U Bosni i Hercegovini umjetnici ne umiru samo od starosti. Umiru od stresa, iscrpljenosti i nevidljivosti. Umiru od godina provedenih u sistemu koji ih gura na margine, u društvu koje ih se sjeti samo kad zatreba dekor za političku paradu, premijeru ili protokol. Umjetnost ovdje nije podržan poziv – ona je borba za dostojanstvo.
Piše: Dino Mustafić
Polazim od toga da nema teatra bez glumca. Volim njihovu zaigranost, infantilnost koja ih nikada ne napušta bez obzira na godine. To je najteža performativna umjetnost, traži asketsku disciplinu, posvećenost koja me fascinira. Glumčev instrument su tijelo i duša, registar emocija je beskrajan, sve je u nijansama, detalju koji se mora scenski materijalizirati. Prazan prostor scene i glumac stvore magiju, neobjašnjivu, neizrecivu. Crpi svoj rezervoar mašte iz proživljenog i empatičnog. Iznosi svoje tamne i svijetle komore unutarnjeg bića, transformiše to u scensko zbivanja koje gledaoci percipiraju kao emotivno-misaoni tok. Čudesna je ta alkemija prostora i vremena kroz glumca na sceni. Glumac-umjetnik nema granice, to je Božji dar bez premca. I danas ne shvatam i ne vjerujem da su neki otišli zauvijek, tako naglo, bez najave. Uvijek se pitam zašto smrt postupi tako nepristojno i odnese one koji su pored dobrote i srdačnosti imali takvu strast prema životu. Jednog od njih s kojim sam radio meni značajne predstave eros mladosti nije izdao na sceni ni u dubokoj starosti, međutim nije mogao da nadigra bolest, pa je nekoliko mjeseci staračkog bolovanja proveo u bolnicama. Redovno sam mu išao u posjetu. Dijelio je sudbinu mnogih roditelja iz Bosne čija su djeca na drugom kontinentu otišla po bolji život. Ostao je kao samac u Sarajevu; familiju su mu nadomjestili njegovi teatarski prijatelji. Bijeli i hladni zidovi bolničke sobe postali su naš posljednji dekor u kojem smo radost života sabirali kroz razgovor i sjećanje na probe i pisce koje obojica volimo. Na kraju jednog takvog razgovora zamolio me da prilikom sljedeće posjete donesem narandže, koje su postale poseban luksuz za penzionerski džep. Nisam mogao slutiti da će to biti i naš posljednji susret. Narandže sam kupio na taj dan kada me je službeni glas iz bolnice obavijestio o njegovoj smrti. Nisam stigao ispuniti tu posljednju želju jednog od najvećih glumaca kojeg je Bosna i Hercegovina imala. Godinama svjedočim kako na socijalnoj margini s velikom mukom žive penzionisani umjetnici, odlaze zaboravljeni i uvrijeđeni, priključujući se armiji bukvalno gladnih stomaka svoje generacijske dobi. Arogantni i beskrupulozni bosanskohercegovački političari i veliki dio poslovne elite, koji su iznikli iz tranzicije, preziru duhovnost, kreirali su antiintelektualnu atmosferu; bahate se svojim enormnim plaćama, kao novostvorena elita bez ikakvog su doticaja s kulturom i umjetnošću. Naime, antiintelektualizam u Bosni i Hercegovini ne može se sagledavati kroz isključivo statističke i socioprofesionalne prizme, već duboko zadire u samo društveno tkivo, u kojoj upravljački sistem i institucije, od vrha do baze društvene piramide, ne prepoznaju i ne vrednuju umjetnost kao oblik nematerijalnog javnog dobra i bogatstva, već je smatraju sporednom i marginalnom djelatnosti. Čini mi se da je ovakav oblik ideološkog antiintelektualizma osobina svih modernih autoritarizama jer je intelektualni društveni sloj asimiliran neokonzervativnom i antisocijalnom politikom. Zato je umjetnost percipirana kao gubitnički element u društvu: troši mnogo novca, a ne daje mnogo.
Tokom godina provedenih u umjetnosti sreo sam nevjerovatne ljude – reditelje, glumce, dramaturge, pisce, slikare, muzičare, filmske radnike – ljude koji su, bez obzira na sve, svakog dana dizali zastor i svjetlom scene pokušavali unijeti malo smisla u tamu naše svakodnevice. Sreo sam ih i na probi i iza bine, na filmskim setovima i u mračnim ateljeima, često iscrpljene, zabrinute, ali i dalje neumorno predane pozivu koji je više od posla. Umjetnost im je bila način da prežive – ali često ne i način da žive.
U Bosni i Hercegovini umjetnici ne umiru samo od starosti. Umiru od stresa, iscrpljenosti i nevidljivosti. Umiru od godina provedenih u sistemu koji ih gura na margine, u društvu koje ih se sjeti samo kad zatreba dekor za političku paradu, premijeru ili protokol. Umjetnost ovdje nije podržan poziv – ona je borba za dostojanstvo.
U pozorištu i na filmu to sam vidio najjasnije. Koliko puta sam razgovarao s glumcima koji odigraju briljantnu predstavu – a nakon aplauza ih čeka neizvjesnost kako će platiti kiriju ili doprinose za svoju djecu. Koliko puta sam bio svjedok da snimanje filma počinje s pola budžeta, bez ikakve garancije da će se završiti.
