž!
Koliko puta je to David ubijen?
Samo poneka smrt nekad malo razdrma Banjalučane. Neko izgnanstvo, nož, zolja, nova smrt. Tako živi grad. Od noći do noći. Iz megafona javnog servisa kao u distopijskoj mori mrmolji ministar policije, stanje bezbijednosti je zadovoljavajuće. Šta to uopšte znači? Znači da je dogorilo do nokata, zapalilo jagodice i smradom mesa okadilo grad. Okadilo i ogadilo. Stanje zadovoljavajuće. Bezbjedonosno…Kakvo licemjerje i bezobrazluk!
A Davida su ubili četiri, pet puta u nekoliko dana. Ignorisali su njegove strahove, molbe da ozbiljno shvate prijetnje, ignorisali su urlike pretučenog djeteta, koje je dva dana živo, a polumrtvo mrcvareno negdje u centru grada. Između zgrada u kojima spavate sa svojom djecom, zgrada koje domovima nazivate.
Onda su našli leš navodno davljenika Davida Dragičevića. Onda su napravili morbidan pir i upoznali plebs sa zadesnom smrću Davidovom. Onda su rekli da se David utopio u potoku u kome se ni pilići ne tope. Onda su od Davida napravili rijaliti lika koga kao u kakvom snuff-filmu kamere prate od trenutka kad “provaljuje” u nekakvu kuću do trenutka kad iznosi laptop, USB i nožić, taj prokleti «ukradeni» švicarski nožić i 200 maraka. Onda su digli ruku i rekli, znate šta, David je sve sa ukradenim stvarima stigao da se pobije u kafiću, ode u drugi kafić, pa na burek i onda, hej, ubije se. Onda su zaključili da je mrtvo dijete lopov. Jer lopovi tako završavaju. Sa ukradenim novcima u džepovima i malim naoružanjem. Crveni nožić. Onda su urliknuli na porodicu, ćutite, nema veze što je prokleti nožić crveni Davidov. Ćutite, nema veze što je nemoguće sačuvati novce nakon dva dana u džepovima davljenika. I ućutite, more, utopilo se lopovče. Gotova stvar! Mi znamo. Mi imamo svjedoke! Mi imamo poligrafe. A, ništa nemaju!
Banjaluka jede svoju djecu
Bez bilo kakve revolucije. Od inspektora Šušnice, Milana Vukelića, Nikole Đurovića do Davida Dragičevića. Ali David ima roditelje i (valjda) ima nas. Roditelji su ustali. Neki od nas su stali uz roditelje i počelo je odmotavanje. Da se zna kako, kad i od koga je nastradao David. Ko je ubio dijete? I zašto pajaci, opasni pajaci, podivljali klovnovi u vlasti lažu. Koga sakrivaju?
Da li je život sakrivenih ubica vrijedniji od Davidovog života? Od života tebe koji čitaš ovo? Sad za sada jeste. Hoće li život ubica i onih koji sakrivaju ubice biti veći, širi i životniji od vašeg? Zavisi od Pravde za Davida. Zavisi od tebe, mene i Davida. Može li David u smrti uraditi ono što Banjaluka u zadnjih 30 godina poluživota nije uradila? A Banjaluka nije zaštitila svoju djecu. Svoje Banjalučane. Zapravo, počesto je okretala glavu i rukama prekrivala lice za koje hoćemo da vjerujemo kako je posramljeno i kako srama još u njoj ima.
A, ako ima srama u Banjaluci, znači da ima srama u očima banjalučkim. Znači da ima nade. Znači da će se pronaći Davidove ubice i da će se imenovati ljudi koji su sramno postidili roditelje ubijenog djetete dok su ga mrtvog kriminalcem zazivali. Znači da će se skinuti anatema sa grada koji se saučesnik. Znači da će se podići koprena sa roditelja Davidovih, znači da ćemo ih svi zajedno pustiti da odboluju dijete. Znači da će grad odmoriti od sebe, svog bijesa, histerije i implozije. Znači da ćemo se ispraviti.
A da bi se to desilo, jednostavno je. Policija i tužilaštvo samo treba da se počnu baviti svojim poslom. Trebaju se javnosti saopštiti imena ubica, treba se obrazložiti razlog kukavičkog teledirigovanog vještačenja i dati iskren opis situacije. Da ne nagađamo, da ne raspredamo priče, da se ne svađamo i da ne ubijamo roditelje ubijenog Davida.
Jesmo li svi idioti?
Ovo gore su kišobrani u Gospodskoj, vidjeli ste ih. Jedan je Davidov. Njega ne vidite. On je od svjetlosti, ne liči ovim našim zemaljskim. Hajde zajedno da pomognemo roditeljima Davidovim. Da bi sebi pomogli. Da se okupimo, izvršimo građanski pritisak i prestanemo se kriti iza svojih sebičnih kišobrana.
Kišobrani su za kišu. Nisu za skrivanje od sunca. Mi nemamo šta kriti.
Ne možete nekažnjeno od djeteta praviti meksičku kašu! Ne možete ubijeno dijete lažno nazivati lopovom! Ne možete skrivati ubice po cijenu 200 hiljada po vama niže vrijednih bića! Ne možete do besvijesti od Banjaluke praviti huligansku bestragiju. Ne možete proglašavati ljude koji traže pravdu izdajnicima i stranim plaćenicima. Ne možete zahtijevati od ljudi da se ne bave politikom. Život je politika. Aristotel kaže da se samo idioti ne bave politikom. Pa da li je moguće da smatrate 200 hiljada ljudi idiotima???
Upamtite, David je nekoć nosio transparent na kojem je tražena pravda za ubijenog Nikolu Đurovića. Hoćete li se sjećati vašeg djeteta, koga više nema, a koje je nosilo Davidovu majicu? NE, DOSTA JE BILO!
Možda sila Boga ne moli, ali upamtite, Bog silu ne voli!
Dosta je bilo kukavičluka! Vrijeme je da se opet upisujemo u ljude!
Danas svi na Trg Krajine u 18h. Zbog Davida, zbog pravde, zbog sebe, zbog svoje djece.