Inside Out 2
Gledano uopćeno, tužno je što danas stojimo tako loše s poznavanjem emocija da je potreban jedan crtani film – pravac u kina da ga pogledate! – da ih uvede na velika vrata
Od početka juna u kinima se prikazuje crtani film Inside Out 2, u ne baš uspješnom prevodu: Izvrnuto obrnuto, s velikim interesom publike koji ne jenjava. Nijedan medij u toj činjenici ne vidi ništa bitno i ne prenosi je kao vijest, ali meni se čini itekako važnom i mislim da predstavlja pravu malu revoluciju. Također, osim ljudi koji se bave mentalnim zdravljem, nisam zapazila da su o njemu pisali oni kojima je to posao, filmski kritičari i drugi filmofili. Možda je to zato što ih ne zanimaju crtići, a možda iz nekog drugog razloga, ali smatram da o njemu trebaju pisati svi, kao što ga svi trebaju i pogledati, bili djeca ili odrasli. Čak i više puta. Zašto?
Zato što nas uvodi u zemlju koju ne poznajemo baš najbolje, zemlju emocija. I čini to na dosad neviđen i veoma efektan način. Jer činjenica je da jezik te zemlje malo ko razumije na pravi način, a čak i kad razumije ne zna šta da radi s njim: kada da upotrijebi koju riječ i kako da je ispravno artikuliše. Iako su emocije nešto što svi imamo i s čime živimo cijeli život, njihovo osvještavanje i procesuiranje nije nešto što nam dolazi prirodno i lako. Zato je potrebno da ga svako za sebe nauči i utvrdi način života sa svojim emocijama, po mogućnosti u maniru mirnog suživota.
Kako se upoznaju emocije?
Priča ovog Disney-Pixar crtanog filma prati odrastanje djevojčice Riley s akcentom na njen emocionalni život. U prvom dijelu iz 2015. godine Riley se morala preseliti u drugi grad i naviknuti na novu školu, što joj je kao jedanaestogodišnjakinji predstavljalo veliki izazov. Zato je on obilježen emocijama straha, bijesa, tuge, gađenja i sreće. Pri tome je tuga emocija koja je predstavljala poseban izazov za djevojčicu i čiji je smisao bilo tek potrebno otkriti. U psihologiji se ove emocije nazivaju primarnim emocijama i pojavljuju se veoma rano u djetetovu životu.
U drugom dijelu Riley je tinejdžerka od 13 godina i pred njom se nalaze brojni izazovi emocionalno turbulentnog adolescentskog perioda. Jedno od osnovnih pitanja na koja tada trebamo odgovoriti jeste pitanje identiteta i pripadanja. Riley želi pripadati cool vršnjačkoj skupini i postati bliska s djevojčicama s kojima se do tada nije družila, makar to značilo da odustaje od prijašnjeg života i starih prijatelja. Zato se u njenom životu pojavljuju nove emocije koje će joj to omogućiti, prvenstveno anksioznost, ali i zavist, sram, dosada i, povremeno, nostalgija. Svaka od ovih emocija je personalizirana na način koji nam omogućava da je što bolje shvatimo, dok se ponaša na način na koji nas „tjera da se osjećamo” u realnosti. Ove emocije nazivamo sekundarnim emocijama zato što su složenije od primarnih i nastaju u kasnijoj fazi života. Neke teorije smatraju da nastaju iz primarnih – pri čemu bi, na primjer, anksioznost nastala iz straha, dok ih druge gledaju kao potpuno nove emocije, uzrokovane spojem kognitivnih, hormonalnih i vanjsko-okolinskih faktora, kako se gledaju i ovdje.
Bilo kako bilo, činjenica je da ovom filmu uspijeva nešto što nije nijednom drugom do sada – da nastanak određene emocije poveže s događajem iz života koji ju je uzrokovao, a onda da tu emociju predstavi u svoj njenoj pojavnosti, agendi i načinima djelovanja.
Cogito, ergo sum
Gledano uopćeno, tužno je što danas stojimo tako loše s poznavanjem emocija da je potreban jedan crtani film da ih uvede na velika vrata. Emocije su tradicionalno smatrane za „manje vrijedne“, animalne, sirove produkte i smatralo se da ih treba kontrolisati da bi se postigao uzoran život i čistoća mišljenja. Povijest filozofije im nije bila naklonjena, a dualistički sistem mišljenja (razdvajanje tijela/emocija od uma) težio je produktima „čistog uma“ kao najvišim dosezima misli. To je vjerovanje bilo toliko popularno i zastupljeno da su se emocije protjerivale gdje god su mogle, smatrale za slabost i nešto s čim se treba izboriti i što treba naučiti kontrolisati.
U patrijarhalno mizoginom društvu ženski princip se često izjednačavao s nižim – emocionalnim, dok je muški predstavljao viši – racionalni princip, a jedno vrijeme je vladalo uvjerenje da žene ne mogu biti „racionalne“ kao muškarci naprosto zato što su emocionalne (kao da muškarci nisu). Ne treba trošiti vrijeme na nabrajanje svih razloga zbog kojih je ovo vjerovanje glupo i neutemeljeno u ljudskoj psihologiji, tijelu te načinima funkcionisanja mozga, ali je poražavajuće da je ono još uvijek i djeluje na naše živote. Mi i danas kroz školu, odgoj i društveni kontekst dobijamo poruku da je um vredniji od emocija i da se trebamo „riješiti“ emocija da bismo živjeli uspješniji život.