Za razliku od kolega u regionu, a da ne govorimo u Francuskoj, Njemačkoj, ili Švedskoj, gdje umjetnici imaju stabilnu institucionalnu podršku, kod nas se sve zasniva na improvizaciji, povjerenju i entuzijazmu. Honorari su iznimno mali, najniži u regionu, i kao takvi još kasne, novi projekti se često gase i otkazuju, a stvaranje postaje vrsta emocionalnog i egzistencijalnog maratona.
Filmski sektor je posebno ranjiv: mladi autori nemaju sistemsku podršku, a distribucija domaćih filmova gotovo da i ne postoji. Talentovani ljudi, ako ne odu u inostranstvo, najčešće ostaju zaglavljeni između poziva i pukog preživljavanja.
Književnost i likovna scena: Stvaranje u tišini
Moji susreti i prijateljstva s piscima i slikarima ostaju mi urezana kao biljeg o ljudima koji godinama rade u tišini, svjesni da njihova djela rijetko izlaze izvan uskih krugova. Književnici u Bosni i Hercegovini žive u zemlji koja knjige tretira kao luksuz, gdje je tiraž od tristo primjeraka ozbiljan izdavački poduhvat. Izdavaštvo preživljava na ivici entuzijazma, bez sistemskih grantova, književnih fondova ili rezidencijalnih programa koji autorima omogućavaju da se posvete pisanju.
Likovni umjetnici pak stvaraju u ateljeima koji sve više liče na otoke – bez galerijskog sistema, tržišta umjetnina i aktivne podrške institucija. Njihova borba je tiha, gotovo nevidljiva, ali jednako teška.
Evropa ulaže — mi improvizujemo
Kada govorimo o Evropi, kontrast je porazan. Kulturni i kreativni sektor u Evropskoj uniji zapošljava više od 7,4 miliona ljudi – više nego automobilska industrija. U Francuskoj država godišnje ulaže više od četiri milijarde eura u kulturu i ima model koji umjetnicima osigurava prihode i između projekata. U Njemačkoj sektor kulture je strateška grana ekonomije, s razvijenim fondovima, rezidencijama i programima podrške. Slovenija i Hrvatska su nam već nedostižne, ostajemo na margini čak i na Balkanu.
U Bosni i Hercegovini kultura se finansira stihijski i minimalno – često manje od jedan posto budžeta. Institucije preživljavaju zahvaljujući posvećenosti ljudi koji u njima rade, a ne zato što postoji ozbiljna strategija. Političari su uz pomoć neprosvijećenih novinara i medija koje zanima komercijalno žutilo kreirali narativ o umjetnicima kao budžetskim parazitima, potrošačima novca koji sebi ne mogu i ne znaju zaraditi kinte na tržištu rada; takve i druge estradno-komercijalne gluposti najčešće proizlaze iz neznanja i primitivizma, odsustva bilo kakve predodžbe o kulturnoj politici i značaju umjetnosti za jedno društvo. Anonimni “eksperti” za umjetnost na društvenim mrežama postaju “referentna tačka” evaluacije nekog djela ili autora. Takvi se nerijetko koriste kao politički ili populistički argument u redukciji sredstava nekim institucijama ili autorima. Sve bi to bilo irelevantno pomena da imamo stabilan i kontinuiran sistem finansiranja u kojem postoje izrađeni kriteriji i transparentnost odlučivanja s javnim potpisima onih koji odlučuju o projektima i distribuciji novca.
Umjetnici kao simboli, a ne građani s pravima
Bio sam nebrojeno puta svjedok tog paradoksa: bez stida i odgovornosti oni koji odlučuju o budžetima sjednu u prvim redovima protokolarno natjerani u pozorišta, vidljivi na fotografijama, a istovremeno u budžetima kultura stoji na dnu liste prioriteta. Umjetnici su im društveni ukras, simbolični kapital, ali ne i građani sa zagarantovanim pravima.
Taj raskorak između aplauza i stvarnosti ubija polako ali sigurno. Umjetnici žive u stalnom stanju napetosti, bez sigurnosti, bez podrške, ali s ogromnim unutrašnjim porivom da stvaraju. I ta unutrašnja vatra često ih iscrpljuje do posljednjeg daha.
Nije ovo priča o pesimizmu, već o odgovornosti. Ako želimo da umjetnost preživi – i da uopšte ima smisla govoriti o kulturnom identitetu zemlje – moramo stvoriti sistem, a ne živjeti od improvizacije. To znači: zakonski regulisan status slobodnog umjetnika, stabilne fondove za scensku, filmsku, književnu i likovnu umjetnost, programe podrške za mlade autore, ulaganje u infrastrukturu i tržište kulture. Mogućnost nacionalne penzije za istaknute umjetnike koji su doprinijeli afirmaciji bosanskohercegovačke kulture.
Međutim, prije svega znači i promjenu društvene svijesti: umjetnost nije luksuz, već javno dobro. Nije trošak, nego ulaganje u ljude, u pamćenje, u smisao.
Tokom godina rada svjedočio sam kako umjetnici u ovoj zemlji nose nešto plemenito i ranjivo, često bez ičije zaštite. Ako kao društvo nastavimo da dopuštamo da ti ljudi žive u tišini i umiru od iscrpljenosti, jednog dana ćemo shvatiti da smo ostali bez onih koji su nas podsjećali ko smo i šta vrijedi braniti.
Umjetnost nije samo scena, platno, kadar, jedan stih ili stranica proze – to je srce jednog društva. A mi ne vidimo i ne čujemo ravnu liniju i oštri pisak kardiograma.