Foto: Srđan Ilić
Posljednjih mjeseci retorika zvaničnika iz Republike Srpske – Milorada Dodika i Željke Cvijanović – sve je agresivnija u pokušaju da Bosnu i Hercegovinu prikažu kao poprište „civilizacijskog sukoba“. Njihova priča o „odbrani kršćanstva“ od navodne islamske prijetnje i „očuvanju srpske tradicije“ od imaginarnog neprijatelja savršeno se uklapa u propagandnu matricu koja se godinama koristi u kriznim regionima svijeta, posebno u bliskoistočnim konfliktima.
Piše: Dino Mustafić
Ovaj narativ, međutim, nije samo manipulativan. On je opasan. On nije samo politička retorika, već aktivni projekt stvaranja straha, homogenizacije i pripreme terena za sve žešće podjele. A Bosna i Hercegovina zna bolje od većine koliko riječi mogu biti opasne kada postanu oružje.
Uime „odbrane kršćanskog svijeta“, Dodik i Cvijanović pokušavaju dokazati da je suživot nemoguć, da su razlike nepremostive, da se komšija mora gledati s podozrenjem. Njihov cilj nije zaštita vjerovanja, nego učvršćivanje vlastite moći.
Ali historija Bosne njihove teze demantira.
Bosna i Hercegovina nije tvrđava, niti linija fronta. Ona je prostor u kojem su stoljećima živjele religije, kulture i identiteti isprepleteni, ponekad u nesavršenom balansu, ali u trajnoj blizini. To je zemlja u kojoj je raznolikost bila realnost, ne prijetnja.
Dovoljno je pogledati nekoliko ključnih historijskih momenata:
Ahdnama iz 1463. godine, dokument koji je fra Anđeo Zvizdović dobio na ruke od sultana Mehmeda II, predstavlja jedan od najvažnijih primjera institucionalne zaštite vjerskih prava u Evropi toga doba. U trenutku kada je osmanska vlast bila apsolutna, garantirana je sloboda i sigurnost katolicima u Bosni. Bio je to čin pravne i moralne jasnoće koji pokazuje da su u ovoj zemlji različite vjere mogle opstajati uz međusobno uvažavanje.
Sarajevska Hagada, sefardski dragulj, preživjela je zahvaljujući hrabrosti bosanskih muslimana koji su je tokom Drugog svjetskog rata skrivali od nacista. U zemlji koja se danas pokušava prikazati kao podijeljena obični ljudi riskirali su vlastite živote da spase svetinju drugog naroda.
Muslimanske rezolucije iz 1941. godine posebno su snažan argument protiv današnje manipulativne retorike. Dok je NDH provodio genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, ugledni muslimanski prvaci u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Prijedoru i drugim gradovima potpisivali su dokumente u kojima osuđuju nasilje i traže zaštitu progonjenih komšija. U Sarajevskoj rezoluciji jasno stoji da „svaka nepravda učinjena prema pravoslavnim i jevrejskim građanima pogađa i čast muslimana“. To je bio čin hrabrosti i moralnosti u vrijeme kada je mržnja bila službena politika.
Historija Bosne je, dakle, historija koegzistencije. Od bosanskih krstjana, preko osmanskog modela mileta, do austrougarskog urbanog razvoja koji je afirmisao kulturnu slojevitost, ova zemlja je nosila identitet isprepletenosti.
Zato retorika Dodika i Cvijanović djeluje kao grubi falsifikat.
Ona negira ono što je ovdje elementarno: ljudi su uvijek znali živjeti zajedno, čak i kada su režimi pokušavali da ih posvađaju. Kada se u 20. stoljeću razbuktala mržnja i ideologija etničkog čišćenja, obični građani su mnogo puta pokazivali više humanosti nego političke vođe. Tokom opsade Sarajeva, možda najcrnjeg evropskog iskustva krajem 20. stoljeća, ljudi su dijelili podrum, hranu, vodu, grijanje i strah. Slavili su i Bajrame i Božiće u improvizovanim skloništima, zato što su bili ljudi prije nego što su bili pripadnici neke nacije ili vjere.
Danas, kada Dodik i njegovi saradnici pokušavaju stvoriti privid da se Bosna nalazi na ivici „civilizacijskog sukoba“, važno je razobličiti njihove motive. To nije duhovna ili moralna borba. To je politička kalkulacija. To je strategija opstanka na vlasti. To je proračunata manipulacija osjećanjima ljudi.
Predstavljajući Bosnu kao budući Bliski istok, oni pokušavaju zagospodariti strahom. A strah je najjeftinije oružje političkih populista.
Bosna, međutim, ima drugačiji DNK.
To je zemlja koja se održala zahvaljujući ljudima koji su branili jedni druge. To je zemlja u kojoj se moral nije mjerio pripadnošću, nego gestom solidarnosti. To je zemlja u kojoj tradicija nije isključivost, nego slojevitost.
Zato je odgovornost progresivnih glasova – u medijima, kulturi, civilnom društvu – da jasno i glasno odbiju lažne narative. Ne zato da bi se uljepšala stvarnost, nego da bi se zaštitila istina o zemlji koja zaslužuje mirniju i dostojanstveniju budućnost.
Vrijeme je da se Bosna ponovo afirmiše kao prostor razgovora, susretanja i zajedničkog života. Vrijeme je da odbacimo ratne metafore i propagandne konstrukcije. Vrijeme je da se podsjetimo: mir je naš najveći kapital, a suživot – naš najdublji identitet.