Djeca izvan kutije: Teže, ali ljepše

Svaki nastavnik, ako ima sreće, barem jednom u karijeri u razredu će imati dijete koje je po svemu izvan kutije. Kako prepoznati takvu djecu? Postoji jedna nijansa koja ih izdvaja od drugih – pokazuju originalnost i otvaraju mnoštvo mogućnosti za rad s njima.

Podučavanje djece generalno jeste izazov, ali većina đaka uklapa se u standarde i pravila, pa su lakši za podučavanje, stanu u odjeću uobičajene veličine, prate čopor, odgovara im obični i dobno prilagođen kurikulum, njihovi intelektualni parametri su predvidivi, nemaju posebnih zahtjeva ili dodatnih i inovativnih inicijativa, ali kada se pojavi neko dijete izvan kutije i kada nastavnik te sposobnosti iskoristi – u njemu možete otkriti i probuditi budućeg naučnika, vođu, pisca… A ja, kao nastavnica, više puta imala sam tu sreću i mnogo sam naučila radeći s njima!

Priča o Dr. Tariku

Na svakoj provjeri znanja potpisivao se kao Dr. Tarik. Neke profesorice ljutile su se zbog toga, neke su se smijale ekscentričnosti, a mi, malobrojni, govorili smo da je to jedna od vizija koju treba poštovati. Drugoj djeci taj naš stav bio je čudan, možda zbog toga što su i ona imala viziju, ali nisu bila dovoljno hrabra ili ekscentrična da je objave.

Jedne prilike zadala sam petnaestominutni zadatak da učenici sami, uz pomoć udžbenika, kreiraju kratku lekciju o slobodnom padu, koju ću kasnije predstaviti razredu i uraditi zadatak na tabli. Priznajem da je to bio način da se malo odmorim na šestom času i da nisam ni slutila šta će se desiti. Svi su pisali, ali sam primjetila da samo Tarik preko cijele stranice u svesci piše: ne, ne, ne, ne…

Prvo sam se naljutila jer krši pravila i pokazuje neposlušnost, potom sam se naljutila na sebe jer sam dopustila vlastitom umoru da se petnaest minuta časa fizike upropasti za većinu djece koja su lekciju mogla i kod kuće prepisati, ali ubrzo sam shvatila da pred sobom imam primjer djeteta izvan okvira. Odmah sam znala da će s njim biti teško, ali i da ću i ja u saradnji ​ s tim učenikom ​ rasti na više načina. Primirila sam ljutnju u sebi, nisam reagovala naglas, nego sam mu zadala izazov – da za sljedeći sat uradi kreativni primjer ili demonstraciju slobodnog pada. Pita me mora li on padati, a ja jedva čekam šta će smisliti. I smislio je – demonstraciju slobodnog pada zapaljene svijeće!

Svoj teatralni nastup počeo je uvodom: kako svijeća fascinira naučnike više od 350 godina, i pokazao nam čitav arsenal svijeća, od male rođendanske, mirisne, ali i one divovske za koju sam se plašila da je možda pokupio na groblju.

Michael Faraday rekao je da nema boljih i otvorenijih vrata za izučavanje nauke od proučavanja jedne obične svijeće. Njome možemo objasniti složene hemijske procese sagorijevanja, ali, kao što će biti opisano u nastavku, pokazat ću vam pojavu koja je jedinstvena za bestežinsko okruženje sagorijevanja, rekao je, a zatim pokazao i ostale rekvizite: plastični kanister s poklopcem u koji je pričvrstio malu rođendansku svijeću tankog fitilja i jastuk zbog kojeg su ga neki profesori prije časa pitali da li mu služi za udobnije spavanje na časovima.

Zapalio je svijeću, navukao paravane na prozore i ugasio svjetlo u učionici. Popeo se na sto, podigao kanister visoko iznad glave i pustio ga da padne na jastuk na podu. Zanima vas šta smo vidjeli, pitao je. Šta se dešava?

U razredu tajac, a Tarik samouvjereno nastavlja:

Mnogi od vas vidjeli su da je svijeća malo potamnila.

