Foto: Prometej.ba
Otišli smo i nastavili se mijenjati i razvijati daleko jedni od drugih; ne možemo očekivati da će naš dom ostati zamrznut u vremenu samo kako bi nama pružao utjehu kada to poželimo, iako to kriomice nastavljamo činiti
Warsan Shire napisala je “Dom se napušta tek onda kada ti on sam ne dopušta da ostaneš” u potresnoj pjesmi o vlastitom iskustvu izbjeglištva. Srećom, nije svako napuštanje doma jednako užasno (“Trčiš prema granici tek kada vidiš da čitav grad isto trči”), no jedna stvar koja nikada nije je – jednostavno. Čak i kada se radi o vašoj vlastitoj odluci, ostaje činjenica da ste na nju bili primorani jer vam dom nije mogao dati ono što ste u tom trenutku trebali.
Iseljavanje je sve samo ne neuobičajena pojava na našim prostorima – tko od nas nema rodbinu, prijatelje, poznanike koji žive vani? Primarni razlozi zbog kojih se odavde odlazi mijenjali su se kroz povijest. Prvo veće iseljavanje krenulo je krajem 19. stoljeća kada se, trbuhom za kruhom, odlazilo u prekooceanske zemlje iz kojih se najčešće nije vraćalo (a poučeni nesretnim primjerom u obliku Vice Batarela, za sve bi možda bilo bolje da im se ni potomci ne vraćaju). Za vrijeme Jugoslavije došlo je do zaokreta te se počelo odlaziti više u europske zemlje (tu je valjda krenula naša opsesija Njemačkom kao obećanom zemljom) na privremeni rad. Sljedeći veliki val migracija dogodio se devedesetih kada je zbog rata izbjegao značajan broj stanovništva, posebice s područja BiH, da bismo na kraju došli do suvremenog iseljavanja koje se pojačalo otkad je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Po prvi puta, razlozi zbog kojih se odlazi nisu rat ili (samo) ekonomski, no i dalje je dom taj koji nas odguruje od sebe kako se mijenja i individualizira definicija boljeg života u čiju potragu još uvijek idemo.
Na prostoru bivše nam države, dijaspora je danas praktički pogrdna riječ – i nije to postala potpuno neutemeljeno. Međutim, dok odbojno ponašanje mnogih tijekom posjeta domovini s pravom iritira, nije zgoreg sjetiti se da su tu većinom u pitanju karakterne mane i da bi bili isto tako nepodnošljivi sve i da nikada nisu napustili rodnu grudu. Ono što ostaje je zapravo dijagnoza, bolest emigranta.
U jednoj drugoj, jednako dirljivoj pjesmi o izazovima dijaspore Ijeoma Umebinyuo piše: “I, eto te / previše strana za dom / previše strana za ovdje. / nikada dovoljna za oboje”. Život u tuđini nije za svakoga. Za svaku stvar koju ste dobili, nešto izgubite. Pa ste doma i ovdje i ondje, no najčešće niste doma nigdje. Prve primjere tog stanja vidjela sam u vlastitoj okolini davno iako ih nisam bila u mogućnosti shvatiti. Jednako kao što je poslijeratna dijaspora dio bosanske svakodnevice,tzv. gastarbajteri posebno su (bili) brojni u mom rodnom kraju, a zahvaljujući tom egzodusu nastala je i pjesma ‘Suza za zagorske brege’ (pa i dan-danas rijetko koji Zagorac može poslušati “A ja nis ni jemput pogledal za sobom / od tuge nis mogel pozdraviti kraj / samo sem bregima dragim obečal / da vrnul se bum nazaj” suhih očiju). Prvi su mi susjedi otišli u Njemačku još prije mog rođenja. Kuću su zadržali i dolazili u posjet nekoliko puta godišnje, a plan im je bio vratiti se, ako ne prije, a onda u mirovini. Desetljeća su prošla, no oni se nikada nisu vratili. Kuća je prodana jer kćeri, očekivano, ne osjećaju nikakvu povezanost sa Zagorjem, pa ni njih ni njihove njemačke obitelji ne zanima kuća koju se ne isplati iznajmljivati u nekom tamo gradiću čije ime ni ne mogu točno izgovoriti.Gastarbajter je bio i član uže obitelji. I sjećam se kako su mi kao mlađoj bili potpuno neshvatljivi ti odrasli ljudi, pogotovo njihove kritike na račun svega što se promijenilo u našem gradu ili načinu života i potreba da se miješaju u odluke koje trebaju donositi tamošnji stanovnici, što oni nikako više nisu bili. Sjećam se koliko sam puta pomislila da ih se nešto ne tiče i da žive u prošlosti. A onda sam i sama postala jedna od njih.
Štos je u tome što je ta neizlječiva bolest od koje svaki iseljenik boluje u manjoj ili većoj mjeri više od običnog nedostajanja. Nije to samo ono što Englezi zovu homesickness, a mi prevodimo kao ‘čežnja za domom’, iako je zapravo doslovno ‘bolovanje’. U velškom jeziku postoji neusporedivo prikladnija riječ čijeg ekvivalenta nema ni u engleskom ni u našim jezicima. Hiraeth je mnogo više od čežnje za domom: ona obuhvaća nostalgiju za domom u koji se ne možemo vratiti, dom koji to možda nikada i nije bilo ili više ne postoji, čežnju i žal za izgubljenim mjestima naše prošlosti. U pitanju je gorko-slatki osjećaj pripadanja nečem nedostupnom, čvrsto isprepletene boli i radosti. I prati ga teško probavljivo saznanje da se nikada ne možemo vratiti kući, ne zaista. Otišli smo i nastavili se mijenjati i razvijati daleko jedni od drugih; ne možemo očekivati da će naš dom ostati zamrznut u vremenu samo kako bi nama pružao utjehu kada to poželimo, iako to kriomice nastavljamo činiti. To je ono što na površini izgleda kao ‘življenje u prošlosti’ (koje iz nekog razloga, kao i svaka naznaka slabosti kod nas, zahtjeva porugu), a zapravo su svjesno ili podsvjesno (ne)nošenje s gubitkom i tapkanje u mraku u potrazi za nečim što nalikuje vlastitom identitetu. Zato mi se i čini se da stranci prirodno gravitiraju jedni drugima, čak i kada nisu njihovi sunarodnjaci u pitanju. Razlozi za to su složeni, no jedan od glavnih je, u nedostatku bolje riječi, ta vrlo specifična vrsta usamljenosti koji samo drugi stranac može shvatiti.
Naša djeca rođena na stranim jezicima manje će se pitati tko su, čija su i kamo pripadaju od nas koji smo krenuli iz mnogo jasnije definirane početne točke. Njihovi roditelji će mahom ostati nedijagnosticirane podvojene ličnosti, komadići slagalica koje više ne postoje i koji se, uza sve napore, nikada više neće savršeno uklopiti ni u jednu.
Želite li učiniti dobro djelo u ovo blagdansko vrijeme, nahranite svog dijasporca i ne okrećite očima kada po ne znam koji put krene prepričavati iste anegdote iz mladosti. Budite blagi, kraj je godine i melankolija je na vrhuncu: većina nas nismo seronje, samo smo malo pogubljeni. Osim onih “kod nas u Njemačka”, njih slobodno nastavite hejtati. I potomke iseljenika koje mistična sila i geni vuku natrag u pradomovinu.
Piše: Matea Šimić, Prometej.ba