Foto: Hrvatska-danas.com
Čak i kada se neka zvijer iz najudaljenijeg staništa spusti do sela ili grada, za to je ipak, ako ne kriv, onda bar odgovoran – čovjek
Piše: Ozren Kebo
Divlje životinje sve češće ulaze u gradove. To je planetarna pojava koja se spustila i do naših krajeva. Proljetos smo imali navalu medvjeda, bilo ih je u Sarajevu, Bugojnu, Banjoj Luci, zatim divljih svinja, a ovo ljeto mediji uobičajeno izvještavaju o zmijama.
Prisustvo zvijeri u nastanjenim područjima ipak nije novost. Već decenijama diljem planete postoji jedna vrsta suživota koji se odvija u rubnim područjima gradova, ali u mnogim dijelovima svijeta zvijeri su se probile i do unutrašnjosti urbanih prebivališta. Ljudi ne znaju kakvi sve opasni predatori obitavaju po centralnim parkovima Amerike i Australije, a jasno je da oni tu opstaju tako što se uspješno kriju od čovjeka. Ne napadaju stanovništvo, a po hranu izlaze uglavnom noću. Životinje brzo nauče pravila opstanka u naseljenim područjima, koja su, zbog prisustva vrhovnog predatora, opakija od surovih predjela po prašumama, pustinjama, Aljasci, Sibiru…
Proces, a ne pojava
Često se u javnosti može čuti pitanje: Otkud odjednom toliko životinja u gradovima? Kao prvo, nije odjednom, ne radi se o nagloj pojavi, nego o dugoročnom procesu kojeg je opet uzrokovao čovjek. Životinje su odavno ugrožene urbanizacijom i(li) eksploatacijom planina, šuma, brda, ogromnih prostranstava koja smo nekad mogli nazvati divljinom, a koja to odavno nisu. Njihov prostor opstanka reducira se širenjem gradova i sela, gradnjom kuća, vikendica i ugostiteljskih objekata. Teško je naći autentičnu prirodu, dio zemlje do koje nisu kročili ili put ili ljudska noga. Vikendaši roštiljaju i ostavljaju smeće, kvadovi narušavaju tišinu i uznemiravaju sve što ne pripada ljudskom rodu, sijeku se ogromne površine šuma, uništavaju izvorišta, a medvjed, na primjer, traži tišinu, veliki prostor kojim se može nesmetano kretati. Sve to smo mu ugrozili, negdje i potpuno uskratili. Autoputevi, širom Evrope, ograđeni žicom, presjekli su višestoljetne linije kretanja čoporima vukova.
Na ovom mjestu već smo pisali o tome kako je pandemija doslovno intenzivirala najezdu divljih životinja na gradove, koji su postali zanimljivi medvjedima, vidrama, vukovima, risovima, panterima, jelenima. Rimom je u jednom trenutku zavladala panika zbog krda divljih svinja. Po nekim procjenama, na ulicama ovog grada kretalo se nekoliko hiljada veprova, kojima su glavna meta hrpe nepokupljenog smeća. Zaobilaznica oko grada navodno je iskorištena kao linija duž koje je podignuta odbrambena ograda. Sve divlje životinje unutar te ograde trebale su biti potrovane, protiv čega su se pobunili borci za prava životinja, ekolozi i građani uznemireni surovim načinom rješavanja problema. Lovcima su izdate dodatne dozvole za ubijanje, ali najveće šanse za rješenje problema ipak ima priroda: na obodima Rima pojavili su se vukovi.
Podsjetit ćemo na još jedan primjer o kojem je već pisano. Ovo nije prvi put da se glavni grad Italije protiv neželjenih životinja bori uz pomoć drugih životinja. Federico Fellini je 1972. godine snimio film Rim, a istražujući građu o Vječnom gradu naišao je na zanimljivu legendu. Nekad davno gradsku Palatu pravde okupiraju pacovi; em ih se nakotilo preko svake mjere, em su se razmahali i okrupnjali, em su se tako nabildani osilili do nivoa superiornih vlasnika zgrade od kojih su i ljudi strahovali. Da bi se riješio problem, vlasnici puste odred izgladnjelih mačaka u lov na uljeza. Mačke jesu vješti lovci, u stanju su savladati i neke zmije, što u ovom slučaju nije značilo ništa, jer su pacovi bili siti i bijesni, a one iscrpljene i gladne. Pa je lovina pojela lovca.