Kada svijeća normalno gori, vrući ispušni proizvodi dižu se dajući plamenu klasični oblik suze, a zrak bogat kisikom ulijeva se ispod, kako bi nadomjestio odlazeće plinove. Da bi nastavila gorjeti, svijeća treba kombinovati svoje ispareno voštano gorivo s kisikom, proizvodeći toplinu, vodenu paru i čađ. Ako se ukloni dovod kisika, svijeća će se ugasiti. Kada svijeća u kanisteru pređe u kretanje slobodnog pada, njena opskrba kisikom je smanjena, zbog čega se plamen prigušuje,. Drugim riječima, kada se kanister iznenada zaustavi, inercija, ali i veća gustina padajućeg zraka, uzrokuje da on pojuri na dno, pa taj nalet zraka može ohladiti i ugasiti plamen. Također, može vratiti kisik u fitilj svijeće, ako je dovoljno velik da ostane užaren, i može se ponovo zapaliti u prisustvu obnovljenog kisika, pojasnio je Tarik.

I danas ovaj primjer prepričavam kao zanimljivost vezanu za uslove mikrogravitacije, kako se u tim uslovima smanjuje konvekcija, uzrokujući da plamen svijeće izgleda okruglije i slabije. Upućujem djecu da pogledaju videe i malo izađu iz kutije učionice. A Tarik… Ubrzo nakon tog časa javio se za takmičenje iz fizike na svim nivoima. Bio je redovan na satovima dodatne nastave, iako nije mnogo toga prepisivao u svesku. Kaže – htio je shvatiti koncept. Na dan takmičenja, u toku ocjenjivanja radova, komisija iz oblasti mehanike grohotom se smijala i tako privukla pažnju ostalih članova koji su ocjenjivali druge oblasti. Šta je bilo? Kažu da im je jedan učenik ostavio pismo.

Da ste mi napisali koliko je ubrzanje sile Zemljine teže, odnosno na kojem mjestu na Zemlji se dešava ovaj hitac uvis, sad ne bih gubio vrijeme i na više načina rješavao zadatak sa različitim vrijednostima g, pisalo je u pismu.

Taj učenik ostale zadatke riješio je do pola, uz račun na rubu papira i uz poruku: Ne zamjerite mi, želio sam provjeriti svoj maksimum bez kalkulatora. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da se radilo o Tariku. Osvojio je treće mjesto na kantonalnom takmičenju, a bio bi prvi da je ponio kalkulator.

Neobična Jasmina

Drugi primjer je neobična Jasmina. Njena parola za učenje fizike bila je Einsteinova misao: Učenje je iskustvo. Sve ostalo su samo informacije, a govorila je da za svaki predmet ima neku parolu.

Prilikom prezentacije naučenog gradiva hodala bi po cijeloj učionici. Ispočetka mi je takvo ponašanje bilo čudno, pomalo iznenađujuće, ali me potaklo da istražim koliko je uspješnije učenje kombinovano s kretanjem i shvatila sam da je bila u pravu.

Naime, edukatorica Susan Griss u nastavni kurikulum uvela je upotrebu kreativnih pokreta jer oslobađaju đake od pasivnog držanja i tjelesno-kreativno ih uključuju u ono što uče. U knjizi Podučavanje s mozgom u mislima (Teaching with the Brain in Mind) Eric Jensen ističe da je upravo dio mozga koji obrađuje kretanje isti onaj koji obrađuje učenje… Čvrsti dokazi podupiru vezu između pokreta i učenja. Dokazi iz slikovnih izvora, anatomskih studija i kliničkih podataka pokazuju da umjereno vježbanje poboljšava kognitivnu obradu. Također povećava broj moždanih stanica. I, kao bonus, može smanjiti dječju pretilost.

Ali, još malo o Jasmini. Kada sam joj dala zadatak da otkrije zašto je more plavo, uz tekst i crtež plavog mora na čas mi je donijela neobičan umjetnički rad: kutiju sa pukotinama, u koju je natrpala mnogo plavih trakica i školjki i na svaku školjku napisala po jednu mudru misao. I danas čuvam njenu kutiju, a s dna sam izvukla školjku na kojoj je nalijepila rolnicu sa porukom: Tajna plavetnila je izgleda na površini mora, ali prave vrijednosti su sakrivene u velikim tamnim dubinama. Ptica se oduvijek usuđuje slomiti ljusku, tada se ljuska otvara i tek tada sanja, usuđuje se i leti! Opet je bila u pravu.