Vladarica anksioznost i identitet
I prije ovog nastavka, nekim klijentima sam za zadaću znala preporučiti da pogledaju Inside Out iz 2015., dok ću ovaj sada vjerovatno preporučivati svima. Ono što smatram njegovim najvažnijim dijelom, osim uvođenja novih emocija jeste način na koji tumači funkciju anksioznosti te pojam samog identiteta/ličnosti. Jer ne treba puno da anksioznost postane dominantna emocija i naša vodilja kroz život naročito kada prolazimo kroz izazov kakav je adolescencija, iako važi i za sve kasnije izazove. S obzirom da Riley razvija strah da neće upasti u hokejaški tim i zadiviti starije djevojčice, počinje da smišlja strategije da se to ne desi, u čemu je uspješno vodi anksioznost. Jer za razliku od drugih emocija, upravo nas anksioznost dovodi u stanje planiranja i pripreme za neki bitan budući događaj te motivira na djelovanje. Međutim, veoma je tanka granica između optimalne razine anksioznosti i razine u kojoj gubimo kontrolu – što je veoma efektno prikazano u filmu kada anksioznost gubi kontrolu nad metaforičkim kontrolnim panelom Rileyinog života i dovodi je do paničnog napada. Panični napad je sam po sebi prikazan veoma realistično – vidimo šta se dešava i vani i unutra kao i strategije koje Riley koristi da se povrati, poput tehnike uzemljenja kroz čula (dodir, zvuk…) koja se inače koristi u ovoj situaciji. Savjetnice za film su bile kliničke psihologinje zbog čega film ima ogromnu spoznajnu ulogu za djecu koja ga gledaju i donosi im konkretne alate koje mogu koristiti.
Gledala sam film sa svojom sestričnom Ajšom koja će uskoro imati 13 godina, baš kao i Riley, i kojoj su veoma bliski emocionalni momenti koje Riley proživljava jer i sama u periodu od minute pređe od stanja sreće do stanja razularenog bijesa (nadam se da ovo neće pročitati). Ovaj film i njoj, kao i svim drugim tinejdžerima, pomaže da se identifikuju i da normaliziraju svoje emocije te da odatle krenu u put njihovog razumijevanja i procesuiranja.
Osim turbulentnog haosa povišenih emocija, tinejdžeri imaju izazov i stvaranja identiteta koji se razlikuje od onoga koji su imali kao djeca. Film sjajno prikazuje i način na koji se stvara ideja ličnost i ideja „ja“ kroz arhitektonsku strukturu i različite oblike. Potrebno je staru ideju o meni zamijeniti novom idejom, i Riley to uspijeva tako što staru sliku upotpunjuje novom i spoznaje da ne mora biti samo jedno, nego da istovremeno može biti i jedno i drugo jer se u kontradiktornosti i složenosti i krije naša istina.
Emocionalna inteligencija
Za uspješnu socijalizaciju, profesionalni status i mentalno zdravlje puno je važnija emocionalna inteligencija nego visok IQ. Međutim, dugo je potrajalo dok se ovo nije otkrilo i sva je pažnja pridavana vrsti inteligencije koja omogućuje akademski uspjeh te je ona i danas sinonim za pamet. Knjiga Daniela Golemana Emocionalna inteligencija, prvi put objavljena 1995. godine, u tom smislu je predstavljala pionirsko djelo i dovela je do zaokreta u mišljenju. Odjednom su svi počeli da pričaju o njoj. Emocionalna inteligencija ili skraćeno EI podrazumijeva vještinu prepoznavanja vlastitih emocija i njihovih utjecaja, njihovo upravljanje i korištenje za motivaciju za postizanje ciljeva; održavanje odnosa s drugim ljudima kroz saosjećanje i empatiju; za socijalnu interakciju, asertivnost, ali i održanje vlastitog psihičkog/fizičkog zdravlja. Goleman je prepoznao koliko je bitno da menageri u poslovnim okruženjima imaju ovu vrstu inteligencije kako bi znali da rukovode timovima, da ih potaknu i učine zadovoljnijim. Pisao je koliko je krucijalno bitno da učenici u školama uče o emocijama i da se sistem ne zasniva samo na akademskom uspjehu, što uslijed kompetitivnosti i njenih posljedica dovodi do različitih problema mentalnog zdravlja. Dobro mentalno zdravlje i uspješno rukovođenje stresom potom prevenira različite fizičke tegobe i psihosomatiku, a emocije mogu mijenjati i strukturu mozga, poboljšavaju imunološku funkciju i smanjuju upalne procese u tijelu.
Žao mi je što mi nismo imali ovaj film, ali drago mi je što imamo priliku i danas da ga gledamo jer za emocije nikada nije kasno. Emocionalna inteligencija se uči i razvija tokom cijelog života. Zato, djeco i odrasli, pravac u kina dok se film još uvijek prikazuje!
Piše: Emina Žuna, Prometej.ba