Dolazi li opasno doba?

Neosporno je da je ratni zločinac Radovan Karadžić, zajedno sa još nekoliko likova iz srpske i crnogorske istorije, bio inspiracija australskom teroristi Brentonu Tarrantu koji je 15. marta ubio 50 civila na molitvi i isto toliko ih ranio u dvije džamije na Novom Zelandu. Njegova “mentalna veza” bila je jedna od prvih činjenica koje su izašle na vidjelo i obišle svijet nakon ovog užasnog masakra nevinih ljudi, među kojima se nalazio i jedan trogodišnji dječak. Međutim, bilo bi netačno reći da Srbija ima ikakve veze s tim zločinom. Svako ima pravo da bira svoje uzore, od Staljina i Hitlera, Che Guevare i Tita, do Churchilla i Gandhija. Svako može da bira da li će stati na pravu ili na pogrešnu stranu istorije. Ono što je u kontekstu terorističkog pokolja na Novom Zelandu intrigantno jeste komentar zvaničnog Beograda. Ivica Dačić, ministar inostranih poslova i desna ruka predsjednika Vučića, nonšalantno kaže: “Srbi ni od koga nisu tražili niti će tražiti da se sveti u njihovo ime.” Dačić je, naravno, osudio zločin, jer bi sve drugo bilo nezamislivo, ali njegova izjava se može razumjeti tako kao da su Srbi uvijek bili žrtve, od Kosova do ratova koje je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu vodio Milošević, ali da oni, eto, ne žele da se svete, niti da nekog drugog mole da se u ime srpskih žrtava sveti!? Dačić, naravno, ne može ni da zamisli da povodom tog šokantnog događaja izjavi da se Srbija stidi Miloševića, Karadžića, Mladića i sličnih zlikovaca i da oni nijednom normalnom čovjeku ne mogu biti uzor. Ali, kako to reći kad većinska, nacionalistička Srbija svoje ratne zločince, uključujući i krivce za genocid u Srebrenici, veliča i slavi kao nacionalne heroje?

Pred sličnim iskušenjem našao se i Milorad Dodik. Osudio je teroristički napad na novozelandske muslimane, ističući kako je potpuno jasno “da napadač nema nikakve veze sa Srbima i ovim prostorom”. Brenton Tarrant vjerovatno nema nikakve suštinske veze sa Srbima, pitanje je koliko i šta o njima uopće zna, ali ima veze sa rasističkom ideologijom Radovana Karadžića, arhitekte pogroma nad muslimanima u Bosni i Hercegovini. I šta sad da Dodik radi? Smatrao je da je najbolje da Karadžića ne pominje. Ne može ga, barem u ovoj prilici, ni na koji način veličati, a pogotovo ga ne može osuđivati, radije bi pristao da guta žive žabe nego da to učini. Ali, može li se i smije li se zaboraviti da on ubraja Karadžića u velikane srpske istorije, da je išao u Haag i posjećivao ga sa tašnom punom para i da je na zgradi Studentskog doma u Istočnom Sarajevu postavio ploču s njegovim imenom? Niko razuman nema za cilj da na zločinu u Novom Zelandu “stiče prljave političke poene” niti je riječ o “besprizornoj kampanji protiv Srba”, kao što se to predsjedavajućem Predsjedništva BiH čini. Stvar je samo u tome da mediji imaju dužnost i potrebu da se bave uzrocima i posljedicama događaja kakav je bio ovaj na Novom Zelandu.

Ovu kolumnu pišem na dan izricanja drugostepene presude Radovanu Karadžiću, jednom od najopskurnijih likova koji su devedesetih godina nahrupili na javnu scenu, izašavši iz mračnih podruma oslobođenog nacionalizma. Presuda ratnom vođi bosanskih Srba prilika je da se podsjetimo da svaki agresivni etnonacionalizam po pravilu završava kao rasizam i fašizam. Zatvaranje očiju pred tom činjenicom vodi u ponavljanje krvave istorije. U to smo se najbolje uvjerili na primjeru rata protiv Bosne i Hercegovine, koji se nakon srpske agresije pretvorio u međusobni pokolj njena tri naroda. Čim je formulisao svoje političke ciljeve, velikosrpski nacionalizam je prešao na metode nacifašizma, sa konclogorima, rasnim zakonima, etničkim čišćenjem i masovnim likvidacijama nesrpskog stanovništva. Evropa je dugo oklijevala da shvati da se na Balkanu povampirilo zlo za koje je svijet mislio da je pedeset godina ranije zauvijek pobijeđeno. A kad je to shvatila, nije bila spremna da mu se suprotstavi. Ona je glavni krivac što je bosanskohercegovačko društvo razoreno, etnički beznadežno podijeljeno i zatrovano mržnjom i što je loša beskonačnost postala budućnost ove zemlje.

Večeras (srijeda) svijet će obilaziti vijest o haškoj presudi Karadžiću, u isto vrijeme dok jedna kazališna predstava bude obilježavala svoj 20. rođendan. Ne bilo kakva predstava, već “Ay, Carmela”, kultna izvedba SARTR-a. Njeni protagonisti nisu ni slutili da će predstava živjeti tako dugo i da će, stareći, postajati sve aktuelnija. “Koliko sam ponosna na ovu izvedbu, toliko sam očajna što danas živimo u okrilju fašizma. Danas čak i država ima fašistički odnos prema vlastitim građanima”, kaže Selma Alispahić, koja u predstavi tumači glavni ženski lik. “Ay, Carmela” i “Helverova noć”, koja je na repertoaru Kamernog teatra, spadaju među rijetke, osmišljene, snažne i hrabre događaje koji koliko-toliko spašavaju obraz antifašističkog Sarajeva. Drugi ne čine ništa slično. Zato se danas događa da Dom naroda Parlamenta BiH odbija osuditi nedavno provokativno postrojavanje ravnogorskih četnika u Višegradu, upriličeno povodom obilježavanja godišnjice hapšenja generala Draže Mihailovića, osuđenog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata. Za prijedlog Zlatka Miletića (DF) da se osudi ovaj sramni skup glasali su samo delegati iz reda bošnjačkog naroda!?

Antifašizam je na ovim prostorima odavno na koljenima. “Jezoviti prizor četničkog crnila me prepao jer nema na našim ulicama onih koji bi morali dići glas protiv povampirenja aveti prošlosti. Gdje su partije takozvane ljevice, gdje su socijaldemokrati, gdje su i desničari koji verbalno brane BiH?”, pita se Gradimir Gojer u tekstu objavljenom prije nekoliko dana u Oslobođenju i zaključuje da se fašizam “širi na sve strane”. Odgovor na pitanje gdje su antifašisti je jednostavan i surovo istinit: partizani su u Drugom svjetskom ratu pobijedili Nijemce, četnike i ustaše, a u ratu devedesetih ustaše i četnici su pobijedili partizane! Nema više onih koji bi na našim ulicama i trgovima pjevali Internacionalu i nosili parolu “No pasaran”. Uznemirujuća je i činjenica da je agresivni nacionalizam desnice u snažnom zamahu u cijeloj Evropi. Donald Trump ga je instalirao kao stub svog populizma. Balkanski nacionalizmi iz devedesetih kao da su bili uvertira u ovo što se danas događa širom svijeta. Dolazi li opasno doba?

Ay, Carmela, ay, Carmela…