Da je Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, čovjek bez imalo takta i konzistentnosti, jasno je i površnim poznavateljima njegove karijere i posebno recentnog političkog djelovanja. A sve većem broju ljudi je jasno i to da su njegove političke ofanzive, u pravilu osuđene na propast, posve neovisno o tome jesu li smislene ili nisu. Jer je način na koji ih krene realizirati takav da je nemoguće da urode plodom. Za što je dovoljno konzultirati neuspio pokušaj da Zlatu Đurđević postavi na čelo Vrhovnog suda.
Jedna od Milanovićevih fiksacija u posljednje vrijeme jeste položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, što predstavlja ozbiljan problem za te ljude, a ne potencijalnu pomoć kako dobar dio njih misli. Stoga je ovo mjesto u tekstu na kojem moramo razdvojiti realno prisutnu bojazan dobrog dijela tih ljudi od toga da će izgubiti status konstitutivnog naroda i postati nacionalna manjina, a za tu bojazan postoje ozbiljni argumenti, od besmislenog djelovanja hrvatskog predsjednika da u vezi toga nešto poduzme. Naime, čak i kada zanemarimo šizofrenu poziciju Hrvatske – koja je Hrvate iz BiH, koji stoljećima žive u toj zemlji, prozvala dijasporom i po automatizmu im udijelila državljanstvo Republike Hrvatske i tako im omogućila, ako ne i potaknula odlazak iz domovine, da bi sada iskazivala bojazan za njihovo nestajanje – i svedemo stvari na ono bitno, shvatit ćemo besmisao onoga što rade Zoran Milanović i Andrej Plenković. To bitno je odnos sa Bošnjacima, budući da se od inzistiranja da se poboljša položaj Hrvata u Republici Srpskoj ili da se oni ozbiljnije vrate u te krajeve davno odustalo. Ako je ikada i bilo u planu. Što je ozbiljan problem svoje vrste, ali nije tema ovog teksta. Posve je, dakle nejasno na koji način Zoran Milanović misli diplomatskim pritiskom, ignoriranjem bilo kakvog dijaloga s Bošnjacima ili sa službenim Sarajevom, pomoći položaju ljudi za koje se zalaže? Jer, ako se logično može prigovoriti očekivanjima da međunarodna zajednica nametne rješenje koje bi odgovaralo samo jednoj od zainteresiranih strana, nema nikakvog razloga da drugačija logika vrijedi za očekivanje hrvatske diplomacije da međunarodna politika nešto riješi isključivo u njihovu korist. Jedino što je dugoročno održivo i što na kraju krajeva ima smisla, jeste to da unutar zemlje sve zainteresirane politike smanje vlastita očekivanja, budu spremne na kompromis i konačno postignu nekakav dogovor. Što, istina, ne može ići bez međunarodnog pritiska, ali to je otprilike maksimum kojeg međunarodna zajednica može i treba napraviti.
I, što u čitavoj situaciji radi Milanović? Odlazi na turneju po isključivo većinskim hrvatskim krajevima u Bosnu i Hercegovinu, upravo u vrijeme godišnjice srebreničkog genocida, usput dajući patronizirajuće izjave i intervjue prema Bosni i Hercegovini. A sve to s hipotekom hercegbosanske politike koja je zapravo i uništila odnose s Bošnjacima.
Milanović jeste dao korektnu izjavu o Srebrenici i potrebi za suočavanjem sa zločinima, iako ona teško može biti vjerodostojna od strane čovjeka koji odlikuje zapovjednike HVO-a s optužnicama i koji vraća odlikovanja Branimiru Glavašu, ali se suštinski ponaša, a to radi godinama, kao da Bosna i Hercegovina nije suverena država. A njena suverenost proizlazi iz istog temelja iz kojeg proizlazi suverenost Hrvatske. Radi se naravno o legitimitetu koji se crpi iz AVNOJ-a. Ilustracije radi, zamislimo kako bi sam Milanović, kao osvjedočeni državotvorni nacionalist, reagirao kada bi Aleksandar Vučić na godišnjicu pada Vukovara došao u Hrvatsku, posjetio Knin, Glinu, Benkovac i Vukovar, a sve uz najave da dok je on predsjednik Srbije nitko neće ugrožavati položaj Srba u Hrvatskoj. Vjerujem da je sasvim jasno kako bi reagirali Milanović, Plenković i čitava javnost zapravo. A kada to isto radi Bosni i Hercegovini ne vidi nikakav problem, potkrijepljujući to Daytonskim sporazumom. Čiji Hrvatska jeste potpisnik, ali kao garant da se neće miješati u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine, a ne obratno.
I sad dolazimo do posljednjeg. Predsjednik Republike Hrvatske u unutrašnjim odnosima u BiH ne predstavlja ništa. Stoga njegovo podizanje morala sunarodnjacima ne vodi nikuda, osim u daljnje nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka. Nevjerovatno je, zapravo kako sami ljudi iz nacionalističkih hrvatskih stranaka to ne vide. Jedini put za rješavanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, a posebno u Federaciji jeste razgovor s Bošnjacima i prihvaćanje da postoji i četvrta strana, ma koliko malobrojna bila, koja treba dobiti stvarno pravo građanstva. Sve drugo predstavlja gubljenje vremena i podizanje tenzija u gorem slučaju ili razmjenu doskočica u boljem. Nezgodno je što mu i ovo posljednje, ako je suditi po aktualnoj prepisci s Dežulovićem, ne ide baš najbolje.
Piše: Dragan Markovina, Peščanik.net