Pogrešna mjera, donesena s nekoliko godina zakašnjenja, rekao je zoolog gradskim ocima. Pustili ste pacovima da se osile i sad tu mačke ne mogu ništa. Pa je iz zoološkog vrta posuđeno nekoliko geparda. Ljuti, brzi, nemilosrdni, čeličnih vilica, uvijek raspoloženi za dobar zalogaj, uz to još i frustrirani zbog života u kafezima, gepardi u dva-tri dana pojedu neprijatelja, na zadovoljstvo uposlenika, ali i pravde koja je generalno bila ugrožena nefunkcioniranjem sistema.
Nezaboravni dokumentarci
BBC kao jedinstvena tvornica dokumentaraca ima fascinantnu seriju filmova posvećenih divljim životinjama u gradu. Iz tog serijala mogli smo saznati da su se u Singapuru, metropoli s hiljadu kanala, potoka i rječica, udomaćile vidre, vlasti su educirale stanovništvo kako se ponašati u njihovom prisustvu, i tu već možemo govoriti o uspješnom modelu suživota divljih životinja i ljudi.
U tajlandskom gradu Lop Buri, koji ima 800.000 stanovnika, naselili su se dugorepi makakiji. Zahvaljujući kvalitetnoj prehrani i miroljubivim, tolerantnim stanovnicima, tu ih danas živi više od 1.200. I to nije sve što se tiče Tajlanda. U devetmilionskom Bangkoku spas je našao mrežasti piton, najduža zmija na svijetu. Može narasti i do deset metara, a teži više od 150 kilograma. Najaktivniji je noću, hrani se pticama i gmizavcima.
Zanimljiva je i priča o New Yorku, megalopolisu od devet miliona ljudi u kojem živi 1,6 milijardi uličnih mrava. Oni su ekstremno korisni za funkcioniranje grada, sistemski ga čiste od odbačene brze hrane. NY je “najgladniji grad u Americi i najveći rasipnik brze hrane”. Preko milion tona svake godine završi na ulicama. Viršle nisu prirodna hrana za mrave, ali im oni ne mogu odoljeti. Samo na Broadwayu svake godine pojedu više od 60.000 komada ovog prehrambenog smeća.
Neke životinje drastično mijenjaju način života, prilagođavajući se gradovima koje su odabrale za trajno stanište. Bijele rode, recimo, svake godine putuju 6.500 kilometara od Afrike do drevnog španskog grada Alfaro (10.000 stanovnika), što je 13.000 kilometara u oba pravca. Mladunčad mora za tri mjeseca učetverostručiti težinu kako bi izdržala naporni put do Afrike, ali posljednjih decenija desio se radikalan zaokret. Rode su u gradskoj deponiji otkrile neiscrpan izvor hrane i više se ne vraćaju. Cijele godine žive u Alfaru, a to su počeli raditi i drugi pripadnici ove vrste. Ljudi danas proizvode deset puta više smeća nego prije 100 godina, a ono što je nama smeće, njima je život. Rode se slijevaju na deponije širom Evrope zbog 250 miliona tona hrane koju čovjek godišnje baci. Migracije, kao zaštitni znak ovih ptica, sve više postaju stvar prošlosti.
Sarajevo i psi
U Kikindi, gradu od 38.000 stanovnika, utočište je našlo skoro 750 sova utina. Smjestile su se u krošnje oko gradskog trga i ljudi uče da dijele životni prostor s njima. U gradovima širom Srbije ima ih više od 40.000.
Uglavnom, navikavamo se na prisustvo životinja, a one se prilagođavaju uvjetima u kojima je sve manje prirode, a sve više asfalta i betona. Suživot je neminovan, koliko god se radikalniji dio čovječanstva opirao tom procesu. Podsjetimo se s kakvim se sve zvjerstvima suočavaju ulični psi u Sarajevu i drugim bosanskohercegovačkim gradovima. Jedan je politički primitivac, inače viševjekovni načelnik gusto naseljene sarajevske općine, tokom televizijskog nastupa izjavio da nas svijet tretira kao divljake jer su nam ulice pune pasa. Nasuprot tome, svijet smatra divljacima one političare pod čijim se okriljem psi ubijaju palicama i lovačkim puškama, truju, muče, utapaju u kiselinu, izgladnjuju. I uza sve to, služe još za kriminalno pranje novca dobijenog za humano zbrinjavanje i tretiranje životinja.
Vratimo se na početak priče. Radi se o zatvorenom krugu u kojem se uzroci i posljedice nerazmrsivo isprepliću. Ako već nećete da zaštitite medvjeda od čovjeka, onda bar zaštitite čovjeka od medvjeda tako što ćete medvjede zaštititi od čovjeka. Sve se uvijek svodi na isto – ljudi su ugrozili životinje i njihova staništa, zbog čega se iste te životinje spuštaju u naseljena područja i ugrožavaju ljude.
Izvor: Analiziraj.ba