Jer, ako iko zna šta je obruč, rat, pakao, okruženje, ako iko zna šta je dijete u snijegu, ako iko zna kako je biti gladan dok ti zima kosti izjeda, to su Bišćani, heroji grada heroja.
„Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u koloni.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.“
Ovako je prije 76 godina veliki Branko Ćopić pisao. A mi? Znaš ti nas, jebo ti nas, rekao bi Brančilo. Mi ništa iz istorije nismo naučili. Mi smo silovali učiteljicu istoriju, pa nam se danas po Petrovačkoj cesti kreću neke nove izbjeglice, neka nova djeca, nadlijeću ih neke druge grabljive ptice, a sred svih njih neka nova, promrzla djevojčica Marija, mamina kćerka jedina, mamina kćerka jedina, bilo joj sedam godina.
Vapaj iz Krajine
E, moj Branko, preturili smo u ovih osam decenija izbjeglice, bili smo izbjeglice, nema ko nije, naizmjenično i svi zajedno. U tužnom trokutu koji se Bosna i Hercegovina zove mi smo kolektivne izbjeglice u našem malom, ličnom bezizlazu. Ne vidimo, ne čujemo, ne obaziremo se na vapaje iz Krajine.
A tamo, pravo Petrovačkom cestom na milost i nemilost svijeta, ostavljeno je deset hiljada božjaka, sa pedeset hiljada naših odavno ostavljenih ljudi. Znaš Brančilo, to je ta visoka Krajina odavno i oduvijek ostavljena. U ratu od svih, u miru od svih. U uncu jednako. I Bihać-grad heroj, nepokoreni grad, sad pokorava neimaština, bijeda, zima i podla majka država koja nema razumijevanja niti trunke. Nema ni obraza ni empatije. Jer, države, ako ćemo pravo i nema.
Ko je vlasnik ljudske nesreće?
Onaj tvoj đački dom, one tvoje godine magareće, sad su poprište tuge svjetske. Djeca, odrasli, svakojaki od Sirije do Avganistana natiskani su tu. I da, Bišćani im pomažu. Od početka, kako to svijet zove, od početka krize do današnjeg sata. Ali Bišćanima treba pomoć. Osim IOM-A (Međunarodne organizacije za migracije) i UNHCR-a, koji su hotel Sedru iznajmili u privatnoj režiji, nikoga od zvaničnih lelemudana. Eheej, ljudi iz bijelog svijeta u sopstvenoj režiji iznajmljuju objekte, a Sarajevo, Banjaluka i ostali tzv. centri ćute.
Nadjebavaju se u čijoj je ingerenciji ljudska nesreća. Jer, izbori su prošli, pare za djecu promrzlu su se obrnule, pa i nije zanimljivo voditi računa o nevoljnicima. I da, među nevoljnicima ima svakojake fele. Ima onih koji među sobom na nevoljnicima zarađuju, ima klanova, ima zavisti, pljačke…kao i među nama, malo manjim nevoljnicima, ali to nikada neće biti razlog da Bišćani dignu ruke na njih.
Jer, ako iko zna šta je obruč, rat, pakao, okruženje, ako iko zna šta je dijete u snijegu, ako iko zna kako je biti gladan dok ti zima kosti izjeda, to su Bišćani, heroji grada heroja. Pa je najžalosnije, do neba žalosno palamuđenje u kome se iz udobnosti sarajevske i inih čaršija, poziv na pomoć iz Bihaća tumači kao fašizam. Jest, eto Bišćani koji sa stanovnicima Bosanskog Petrovca, Kladuše, Cazina od svoje bijede odvajaju, e da bi pomogli bijedi svijeta, jest, baš su oni fašisti?!
Ne serite!
Nego, svako ko može, neka postane mali šrafić u sistemu države, kad nam je već država u kurcu. Neka pošalje ćebe, bidon vode, koju marku, neka da malo svog rada za ove nevoljnike.
Krajiška zima, znamo to ti i ja Brančilo, ne čeka nikoga. Ne čeka ona da se Mektić usaglasi sa načelnicima opština, da se načelnici opština usaglase sa graničnom službom i da se svi zajedno usaglasimo sa zdravim razumom. Bišćanima i Krajišnicima treba pomoć odmah i sada, kako bi pomogli sebi i nevoljnicima.
A pomoć nije ugurati ljude u onaj tvoj đački dom, jer to i nije više dom, nije to ništa, tek betonom obilježeno stratište.
Ova zemlja je mogla biti solidarna za vrijeme onog povodnja prije pet godina, kada je čovjek čovjeku ruku pružao, ne gledajući na ime i prezime, jer dok ti daš ličnu, odnese nas voda. Ova zemlja i danas može bolje! Jer, ako na svijetu postoji neko ko ima razumijevanje i empatiju prema izbjeglicama, to je ova zemlja. To su ovi ljudi, to je moj svijet, Branko!
A taj svijet mora, mora pomoći Krajini, mora pomoći Bihaću.
I sve je isto, kao i one zime ’42. Kolone idu, kolone praćene pticama- medijskim grabljivicama, od kojih svaka ponaosob opisuje nesrećnike. Za neke su to teroristi, za neke kriminalci, za neke dio svjetskog plana uništenja. A ne vide mediji da je najviše nevoljnika svijeta, sa djecom, koja staklastih očiju upijaju zimu. Ne vide mediji da im prvi pomažu baš Bišćani, koje poneki sramotno zazvaše fašistima. Na svoju sramotu. I ne vide ljudi, ili neće da vide kako su okupljanja Bišćana zapravo urlik za pomoć. Vapaj ostavljenih ljudi, a ne zvuk neke ksenofobične rulje gladne linča. I ako ima takvih, a ima ih u uncu, koliko i spodoba među izbjeglicama, e sve njih će progutati dobrota krajiška.
I zato, Brančilo, moram ti reći, zima ide, situacija jeste teška, čelične ptice svakojake lete nad glavama, lete, pa seru, ali Bihać nije i neće pasti, kao što nikada nije pao. Ima grad heroj 60 hiljada srca za sve nevoljnike, samo mu treba naša pomoć više nego ikada.
Bihać nije zaboravio biti human. Jesmo li mi zaboravili nepokoreni grad?