Ljudski mozak je nevjerovatan. Sposoban je da razumije složene i zamršene koncepte, a ponekad nije u stanju prepoznati očigledno i jednostavno. Evo nekoliko primjera: kornet je izmišljen 3.900 godina nakon što je izmišljen sladoled; trebalo je da se hljeb peče 4.300 godina da bi se neko sjetio da sastavi kriške i napravi sendvič; moderni vodokotlić izumljen je 1775. godine, a tek 1857. godine toaletni papir. Jednom kad se te veze uspostave, izgledaju tako očito. Ne možemo povjerovati da ih nismo vidjeli ranije. Do njih smo došli razmišljanjem izvan okvira, tj. drugačije, nekonvencionalno ili iz nove perspektive u bilo kojoj situaciji.

Tradicionalno razmišljanje i tradicionalna škola kutija su na koju smo se navikli i gdje smo sigurni jer se oslanjamo na utabano iskustvo i protokole koji nam pružaju određenu razinu povjerenja u rješavanju problema. Razmišljajući izvan okvira izlazimo iz svoje zone udobnosti i preuzimamo rizik s kojim se možda nikada prije nismo suočili. To može zvučati zastarjelo, ali je još uvijek najvažnija vještina koju bismo trebali imati za pokretanje inovacija u školi.

I, na kraju, dijete izvan okvira ne mora nužno biti ekscentrično. To može biti i ono sramežljivo dijete, koje još nije razvilo socijalne vještine, ali ima vrlo sofisticiran interes za svemir. Vršnjaci bi ga mogli zvati štreberom, ali za dvadeset godina ono bi moglo biti ekspert u istraživanju svemira. Nešto zajedničko svima njima je da su naša budućnost, koja će graditi korpus mira kada postanu vođe, pisci, inovatorice, scenaristkinje, muzičari ili sportski komentatori, svejedno je, ali savršeni u svom poslu i slobodni ljudi, jer su se davno oslobodili zadatih okvira.

Doktor Mehmet Oz jedan je od rijetkih mislilaca izvan okvira, vođa, izumitelj, naučnik i vizionar koji koristi metodu liječenja cijelog pacijenta.

Čak i ako moram prekršiti pravila, i dalje tražim. Kao petogodišnjak sam znao skliznuti iza dobro njegovanog vrta, koji okružuje bazen sa ribom mog djeda u Istanbulu, da bih posmatrao zlatne strelice kako se kreću tik ispod površine. Htio sam upoznati zlatnu ribicu dodirujući je vlastitim dlanom. Već tada sam bio taktilan učenik. Sjećam se da sam jednog dana posegnuo rukom u vodu da ih dodirnem, a zatim sam zaronio samo malo dublje, a one su mi izmicale sve dok nisam bio potopljen u hladnoj vodi i plesao s ribom. Iz vode sam mogao vidjeti svjetlucavi odsjaj sunca, ali mi je odjednom postalo hladno i činilo mi se da mi je sve teže u vodi dok sam tonuo dublje. Svjetlucava površina činila se sve daljom, a na kraju sam osjetio da me neko izvlači iz vode. Moja majka nije skidala pogled s jezera i uspjela je izvući svog nestašnog sina. Ova istinita priča metafora je mog života. Neprestano sam znatiželjan. Želim znati više od dopuštenog. Čak i ako moram prekršiti pravila – ja i dalje tražim. To često znači da moram pitati na drugačiji način, pa i upasti u vodu. Neuspjeh i, što je još važnije, strah od neuspjeha, nikad me nije spriječio u slijeđenju svog cilja, napisao je Oz. Mislim da je to tajna djece koja razmišljaju izvan kutije.

Abhijit Naskar kaže da su kutije za predmete, a ne za ljude, i sasvim je u pravu. Zato nastavnici trebaju pomoći djeci da izađu iz kutija, čak i ako im je tada teže raditi s njima!