Indeks se mjeri u 145 zemalja na svijetu prema četiri indikatora: ekonomskoj ravnopravnosti (jaz u plaćama), obrazovni jaz, očekivano zdravlje s obzirom na spol te zastupljenosti žena u politici.
Foto: Svjetski ekonomski forum / Prikaz rodnog jaza u četiri indikatora
Globalni indeks rodnog jaza mjeri se od 2006. godine, a Svjetski ekonomski forum koji provodi mjerenja, smatra da se deset godina od početka praćenja rodnog jaza može procijeniti koje mjere rezultiraju zadovoljavajućim pomacima, a koje ne. No, kako cilj i svrha postojanja Svjetskog ekonomskog foruma nije stvarno ostvarivanje socijalne i ekonomske jednakosti na planeti, većinu zaključaka o funkcionalnosti pojedinih mjera potrebno je samostalno staviti u adekvatni društveni kontekst i pogledati ih iz šire društvene perspektive.
Indeks se mjeri u 145 zemalja na svijetu prema četiri indikatora: ekonomskoj ravnopravnosti (jaz u plaćama), obrazovni jaz, očekivano zdravlje s obzirom na spol te zastupljenosti žena u politici. Premda se pozitivne promjene društvene promjene održavaju kao napredak u nekima od ova četiri indikatora, on ne može pripisati mjerama koje su zemlje provele zahvaljujući sastancima “na vrhu” u Davosu, gdje se Svjetski ekonomski forum sastaje. Takav je primjerice obrazovni indikator. Činjenica da je rodni jaz smanjen u području obrazovanja nije rezultat promjena provedenih u ovom sektoru u posljednjih deset godina otkad se Indeks bilježi. Upravo suprotno, činjenica da je sve veći broj žena sve obrazovaniji u odnosu na muškarce treba tražiti u promjenama nastalima u periodu nakon Drugog svjetskog rata kada su žene u znatnijoj mjeri dobile pravo glasa, kada im se otvorilo tržište rada i kada su viši stupnjevi formalnog obrazovanja bili besplatni. Plodovi koji se žanju u sektoru obrazovanja kad se govori o smanjenom rodnom jazu, nikako nisu rezultati obrazovnih mjera provođenih u svijetu u posljednjih 20-ak ili više godina.
Ove je teze još lakše dokazati kao istinite ako se pogleda koje zemlje imaju najmanje rodne jazove za navedena četiri indikatora. Radi se naime, mahom o skandinavskim zemljama koje još uvijek imaju najsnažnije ukorijenjenu socijalnu državu, koje su imale najslabije mjere štednje i najslabiju provedbu neoliberalnih mjera poput uništavanja sindikata, komodifikacije svih aspekata javnih službi te najslabije uništavanje javnog sektora. S druge strane, društvene posljedice izražene četirima indikatorima koje su rezultati neoliberalnih mjera što ih promovira elita koja se okuplja u Davosu, tek će se snažnije pokazati u narednoj dekadi.
Prešućena kontradikcija
Kontradikcija koja ostaje prešućena pri mjerenju rodnih jazova, a koja je u zapravo jasna ako se brojke sagledaju u nešto širem društveno povijesnom kontekstu je ta da države koje više provode neoliberalne mjere bilježe sve veće rodne jazove, primjer ovome su zemlje Balkana. Nasuprot njima stoje skandinavske zemlje u kojima su javni sektor i socijalna država očuvanije, a posljedica toga je snažnija uloga žena u politici, veći broj žena koje predaju na sveučilištima te manje razlike u plaćama jer je veći broj žena na radnim mjestima koja odgovaraju njihovoj obrazovnoj razini.
U postsocijalističkom periodu rodna razlika u plaćama u zemljama na Balkanu sve više povećava. Nigdje to nije toliko jasno kao na primjeru Hrvatske koja je u posljednjih nekoliko godina, sa visokog 16. mjesta iz 2007. godine, danas po ovom indikatoru, a nakon snažnih mjera štednje, pala na porazno 59. mjesto. Tako danas u Hrvatskoj na svaki dolar kojeg zaradi žena, muškarac zaradi 1.43 dolara. Prosječna godišnja bruto plaća muškaraca u Hrvatskoj iznosi 25.098 dolara, a žena 17.666. Najbolje od postsocijalističkih zemalja kotira Slovenija koja se nalazi na visokom 9. mjestu. No, situacija u Rumunjskoj, Bugarskoj, Makedoniji i Srbiji sličnija je onoj hrvatskoj, nego slovenskoj. Na svaki dolar kojeg zaradi žena u Srbiji, muškarac zaradi 1.52 dolara. Prosječne godišnje bruto plaće muškaraca u Srbiji iznose 15.341 dolar, a žena 10.097 dolara.
Stvarne društvene promjene u sva četiri indikatora moguće je ostvariti u narednih deset godina, no za takvo nešto potreban je radikalan politički zaokret kojeg elita što se okuplja u Davosu neće učiniti dobrovoljno. Za radikalan politički zaokret nužan je demokratski pritisak i potpuni prekid sa svim oblicima mjera štednje.
